.jpg)
Kada se donose “prave” odnosno teške odluke? Kada je “vrijeme za ljubav” ako ono po svim medijsko-ideološko-farmakološkim tendencijama – istječe, i ako smo prezadojeni tom retorikom? Što znači da ti dijete nešto ne može oprostiti? Što znači napustiti bolesnog, pa još k tome, supruga? Je li virtualni prostor legitiman prostor ljubavi, ljubavnog, ljubavnosti? Je li to danas jedini prostor gdje nešto možemo “učiniti”, “ostvariti”, “dobiti”?
Odmah ćemo vam reći: nema odgovora. Odgovor je na vama samima, na vašoj odluci da budete “na svojoj strani” ili ne. Ali, postoji intrigantan roman, pun spretnih rečenica, mini eseja, samostojećih fragmenata koji pozivaju na raspisivanje, ne autoricu, nego vas, i ne nužno u tekstu, nego u životu. Probat ću se osvrnuti na roman Božice Dragaš “Taurus” (Hena com, 2017.) ako je uopće moguće osvrnuti se na sve te slojeve koji su majstorski isprepleteni u ovomu romanu. Pokušat ću.
Taurus je, u svom elementarnom određenju, crnohumorni roman s visokim potencijalom za feminističko kritičko iščitavanje, pogotovo ako smo motivirani recentnim političkim turbulencijama u Lijepoj nam gdje pitanje ženskog, dakle pitanje slobode, prava, elementarne regulacije ženskog života i dostojanstva opet – postaje političko pitanje par excellence. Dragaš je stvorila romaneskni svijet koji slojevito konstruira svijet žene koja je odbila sjesti i ostarjeti ili, preciznijim riječima, leći i umrijeti i, k tome, uspješno zaobilazi prvu zamku napose interesa za “autobiografski sporazum” ili pak “testimonijalni diskurs” koji je i dalje omniprezentan u naših autorica. Preplet “seksualnih” i “tekstualnih” politika, a ne samo zadovoljavanje stvarnosnog kriterija da je “vjerno životu”, također je nešto što obilježava ovaj roman i stavlja ga u vrh prošlogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj.
U strahu da ne preinterpretiram ovu knjigu, ne mogu odoljeti ukazati da “igra” koju postavlja autorica u romanu nije tek obična igra, ona je naizgled suvremena, a samim tim svevremena (kao što je slučaj i s “modernim”) jer progovara o žudnji i potiskivanju proizvedene “halucinacije” ženine zapravo “socijalne povrede” koja se u našoj, ali i svim drugim kulturama, nažalost, valja uporno i nijekati, i prikrivati, i popunjavati nekim adekvatnim društvenim, da ne kažem – intimnim sadržajem.
Božica Dragaš inače je vrsna stilistica, ali prije svega hrabra autorica koja se ne dodvorava skromno postavljenim standardima koje su naše književne nagrade inaugurirale, nego korača korak ispred. Humor (koji nerijetko bitno točnije i eksplicitnije razotkriva svu tragediju) kod nje je prisutan i u svojoj, nazovimo je, “primarnoj” funkciji; pridodavanju komike, ali je vrlo često ljekovit, ukazuje na pritajene misli, a nekad čak izaziva nelagodu. Intimistički prostori koje otvara, ali i dalje traži, nekada tek postaju odgovori na pitanja koja često i sami sebi postavljamo. Progovara se u romanu o “pogrešnim i pravim” izborima (kao da je konzistentna ta podjela), o pisanju, o smrti i životu, prolaznosti, uspomenama. Roman je to koji će vas potjerati na zapisivanje, podvlačenje i “uši” ako mu date priliku, što toplo preporučujem.
Za ljubav (ali samo ako znamo o čemu točno govorimo) nikada nije kasno, zar ne? Čak i ako imaš pedeset i sedam godina i užasno se bojiš smrti i starenja? – možda je i glavna poruka ovog romana gdje godine nisu slučajan znak. Te godine, odnosno autoričin odabir, vjerujem nije ni najmanje neukalkuliran za nas interpretatore. Upravo se u tom period, a za žene i puno ranije, uspostavlja imaginarni i stvarni društveni sud koji ne obavlja svoju praksu u najboljoj maniri ideje sudstva, već odmah režimski dosuđuje tim neposlušnicama koje su se odlučile – živjeti, a ne umrijeti. Vjerovati, a ne biti rezignirane. Dati pravo svome tijelu da postoji kao živi organizam, a ne tek kao društvena funkcija, alatka, oslonac ili štaka.
