StoryEditor
O VLADIMIRU VELEBITU U GLOBUSU

ČUVAR TITOVIH TAJNI PO ČIJEM BI ŽIVOTU TREBALO SNIMITI FILM Nevjerojatna životna priča najvećeg Titova diplomata koji zapravo nikad nije bio komunist

Najveće političke pobjede izvojevao je ne ispalivši ni metka. Izdanak je austrougarske generalske loze
Kao ambasador Jugoslavije u Londonu 1953. godine, sa suprugom Verom. Prije Londona bio je veleposlanik u Rimu

Život Vladimira Velebita, diplomata i političara, velika je i, nažalost, još nesnim­ljena filmska priča. Prvi, i po mnogima, najveći Titov diplomat, partizanski general koji je izvojevao najveće diplomatske i političke pobjede ne ispalivši ni metka. Izdanak je austrougarske generalske loze koji je pukim stjecajem okolnosti završio među komunistima. Velebit je zagrebački pravoslavac koji se osjećao Srbinom mada porijeklo vuče iz obitelji u kojoj ima Hrvata, Nijemaca, Talijana... Imao je bočne familijarne veze s Pribićevićevim klanom, a kao mladić, pod očevim utjecajem, osjećao se austrijskim rojalistom.

Memoari

Umro je u Zagrebu 2004. kao podupiratelj Šuvarova SRP-a iako nikada zapravo nije ni bio komunist. Umro je kao dobrostojeći umirovljenik s penzijom zarađenom u međunarodnim institucijama. Ovih dana, u izdanju Frakture, izašla je iz tiska dugo najavljivana knjiga njegovih memoara koju je uredio prof. dr. Tvrtko Jakovina. “Moj život” Vladimira Velebita je introspekcija i razotkrivanje vremena i čovjeka koji nikada nije doživio pravu društvenu satisfakciju. Posljednje godine proveo je u zemlji i gradu svoje mladosti koji su ga jednim dijelom zaboravili, a drugim ignorirali. A u tom odnosu više su izgubili i Zagreb i Hrvatska.

 

Vladimir Velebit formalno nikada nije pripadao niti jednoj komunističkoj ćeliji. U KP primio ga je osobno Josip Broz Tito i odgovarao je samo njemu. Za generalnog sekretara KPJ Josipa Broza krajem tridesetih i početkom četrdesetih, prije rata, obavljao je posebne, tajne i najpovjerljivije poslove koje je mogao izvršiti zahvaljujući svojem porijeklu, obrazovanju i društvenom statusu. Mladi zagrebački odvjetnik, tada bez obiteljskih obaveza, bio je rođen za konspirativne zadatke. Iz tog specifičnog odnosa s Titom proizlazi i njegova kasnija politička sudbina. Bio je predodređen za najteže zadatke, ali nikada nije mogao biti ni blizu samoga vrha jugoslavenske duboko dog­matske boljševičke nomenklature. Uvijek je bio i ostao komunistički suputnik.

Napad na SSSR

Velebit je bio jedan od prvih koji je tadašnjem sovjetskom (Kominterninu) rezidentu u Zagrebu Josipu Kopiniču u proljeće 1941. najavio njemački napad na SSSR. Bio je prvi partizanski diplomat koji se susreo sa Churchillom.

Kao ambasador Jugoslavije u Londonu 1953. godine, sa suprugom Verom. Prije Londona bio je veleposlanik u Rimu
 

Kao jugoslavenski ambasador u Londonu doveo je Tita i proveo njegov brod “Galeb” kroz Temzu sve do britanske kraljice. Vodio je i uspješno završio pregovore s Italijom o Trstu i zapadnim granicama današnje Slovenije, pa i Hrvatske. On i Milovan Đilas bili su jedini visoki dužnosnici partizanskog pokreta koji su za vrijeme rata 1943. bili u Zagrebu i pregovarali s Nijemcima.

S Milovanom Đilasom i engleskim časnikom. S Đilasom je bio na pregovorima s Nijemcima 1943.
 

Imao je samo jedan, ali veliki problem. Nije bio po volji Rusa. Velebit misli da je svemu uzrok to što im nije želio odavati povjerljive informacije kad su to oni od njega zatražili 1944. Optuživali su ga da je engleski špijun i 1948., nakon Rezolucije Informbiroa, počinje njegov zastoj u diplomatskoj karijeri. Ni Tito ni Ranković nisu povjerovali u sovjetske optužbe, ali bilo je jednostavnije skloniti Velebita nego dokazivati njegovu nevinost. Kad je krajem 50-ih došlo do zatopljavanja jugoslavensko-sovjetskih odnosa, počelo je njegovo konačno micanje u stranu. Tito se pomirio s Hruščovom, a kasnije i sprijateljio s Brežnjevom. Za Vladimira Velebita više nije bilo mjesta na najznačajnijim diplomatskim funkcijama.

Brakovi i sekretarice

U svojim sjećanjima koja je sada priredio Tvrtko Jakovina, Velebit nam otkriva svoje sumnje i strahove koji su ga mučili kroz desetljeća. Bio je šokiran kad je Tito 1942. osobno naredio strijeljanje zarobljenih domobrana iz čistog bijesa i za osvetu zbog ubojstva Rade Končara. Bio je šokiran kad je čuo kako je Moša Pijade osobno šmajserom pokosio lažno optuženog partizana. Bio je osupnut odnosom Tita prema svojoj supruzi Herti Haas pošto je izbavljena iz Jasenovca. Nije podnosio ni njegovu vezu sa sekretaricom u Vrhovnom štabu Davorjankom Paunović. Napominje kako su i drugi partizanski i kasnije komunistički funkcionari razvrgavali svoje brakove zbog mlađih sekretarica. Velebit nije pripadao njima i zato nikada nije bio pozivan na sastanke komunističke partijske organizacije Vrhovnog štaba kojem je formacijski pripadao cijelo vrijeme rata.

Vladimir i Duško Velebit (sinovi), Vladimir Velebit, Josip Broz Tito, Vera Velebit i Jovanka Broz snimljeni na Brijunima 1950.
 

Dug je popis ljudi s kojima se sukobljavao. Nije cijenio legendarnog partizanskog generala i ministra vanjskih poslova, nadrealističkog književnika Koču Popovića, nije vjerovao ruskom obavještajcu Kopiniču, a Vladimira Dedijera još je u ratu procijenio kao šarlatana i prevrtljivca. Duboko je bio alergičan na bahate neznalice i udbaše koji su raspoređivani u diplomatske misije.

Velebit u svojim sjećanjima demistificira i ljude i događaje. Priča o njegovoj ulozi u tzv. Martovskim pregovorima vođenim 1943. između Nijemaca i partizana zaslužuje ne samo knjigu nego i film. U trenutku kada su Tito i vođe partizanskog pokreta pomislili da se ne mogu spasiti od potpunog poraza i sloma, u jeku one velike bitke koju su poslijeratna jugoslavenska historiografija i kinematografija ovjekovječile kao bitku na Neretvi, počela je jedna opasna i tajna operacija. Tito je započeo pregovore s Nijemcima o separatnom miru.

“Poslije povlačenja iz Prozora, početkom ožujka 1943. pozvan sam jedne večeri u malu vodenicu koja je stajala na jednom potoku, koji je bio pritoka rječice Rame u uskoj dolini nedaleko sela Rame. U toj vodenici bio je štab druga Tita za vrijeme priprema za forsiranje Neretve. Ukoliko me ne vara sjećanje, u vodenici su bili drug Tito, drugovi Ranković, Đilas, Koča Popović i Velimir Terzić. Meni je priopćeno da se sljedećeg jutra priključim drugovima Đilasu i Koči Popoviću. Rečeno mi je da je naš zadatak da uspostavimo kontakt s njemačkim trupama koje su nadirale za nama iz pravca Bugojno – Prozor. Trebali smo povesti razgovore u cilju razmjene zarobljenika, u prvom redu zarobljenog njemačkog majora Streckera, da tražimo status zaraćene strane sa svim ratno-pravnim konzekvencama takvog statusa kao i da ishodimo usporavanje njemačkog napredovanja”, napisao je Vladimir Velebit još 1967. u Ženevi kao svoj izvještaj posebnoj istražnoj komisiji Centralnog komiteta SKJ. Taj izvještaj objavljen je u cijelosti u ovoj knjizi sjećanja.

Pregovori

Rezultati te partijske istrage nikada nisu objavljeni, Velebit nikada nije saznao ni tko je istragu pokrenuo, ali bilo mu je jasno da je riječ o krupnim događajima. Naime, Tito nikada nije želio priznati da je mimo znanja i volje Rusa i zapadnih saveznika pregovarao o separatnom miru s okupatorskim zemljama. Nije to ni smio priznati jer je prijetila opasnost da se to shvati kao izdaja antifašističke koalicije ali, što je još i gore, kao korak i politički potez vrlo sličan suradnji koju su tijekom rata s Nijemcima i Talijanima uspostavili četnici. A srpska nacionalistička opozicija samo je takav dokaz i čekala.

“Koliko sam razumio instrukcije, našim jedinicama stiješnjenim u dolini Neretve trebalo je nekoliko dana predaha...” piše dalje Velebit u svojem svjedočenju partijskim istražiteljima. “U svrhu zaustavljanja njemačkih nadiranja dobili smo zadatak da njemačkom komandantu izjavimo da u danoj situaciji ne smatramo Nijemce našim glavnim protivnicima, već četnike, i da smo spremni povesti pregovore s njima koji bi mogli dovesti do obustave borbenih akcija. Ja sam bio iznenađen tim zadatkom i primljenim direktivama, međutim, to rješenje Vrhovnog štaba shvatio sam kao ratno lukavstvo”, kaže Velebit.

Potom su Vladimir Velebit, Koča Popović i Milovan Đilas krenuli prema Prozoru i njemačkim položajima. Djeluje nevjerojatno da je Tito u tako rizičnu misiji poslao Koču Popovića, svog najpopularnijeg i najboljeg zapovjednika, komandanta elitne proleterske divizije, i Milovana Đilasa, najbližeg političkog suradnika, člana partijskog Politbiroa. Velebit je bio samo čovjek od povjerenja pogodan za takvu misiju jer je tečno govorio njemački jezik i već je obavljao tajne zadatke za Tita. Ipak, trojica poznatih partizanskih čelnika uzeli su u ruke bijelu zastavu i praktički se predali na milost i nemilost Nijemaca.

Boravak u Zagrebu

 Slijedio je put prema Sarajevu. Nevjerojatno je da su Nijemci u jednom trenutku pustili Koču Popovića da se vrati k Titu i podnese izvještaj o pregovorima. U Zagreb su stigli Velebit i Đilas. Sada je već poznata legendarna priča kako je Velebit u Zagrebu posjetio svoje šokirane roditelje, kako je bio pod zaštitom Nijemaca a da ustaške vlasti za to nisu ni znale i kako je razgovarao s opunomoćenim njemačkim generalom u NDH Gleiseom von Horstenauom. Najviši njemački general u Zagrebu pitao ga je što bi partizani učinili kad bi se Englezi iskrcali na Jadran. Borili bi se i protiv njih, rekao mu je Velebit. To je bila muzika za njemačke uši.

Dok su Velebita ljudi prepoznavali na ulici i pozdravljali s: “Otkud vi, gospon doktor”, Đilas je, navodno, odlazio u zagrebačka kina i gledao filmove. Velebit je još nekoliko puta putovao u Zagreb, a u organizaciji Nijemaca obilazio je i partizanske odrede u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni prenoseći naređenje o prestanku napada na željezničku prugu Zagreb – Beograd. To je, očito, Nijemcima bilo i najvažnije, pa je na kraju i došlo do razmjene jednog dijela zarobljenika. Među razmijenjenima je bila i tadašnja Titova supruga Herta Haas.

Nakon toga partizani su prešli na drugu stranu Neretve, razbili četnike, a samo nekoliko mjeseci poslije teško su stradali u bitkama oko rijeke Sutjeske. Velebit se vratio u pratnju Vrhovnog štaba i na obroncima Zelengore dobio zadatak da bude glavni pregovarač s britanskim i američkim vojnim misijama koje su počele stizati k Titu i partizanima.

Pred Amerikancima i Englezima nitko nije smio reći ni slova o trenutku Titove i partizanske slabosti i pregovorima koje su sami započeli misleći da im je kraj neizbježan. Šutnja se nastavila i poslije rata, Tito nikada nije želio govoriti o tome. Štoviše, govoreći pred svojim suborcima sa Sutjeske, nekoliko desetaka godina kasnije Tito je optužio svoje izaslanike da su bez njegovih ovlasti samostalno dogovarali separatni mir s Nijemcima. Praktički, optužio je Vladimira Velebita za ratnu izdaju. Velebit je tada već bio u jugoslavenskoj mirovini, ali je radio pri međunarodnim institucijama UN-a u Ženevi. Đilas je bio u unutrašnjoj političkoj emigraciji (dok nije bio u zatvoru), a Koča Popović je potpuno zašutio maknut s javne scene i u političkoj nemilosti.

Vladimir Velebit bio je strastveni lovac
 

Velebit u svojim sjećanjima detaljno, na desetke stranica, opisuje svoju strast prema lovu. Lovio je sve, od jarebica i tetrijeba do krupne divljači, od svoje mladosti do duboke starosti. Stječe se dojam da je samo zbog toga žalio za blagodatima diplomatskog života. A znao je, u društvu američkih diplomata, avionom iz Beograda odletjeti u Sloveniju samo zbog sezone lova na jarebice. Ipak, kao što kaže Tvrtko Jakovina u predgovoru ove knjige, “nitko Vladimira Velebita nije mogao optužiti za nešto nečasno, nelegalno i krivo”. Sumnje i dileme za koje piše da su mu se vrzmale po glavi decenijama mogu nam izgledati kao nak­nadna pamet. Ipak, ostaje zaključak Tvrtka Jakovine: “U Hrvatskoj u kojoj bi europske i liberalne vrijednosti, vrijednosti otvorenog društva, bile na cijeni, po Vladimiru Velebitu zvala bi se diplomatska akademija ili barem jedna od središnjih soba Ministarstva vanjskih i europskih poslova”, piše Jakovina u predgovoru ove knjige. “Po Vladimiru Velebitu trebalo bi nazvati neki od ‘think-tankova’ – kada bismo neke imali – koji analizira prilike u svijetu i odnose sa susjedima... U svakoj drukčijoj situaciji Velebit bi mogao biti poveznica između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ali i između Hrvatske i Srbije.”

Nažalost, kad bismo danas pitali nekog, pa i solidno obrazovanog Hrvata srednjih godina tko je bio Vladimir Velebit, dobili bismo sve samo ne točne odgovore.

ZAGREB - Memoarska knjiga "Moj život" Vladimira Velebita, političara i diplomata koji je tijekom 20. stoljeća sudjelovao u prijelomnim događajima ovdašnjih prostora, predstavljena je u četvrtak u Novinarskom domu.

 Memoare je uredio povjesničar Tvrtko Jakovina, na temelju više od tisuću kartica koje je Velebit ispisao na pisaćem stroju, a na koje ga je upozorila Velebitova supruga Vera.

 "Tekst smo prvo morali prenijeti u elektronski oblik, a onda smo mogli početi raditi na njemu kako bismo osuvremenili jezik i skratili ga za opise lova kojega je toliko volio i detaljno opisivao", rekao je Jakovina.

  Pripremajući knjigu pročitao je niz Velebitovih intervjua koji, kako kaže, kao i njegovi memoari pokazuju da je bio konzistentan. "Ta knjiga puno govori o nama i tradiciji koju bi bilo dobro da imamo i da na njoj probamo graditi budućnost, a ne da se svih tradicija odričemo", ustvrdio je.

 U tim autobiografskim zapisima, objavljenima dvanaest godina nakon Velebitove smrti, autor otvoreno piše o odrastanju, svojoj obitelji i školovanju, počecima u odvjetništvu.

 "Njegova je obiteljska priča gotovo identična mojoj, a njegovo djetinjstvo onom moga oca, kada je postojala građanska antipatija prema grandioznom, preuveličavanju, mistifikaciji", napomenula je saborska zastupnica Vesna Pusić. "Gotovo smo zaboravili da u tradiciji imamo normalnu građanštinu u najboljem smislu same tradicije", dodala je.

 Memoare "Moj život" ocijenila je neizmjerno zanimljivom, uzbudljivom i napetom knjigom, dodajući kako ona govori o nama kroz optiku života Vladimira Velebita, koji ni o čemu nije pisao paušalno, već je sve problematizirao i upoznavao.

 Velebit na više od 800 stranica opisuje i svoje približavanje lijevim idejama, radu u ilegali te zbližavanju s Josipom Brozom Titom, Ivom Lolom Ribarom, Milovanom Đilasom, odlazak u partizane, svoju ulogu u pregovorima s Nijemcima i spašavanju Herte Haas te osnivanje jugoslavenske diplomacije, uključivši i događaje iza kulisa.  Također govori o poslijeratnim usponima i padovima, druženju s Brozom, svojim veleposlaničkim mjestima u Rimu i Londonu i radu u organizacijama Ujedinjenih naroda.

 Novinar Boris Rašeta smatra kako je riječ o "iznimno poštenoj verziji povijesti", u kojoj je autor uspio ono što je najteže u memoaristici - pisati iskreno, onako kako smatraš da treba pisati. "Broj stranica nikoga ne bi trebao preplašiti, a već se nakon prvih stotinjak stranica vidi da smo dobili prvorazredno memoarsko štivo", istaknuo je.

 Po njegovim riječima, knjiga pokazuje koliko su Velebitova karijera i obiteljska pretpovijest bili fascinantni, no i kako je on bio vrlo skroman. "To za njega nije bila poza, nego izraz autentčnog životnog stava, bio je indolentan prema titulama i činovima", dodao je.

 Seid Serdarević, glavni urednik izdavača Frakture, smatra kako ta knjiga nije samo važan dokument povjesničarima, nego i zanimljivo štivo za sve koji žele vidjeti koji su uzroci i posljedice vremena u kojemu živimo". "To je prikaz 20. stoljeća iz vizure osobe koja je aktivno sudjelovala i promišljala ključne događaje  i jedna od najboljih knjiga u historiografiji koja je izašla ove godine", ustvrdio je.

 S nekoliko anegdota svog se dugogodišnjeg prijatelja i kolege na promociji prisjetio slovenski političar i ekonomist Janez Stanovnik. (Hina)

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 08:44