“Sjećanje šume” spomenik je Darku Milasu i njegovu glumačkom umijeću. Milas je ukrao predstavu, dugo nakon što ste je odgledali razmišljat ćete o njegovu liku i načinu na koji ga je predstavio. Događa se da glumcima legne neki lik, pronađu se u njemu, pa im i ne treba puno da ga odigraju. Ovdje to nije slučaj, Milas lik patrijarhalnog oca zlostavljača daje trodimenzionalno, višeslojno i duboko ljudski, s uvidima koji su takvim likovima obično nedostupni.
Nakon što je HNK uprizorio “Ciganina, ali najljepšeg” Kristiana Novaka, Gradsko dramsko kazalište Gavella na scenu je postavilo drugi domaći roman o kojem se tako puno lani govorilo, “Sjećanje šume” Damira Karakaša, u režiji Tamare Damjanović, po dramatizaciji redateljice i dramaturginje Nine Bajsić. Filip Križan igra sina, školarca koji odrasta sa srčanom manom u sredini koja ne podnosi bilo kakvu slabost i okrutno kažnjava svako odstupanje od norme. Mjesto radnje: zabitno selo, negdje u Lici, osamdesete. Darko Milas igra oca, patrijarhalnu, vječno namrštenu gromadu, koja maltretira čitavu obitelj držeći ih u pokornosti i stalnom strahu pred njegovim ispadima bijesa. Nikad ne znaš kad će planuti, a jedino je izvjesno da to nećeš izbjeći. Tu nijedan povod nije dovoljno mali a da ne bi bio razlog da se otac razbjesni i urla, ni jedan ručak ne može proći u miru. I u ratu postoje primirja, ovdje ne. Obitelj, to je pozornica za iživljavanje nikad priznatih i nikad liječenih psihičkih tegoba, gdje onaj najjači i najbolesniji uništava sve druge: tako Karakaš crta svoje likove.
Darko Milas perfektno precizno uobličava lik oca, majstorski gradirajući ispade agresije u tom finom plesu obiteljske patologije patrijarhata. Ženski likovi (majka Ivane Bolanča, baka Ane Kvrgić i sestra Tene Nemet Brankov) tu nisu ništa, skrušene u sjeni očeva bijesa. Da bi postojale kao ličnosti, morale bi se suprotstaviti, ali one to nisu u stanju.
Redateljica i ansambl uspješno su na scenu prenijeli tjeskobu Karakaševa minimalističkog romana, tu jezu zatvorene male sredine iz koje se ne smije i ne može pobjeći. Ako si po bilo čemu drugačiji, gotov si. Ma koliko ti bio mali i slab, nitko neće stati u tvoju zaštitu. Svi žive u strahu, i to da otac zlostavlja dijete i ostatak obitelji prirodno je kao što im je prirodno da mačka jede miševe. Tu se nasilje vidi bolje nego tamo gdje mačke jedu hranu iz samoposluge, uz dodatnu surovost koja izbija iz siromaštva i hrani se njime.
Darko Milas toliko je sjajan da je zasjenio sve ostalo, od početka pa do kraja, kad se otac zlostavljač razotkriva kao netko tko se sakrio iza patrijarhalne maske da bi prikrio vlastitu ranjivost. Iza svakog zlostavljača krije se malo, zlostavljano dijete, i tako se patrijarhat reproducira. Iživljavanjem na bolesnom sinu, kojeg mrzi i kojeg se srami, Otac se obračunava sa svojom slabošću, jer ni on kao čovjek nije mogao opstati u tom svijetu. Ono što je opstalo je nasilna patrijarhalna maska, koja uništava ljude oko sebe kao što su prije uništili njega.
Odlična je Barbara Nola u nekoliko malih uloga, posebno kao učiteljica Vahida, upečatljiv je Janko Rakoš kao djed Pave, jedini pozitivan odrasli lik u dječakovu svijetu, kao i Enes Vejzović, koji igra i lugara i veterinara kojeg zovu kad se dječak razboli. Filip Križan dobro igra dječaka poluinvalida s teškom srčanom manom, koji tek napola shvaća situaciju u kojoj se našao, i djetinje slijepo izlaz pokušava naći u nogometu. Jedino nema šanse da mu povjerujemo da je Ličanin, a predstavu igraju na jednom od ličkih dijalekata, pri čemu je Damir Karakaš potpisan kao jezični savjetnik.
Većini glumačke ekipe lički govor bio je preveliki zalogaj. Vrlo je efektna scenografija Dinke Jeričević: stabla u njezinoj šumi vise, nemaju korijena pa se ni o njih ne možeš osloniti. Istaknuti treba i glazbu, koju potpisuje Katarina Ranković, a zvučne efekte Nenad Kovačić.