Pisca možeš stjerati u kut, možeš ga i otjerati, recimo u mirovinu – mada “pisac u mirovini” zvuči nesklapno kao “podvodni tramvaj” – ali ne možeš pisanje istjerati iz njega. Evo, neku godinu otkad je Zdravka Zimu malo stjeralo, malo otjeralo iz novina, već i drugog voluminoznog toma njegovih dnevnika: nakon “Dnevnika jednog skribomana” objavio je i “Dnevnik jednog mitomana”. Ne smijem ni pomisliti što će biti treće.
Nema tu mjesta čuđenju. Zima je elitni odvjetak one škole novinsko-feljtonističko-kritičarskog pisanja koja se proteže još od Matoša, a svoje je zvjezdane uspone doživjela s Mandićem i Tenžerom. Tek nešto mlađi od njih, Zima je preživio nekoliko smjena epohalnih paradigmi dosljedno, kako bi se reklo, “držeći nivo”: uvijek suprotiva aktualnim barbarima, navodno lijevim ili nesumnjivo desnim, uvijek za prosvijećenost, toleranciju i kulturu u najširem smislu riječi. Tu riječ, “kultura”, Zima umjereno često rabi, i iz njegova pera (čuj, pera) ona ne zvuči kao floskula: iza te riječi stoji jedan već zamašan opus, neizbrazdan lošim diskontinuitetima, podjelama na “prije” i “poslije” bilo čega. Nije se Zima ni 1990. ni 2000. preobrazio iz Gregora u kukca niti iz kukca u Gregora.
Ali, zašto toliko o “bivšem”, novinskom Zimi, kad je pred nama ovaj dnevničarski? Zato što je ovaj dnevnik s jedne strane posve normalan nastavak autorova nadničarskog pisanja za novine: ima tu književnih (i glazbenih, kazališnih, filmskih) kritika i eseja tek diskretno zakrabuljenih u formu dnevničkih zapisa, ima britkih, jasnih, principijelnih komentara hrvatske i globalne političke, društvene i kulturne stvarnosti koje bi i dalje ispunjavale Zimine kolumne – da ih ima gdje pisati. Recimo, bujanje desnice, nimalo spontano već vrlo namjerno uzgojeno i ciljano ispušteno u okoliš poput kakvog oblaka toksina, jedna je od trajnih Ziminih opsesija: inspiratore, važne protagoniste i dežurne klaunove neoustaške kohorte, ali i neokonzervativne rekonkviste generalno, Zima pomno prati, analizira i smješta ih tamo gdje spadaju, mahom bez gromkih riječi – jer on nije od takvoga, vehementno fajterskog senzibiliteta – ali nedvosmisleno, bez ostatka. Tako je i kada piše o “široj slici”, onome što se događa u tzv. velikom svijetu, od Brexita pa do Donalda Trumpa, koji će se već početkom te Zimine dnevničarske godine pojaviti kao diskretna, daleka, pomalo nadrealna (jer – neće valjda?!) prijetnja izdaleka, da bi onda narastao i narastao kao tijesto sve dok ne preplavi sve i useli se u Bijelu kuću...
Zima je, dakle, i dalje ono na što nas je navikao: senzibilni promatrač “prirode i društva” čiji će vam uvidi biti dragocjeni i onda kada se ne složite posve s njima. A to je jedna od najbitnijih osobina izuzetnog novinskog pisca: da svoje čitatelj(ic)e održi i zadrži u svojoj orbiti samim svojim pisanjem, diskurzivnom snagom koliko i suptilnošću, jasnim svjetonazorom koji je puno više i dublje od seta štreberskih fraza bilo kojeg usmjerenja, osobnom vertikalom koju neokrznutu pronosi kroz sve bure i oluje epohe.
Na drugoj strani, dnevnik je forma koja omogućuje, pa i zahtijeva, pristup osobnom, intimnom, mada ne nužno i privatnom. Zima kao dnevničar ne gnjavi (životu, ali ne i tekstu neophodnim) banalnostima svoje svakodnevice, osim tamo gdje one uistinu transcendiraju puku privatnost i postaju relevantni primjeri općeg stanja. Piše o svojim putovanjima, mahom ka Jadranu i otocima kojih mu nikada nije dosta, i pouzdan je putopisac, pomno nabraja svoje gastronomske utiske, ali ne zato da bi nalikovao ovim odurnim “gastrokritičarima” koji su prenapučili javni prostor, nego zato što je to prirodna pratnja jednoga shvaćanja života, jednog biofilnog, nenametljivog hedonizma. Zima, dakle, u dnevničarenju ima mjeru: to je mjera zanimljivosti i bazične pristojnosti. A ni debljina knjige nije neumjerena, kako bi se možda moglo pričiniti: kada jednom krenete, surfa se lako i brzo i traži se još.