Dugo ne pamtim takvu jagmu za kartama za jednu kazališnu predstavu. O “Majstoru i Margariti” slovačkoga Teatra Tatro pronio se glas da su pravo teatarsko čudo, pa je bilo puno onih koji su htjeli, a nisu uspjeli ući pod bijelu šatru montiranu u dvorištu Močvare i Pogona Jedinstvo na savskom nasipu. Predstava je gostovala u sklopu Eurokazova programa Eurijala, ove godine posvećenog slovačkom kazalištu.
Ekipa iz Teatra Tatro doista je čudo: kazalište iz Tatri, iz grada Nitre od oko 80.000 stanovnika, priredilo je pravi teatarski spektakl u kojem publika uživa svakog trena ta četiri sata koliko predstava traje. Redatelj Ondrej Spišak okupio je glumce iz čitave Slovačke radi predstave koju su u Eurokazu ocijenili kao daleko najbolji i najkompetentniji izvedbeni pristup velikom romanu Mihaila Bulgakova, a koji je teško postaviti na scenu.
U maniri starih putujućih kazališno-cirkuskih trupa, petnaest glumaca entuzijastično uprizoruje Bulgakovljeve fantastične vizije, uz bezbroj promjena kostima i scenografije, bez posustajanja u ritmu i duhovitosti. Predstavu izvode u svom šatoru i putuju s njim po Slovačkoj i čitavoj Europi (i Kanadi), kao što to rade i s nekim drugim predstavama i performansima. Nema tu kamera, videoprojekcija ni skupe scenografije, sve je onako kako bi to moglo izgledati u predstavi putujuće glumačke skupine negdje tridesetih u Rusiji, na putu od Moskve prema Petrogradu. Izuzevši nadrealnu scenu Walpurgine noći, kad goli glumci istrčavaju iz šatora, trče i voze se ukrug autom oko vatre zapaljene u noći. Izuzevši i sprdanje sa Staljinom, naravno.
Predstava prati veći dio radnje Bulgakovljeva romana, ali ne ostaje na njemu: puno je komunikacije s publikom, za gostovanje u Zagrebu glumci su se potrudili dio replika izvesti na hrvatskome, pa gledatelj svako malo putuje između Moskve tridesetih i onoga ovdje i sada. U Moskvu tridesetih godina stiže vrag, meštar crne magije Woland sa svojom svitom. Jedno oko mu je zeleno, a drugo crno. Predsjedniku književnog udruženja Berliozu prorokuje da će uskoro umrijeti, da će mu glave doći komsomolka Ana, ovaj mu ne vjeruje...
Za razliku od niza svojih kolega toga doba, Bulgakov je uspio umrijeti prirodnom smrću 1940. U predstavi zato imamo kazališnog maga Mejerholda i njegovu poruku iz Butirke, moskovskog zatvora NKVD-a u kojem će skončati. Kasnije, na Wolandovu balu, među uzvanicima ponovo je Staljin, i pleše, ovoga puta kao anđeo s bijelim krilima. U skladu s onim kako ga danas gledaju u Rusiji, gdje je sovjetski diktator koji je stotine tisuća ljudi potjerao u sibirski gulag i u smrt za većinu ljudi ponovo pozitivna ličnost.
Predstava je gorko-slatka, urnebesno vesela i zabavna, ali s onom mračnom linijom koja vam ne dopušta da zaboravite da se čitavo to vrijeme na koje se radnja odnosi odvijaju strahovite čistke i da baš nitko nije siguran od svemoći tajnih službi, a ljudi nestaju preko noći, prokazani nerijetko od najbližih. Ludnica u kojoj se sreću Majstor i pjesnik Bezdomni zato djeluje poput oaze mira u tom strašnom, okrutnom, ludom vremenu. Slovački glumci majstorski su prikazali sljubljenost smijeha i smrti, života i okrutnosti, životne strasti i apsurda ne-života, a sve lako i poletno, bez trenutka praznog hoda, brzinom i veselošću kojom se vrti plastična vjetrenjača u ruci djeteta koje trči. Bez nategnutog i nasilnog aktualiziranja; što će vam strašnije upozorenje od činjenice da u današnjoj Rusiji samo Staljin može biti popularniji od Putina?
Ta harmsovska smjesa strave i smijeha kojom su slovački majstori zamijesili “Majstora i Margaritu” izaziva glad za drugom njihovom predstavom, “Cirkusom Charms”, po djelima Daniila Harmsa, pisca koji se veličanstveno izrugivao svijetu i režimu dok ga NKVD 1941. nije uhapsio. Godinu dana kasnije bio je mrtav. Dajte novca Eurokazu da nam ih ponovno dovedu!