GLOBUS

Fotoklub Zagreb iduće godine slavi 130 godina, od njega su stariji samo klubovi u Beču i Londonu

Klupski prostor površine oko 200 kvadrata teško je oštećen u potresu u ožujku prošle godine i ubrzo se krenulo u obnovu koju je usporio potres u prosincu dodatno oštetivši zidove. Tek su ovih dana građevinski radnici napustili prostor, a na snježnobijele zidove središnjeg salona vratile su se fotografije
Članovi Fotokluba Zagreba (slijeva nadesno): Neda Rački,  Hrvoje Mahović, Vlasta Štalekar, Slavka Pavić i Biljana Knebl
 Bruno Konjevic/Cropix

Ima u fotografiji nešto što suptilno zavodi. Zahvaljujući njoj sam vrlo aktivna jer moram hodati da bih nešto snimila – s osmijehom nam govori 94-godišnja Slavka Pavić, članica Fotokluba Zagreb s najdužim stažem, od 1951. godine. I mnogo mlađi joj zavide što se bez problema popne stepenicama do klupskih prostorija na trećem katu zgrade koja je stara otprilike kao i klub, gotovo 130 godina, u Ilici na broju 29. Radila je kao ekonomistica, a fotografijom se, kao i drugi članovi kluba, bavi iz hobija. S ponosom će se predstaviti kao “mala od kužine” i supruga poznatog zagrebačkog fotografa Milana Pavića, koji je umro 1986., a zajedno su bili od 1946. godine.

“Milan je prije mene bio član kluba. Jedan dan mi je rekao: ‘Danas idem u Fotoklub Zagreb i učlanit ću te.’ Uz njega sam počela fotografirati. Poklonio mi je prvi Rolleiflex, najbolji fotoaparat, kojim bih najradije i danas snimala. Uvijek je u klubu bilo živahno. Imali smo sastanke utorkom i petkom. Kako je rastao životni standard, tako se društvo petkom osipalo jer su odlazili na vikende pa smo odlučili da će samo utorak biti klupski dan. I tako je i dan-danas”, otkriva gospođa Pavić te dodaje kako danas imaju oko 300 članova, a na okupljanjima – kojih zadnjih godinu dana nema zbog potresa i korone – dobrodošli su i svi drugi građani.

Klupski prostor površine oko 200 kvadrata teško je oštećen u potresu u ožujku prošle godine i ubrzo se krenulo u obnovu koju je usporio potres u prosincu dodatno oštetivši zidove. Tek su ovih dana građevinski radnici napustili prostor, a na snježnobijele zidove središnjeg salona vratile su se fotografije, ovaj put one koje svjedoče o oštećenjima klupskih prostorija u potresima i radovima na obnovi.

image
Prostor kluba stradao je u zagrebačkom potresu prošle godine, no sada je temeljito obnovljen
Bruno Konjevic/Cropix
image
Prostor kluba stradao je u zagrebačkom potresu prošle godine, no sada je temeljito obnovljen
Bruno Konjevic/Cropix

“Sami smo razvijali filmove i izrađivali fotografije. Negdje 60-ih godina su se iz Njemačke počeli uvoziti filmovi u boji. Bili su jako skupi i fotografi su ih morali jako štedljivo koristiti. Kasnije su se otvorile granice pa smo išli u Austriju po fotomaterijal, a u organizaciji kluba u Njemačku na Photokinu, najveći europski sajam fotoindustrije. Vrijeme nosi svoje i čovjek mora biti razuman. Stoga sam se i ja navikla na digitalne fotoaparate, čija je prednost što su manji i lakši, kao i njihovi objektivi. Fotograf se s manjom kamerom lakše kreće”, priča nam Slavka Pavić i priznaje da je nezahvalno snimati portrete jer se ljudi obično zamišljaju drugačije nego što ispadnu na fotografiji.

“Više volim prirodno svjetlo nego flash. Fotografiram kad god mi se pruži prilika, najčešće ljude u nekim spontanim životnim situacijama. Odem u grad i snimim ako nešto spazim. Čovjek se mora kretati da bi nešto snimio. Milan je snimao sve novo što se događalo u Zagrebu, a ja sam obično išla s njim. Zagreb ima neku posebnu ljepotu koja čovjeka apsorbira. Volim ga snimati”, kaže fotografkinja kojoj je od svih njezinih fotografija najdraža jedna iz 60-ih godina koja prikazuje mladića s konjem pokraj gradilišta novog naselja Zapruđe u Novom Zagrebu. Dala joj je naslov “Odlazak – dolazi novi grad”. Otkriva da voli konje i stabla.

image
“Zagreb ima posebnu ljepotu koja čovjeka apsorbira. Volim ga snimati”, priča nam Slavka Pavić, koja je 1973. osnovala Žensku sekciju što svake godine na Dan žena postavlja izložbu “Žene snimaju”
Bruno Konjevic/Cropix

I prije nje je u Fotoklubu bilo dosta žena, još i prije Drugog svjetskog rata, ali je ona 1973. osnovala Žensku sekciju koja do današnjeg dana svake godine na Dan žena postavlja izložbu “Žene snimaju”, na kojoj i ona uvijek izlaže svoje nove radove. Jasenka Odić-Jendrašić, Ivanka Miletić, Marija Braut... samo su, kaže, neke od članica kluba koje su fotografijama obilježile svoje vrijeme. Bila je to prva fotografska ženska sekcija u tadašnjoj Jugoslaviji, kao što je i zagrebački Fotoklub među najstarijima u Europi. Dužu tradiciju, otkriva nam Slavka Pavić, imaju samo klubovi u Beču i Londonu.

Prve fotografije je u Zagrebu 1840. snimio trgovac Demeter Novaković, samo godinu dana nakon otkrića fotografije, a 1856. zagrebački slikar i fotograf Franjo Pomer izdao je album s 15 portreta hrvatskih književnika da bi 1892. bio osnovan fotoamaterski klub pod nazivom Klub fotografah amateurah. Jedna od najstarijih fotografija “Skok grofa Stjepana Erdodyja” autora Karla Dragutina Draškovića iz 1895. i danas je zaštitni znak vizualnog identiteta Fotokluba Zagreb, koji je 1910. u Zagrebu organizirao prvu međunarodnu izložbu umjetničke fotografije, a ona se pak smatra pretečom današnjeg Zagreb salona, bijenalne izložbe autora iz cijelog svijeta koja se sve do danas postavlja svake dvije godine. U narednim desetljećima razvio se prepoznatljiv stil poznat kao zagrebačka škola fotografije čiji su najznačajniji predstavnici Tošo Dabac, August Frajtić, Mladen Grčević, Marijan Szabo, Ignjat Habermueller, Alber Starzyk, Ivo Piškulić, Đuro Greisbach... U vlasništvu kluba je Zbirka hrvatske fotografije koja postoji već 51 godinu te je zaštićena kao kulturno dobro Republike Hrvatske i sadrži više od 10.000 starih fotografija. Najstarija je fotografija iz 1907. godine. U tijeku je digitalizacija zbirke kako bi na web-stranici kluba vrijedna građa bila svima javno dostupna.

image
Milan Pavić: Tin Ujević, 1953.
Bruno Konjevic/Cropix

Od 2015. godine predsjednik kluba je Hrvoje Mahović, kojemu je 35 godina i među mlađim je članovima. Fotografira od srednje škole, a 2002. godine je u Fotoklubu završio tečaj crno-bijele fotografije koji je vodio Josip Vranić. Nikad nije razmišljao o profesionalnom bavljenju fotografijom. Kao inženjer geodezije radi u svojoj struci.

“Fotoklub Zagreb prepoznat je diljem svijeta jer imamo bogatu međunarodnu suradnju. Zadnjih godina smo krenuli s organizacijom međunarodnih fotofestivala. Prvi je bio 2017. u Australiji, gdje smo održali izložbe hrvatskih fotografa u tri grada. Iduće godine imali smo izložbe u Kini, a 2019. u Južnoj Koreji. Putovanja si članovi kluba uglavnom plaćaju sami, a inače dobivamo neka sredstva preko natječaja Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Za građane organiziramo tečajeve i radionice, kao i predavanja utorkom o raznim fotografskim temama”, kaže Mahović te ističe da svatko može postati član kluba. Poželjno je da ima fotoaparat, iako neki snimaju i mobitelom, čija je prednost što ih uvijek nosimo sa sobom.

image
Albert Starzyk: Čistači snijega, 1934.
Bruno Konjevic/Cropix

“Iako ima mobitela s odličnim kamerama, oni nikad neće moći snimiti fotografiju u rangu pravog fotoaparata. Volim slikati apstraktne motive i arhitekturu”, kaže Mahović. Otkriva kako su im u obnovi potresom teško oštećenih klupskih prostorija dragocjene bile donacije članova kluba, ali i drugih klubova iz Hrvatske i inozemstva. U nekoliko mjeseci prikupili su 125.000 kuna. Pukotine na zidovima i stropovima su, priča nam, bile jako velike. Sve faze obnove je detaljno fotografirao i tako je nastala najnovija izložba.

Umirovljena ekonomistica Neda Rački tajnica je kluba i ujedno članica s najviše osvojenih nagrada, uglavnom međunarodnih, čak oko 270. U klub se učlanila 2008. godine i kaže kako se fotografiranjem počela ozbiljnije baviti u svojoj zreloj dobi, prije 15-ak godina, snimajući dok je putovala po svijetu. S vremenom je počela slati fotografije na razne natječaje, a kroz druženja u klubu i listanje monografija i kataloga stjecala je neka nova specifična znanja i usavršavala svoj rad.

image
August Frajtić: Noć, 1930-e
Bruno Konjevic/Cropix

“Uvijek mi na fotografiji mora biti čovjek bez obzira je li na ulici ili u prirodi. U svakom kadru tražim priču. Ne bih mogla biti profesionalni fotograf jer ne bih mogla snimati po zadatku. Moram imati osjećaj da snimam ono što hoću, a ne ono što mi netko kaže. Nakon potresa nisam mogla tjedan dana uzeti fotoaparat u ruke dok su profesionalci tada radili punom parom. Nisam mogla slikati žalosni grad i ljude”, ističe Neda Rački i pokazuje veliki mural na zidu središnje klupske prostorije u kojoj su izložene uokvirene fotografije. Mural je otkriven prošle godine prilikom obnove. Ispod žbuke koju su radnici skinuli sa zida ukazala se slika i ubrzo je pala odluka da ostatke žbuke treba skinuti veoma oprezno kako se stari mural ne bi oštetio.

Pitali su, kaže Neda Rački, stare članove o čemu je riječ i tako su otkrili da su mural 1955. godine naslikali učenici završnog, petog razreda Škole za primijenjenu umjetnost. Oni su svi redom danas uvaženi umjetnici. Autor slike je scenograf Čedo Kolarić, kojem je asistirao akademski slikar Ladislav Šoštarić, dok je cijeli interijer uredio arhitekt Dragan Roksandić. Tada je svoj trojici bilo 18 ili 19 godina. Mural u modernističkom stilu prikazuje fotoaparat i objektive. Nekoliko je godina krasio zid kancelarije, a prebojen je već krajem 50-ih godina prilikom preuređenja, kad je srušen zid da bi se dobila današnja velika prostorija glavne galerije.

image
Zlata Laura Mizner: Vizija, 1950-e
Bruno Konjevic/Cropix

Biljana Knebl radila je do mirovine kao grafička dizajnerica u izdavačkim kućama te je za potrebe posla i fotografirala, a potom sama kod kuće izrađivala fotografije. Fotografira još od srednje škole, a u Fotoklub se učlanila 2008. godine, kada je otišla u mirovinu i odlučila se posvetiti svojim hobijima i strastima. Veseli je što u klubu ima dosta mladih ljudi.

Među vodeće ljude Fotokluba ubraja se i psihijatrica i psihoterapeutkinja zaposlena u zagrebačkom KBC-u prim. dr. Vlasta Štalekar, koja je oduvijek velika zaljubljenica u likovne umjetnosti. Snimati je intenzivnije počela s pojavom digitalne fotografije i posebno su je zaokupljale obrade u Photoshopu do apstrakcije, pa ih stoga radije naziva slikama nego fotografijama.

“U liječenju svojih pacijenata primjenjujem umjetnost kao terapiju koja se razlikuje od posebne psihoterapijske tehnike koja se zove art terapija, za koju se treba posebno educirati. Umjetnost kao terapija širi je pojam jer svaka vrsta umjetnosti utječe na čovjeka i doprinosi unutarnjem stanju introspekcije ili pak uzvišenosti. Iz vlastitog iskustva mogu reći da me umjetnost oplemenjuje i zato mislim da to iskustvo mogu vjerodostojno prenijeti i drugima. Ima dana kada sam umorna od posla, ali utorkom dođem u klub jer je uvijek ugodna atmosfera i dobro društvo iz kojeg su se izrodila i brojna prijateljstva. Uživam u izložbama jer me zanima kako drugi rade, a i sama dosta putujem pa volim članovima i posjetiteljima kluba prirediti fotopredavanja o mjestima koja sam posjetila”, govori Vlasta Štalekar, koja već godinama dolazi u Fotoklub, u koji se učlanila tek 2016. godine.

image
Slavka Pavić: Odlazak - dolazak novi grad, 1960-e
Bruno Konjevic/Cropix

U proteklih godinu dana su se zbog epidemioloških mjera i radova u klupskim prostorijama članovi i simpatizeri uglavnom sastajali virtualno, a nadaju se da će uskoro opet krenuti tradicionalna okupljanja utorkom u 19 sati u prostorijama koje su napokon zablistale punim sjajem. Do tada ljubiteljima fotografije na svojim stranicama mogu ponuditi virtualne izložbe. Trenutno se tako može razgledati nekoliko izložaba od kojih je najnovija “Žene snimaju”. Usprkos svim nedaćama koje su ih snašle prošle godine, organizirali su Zagreb Salon na kojem su svoje radove izložila 452 autora iz 42 zemlje. Do prije neki dan izložba se mogla razgledati u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Prijašnjih se godina Salon održavao u Umjetničkom paviljonu ili u Muzeju Mimara. Međunarodni žiri odabire najbolje fotografije i dodjeljuje nagrade. Svakih pet godina izdaju monografiju. Prošle jeseni postavili su čak pet izložaba u raznim zagrebačkim galerijama koje su im otvorile svoja vrata jer su njihove prostorije u Ilici bile razrušene.

Klub je 1974. godine pokrenuo inicijativu da se dodijeli nagrada za životno djelo za postignuća u fotografiji koja nosi ime legendarnog Toše Dabca. Svake godine nagradu dobivaju jedan priznati hrvatski autor i jedan član Fotokluba Zagreb. Lani su nagrađeni Stanko Abadžić i Velizar Vesović.

Iduće, 2022. godine Fotoklub će obilježiti 130 godina postojanja, što ga čini jednim od najstarijih na svijetu i tom prigodom će biti postavljena velika izložba na kojoj će mjesto naći neke od legendarnih fotografija poput Pavićeva portreta Tina Ujevića ispred gostionice Blato iz 1953. godine.

“Fotoklub Zagreb i u budućnosti treba ostati mjesto okupljanja svih ljubitelja fotografije koji se mogu dodatno educirati kroz naše tečajeve, pratiti naše natječaje, izlagati, javljati se na međunarodne natječaje, skupljati iskustvo, putovati... Namjera nam je privući što više mladih ljudi kako bi se održao kontinuitet ove ustanove, jedne od rijetkih u Zagrebu koja postoji od 19. stoljeća”, naglašava Vlasta Štalekar.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. rujan 2021 05:37