Redatelj Ivan Salaj dugo je čekao svoj dugometražni debi, no dočekao ga je u velikom stilu, a film “Osmi povjerenik” mogao bi, baš kao i roman po kojem je nastao, postati pravi zimski kino-hit. Ekranizacija nagrađivanog romana Renata Baretića od sutra je na repertoaru hrvatskih kina, a film je premijerno prikazan na otoku Braču, na kojem je većim dijelom i sniman.
Siniša Mesjak ambiciozan je, mladi zagrebački političar, no nakon što je “zglajzao”, premijer (Stojan Matavulj) ga mora skloniti od javnosti te ga šalje na Trećić, naš najudaljeniji naseljeni otok, na kojem nema vodovoda, interneta i signala za mobitel i čiji stanovnici govore osebujnim dijalektom. Njegov je zadatak da na otoku organizira izbore i ustroji lokalnu upravu, što nije pošlo za rukom nijednom od prethodnih sedam povjerenika.
Ulogu osmog povjerenika odlično je iznio Frano Mašković, s kojim smo razgovarali uoči premijere filma. Iako je rođeni Dubrovčanin, Maškoviću odlično stoji zagrebački naglasak i uloga mladog yuppieja. Inače član ansambla ZeKaeM-a, dosad je na filmu imao nekoliko glavnih uloga u kratkim filmovima Sare Hribar, glumio je u “Transmaniji” Davida Lušičića, a u filmu “Trampolin” Zrinke Matijević Veličan također ima svojevrsnu glavnu mušku ulogu, no možemo slobodno reći kako mu je uloga Siniše Mesjaka dosad najzapaženija filmska rola.
- Ne mogu zamisliti da sam takav lik kao Mesjak, ali to i jest izazov, da igraš nešto što ti je nepoznato i novo, tako da sam zahvalan na ulozi Mesjaka iako sam se možda prije vidio u nekoj drugoj ulozi kad sam pročitao scenarij - otkriva Mašković. Njegovu filmskom liku boravak na otoku koji poznaje samo iz križaljki najgora je pokora koju je mogao zamisliti, no umjesto da poludi i vrati se u Zagreb, on se spremno hvata ukoštac s problemima koji ga dočekaju i sa živopisnim, ali sumnjičavim mještanima, koje isprva uopće ne razumije. Zapravo, jako me iznenadilo što njegov lik ne pruža nikakav otpor. Je li to stoga što želi što prije obaviti posao ili mu je politika toliko važna da je u stanju napraviti ama baš sve kako bi zadovoljio svoju ambiciju?
Scena iz filma "Osmi povjerenik"
Namještena afera
- Ambicija je jako zeznuta stvar i tužno je da smo se mi naviknuli u Hrvatskoj da stvari tako funkcioniraju. Kad netko zezne, jednostavno nestane. Imamo čak političara, neću ga imenovati, koji je, evo, bio nestao na godinu dana s političke scene, a sad se vraća u punom zamahu kao spasitelj i stranke i države. Tako da, naravno, Siniša Mesjak najambiciozniji je političar koji postoji u tom trenutku u gradu, kojemu se namjesti jedna narko-seks afera i on je potpuno svjestan da ga moraju maknuti nekamo na godinu dana. Naravno da je mislio da će to biti neko urbanije mjesto i da će zadatak biti mnogo lakši. Međutim, kad dobije taj zadatak, taj čovjek, koliko god imao otpora u sebi prema tome, ima za cilj neku jaču političku funkciju za koju misli da je vrijedno pretrpjeti mjesec dana na otoku. Međutim, ispostavi se da zadatak nije toliko lak i jedino što ga u tom momentu gura naprijed čista je ambicija, ništa drugo - priča Mašković o svom filmskom liku, koji se, očito je, lomi u sebi, a što je prikazano krasnim krupnim kadrovima direktora fotografije Slobodana Trninića.
- Njegove geste unutarnja su radnja lika, ali prema van on mora zadržati neku hladnu, stamenu figuru da bi zadržao autoritet nad svim tim ljudima. Ta lomljenja u liku vide se u trenucima kada on ostaje sam u sobi, tad si jedino dopušta neku emociju koja nije pozitivna, nego negativna i onda se to tijekom filma okreće u nešto što je, mislim, vrlo lijepo - kaže Mašković.
Prva osoba koju Siniša Mesjak upoznaje kada stigne na Trećić pomalo je sramežljivi Tonino Smeraldić, koji mu postaje lokalni vodič, prevoditelj, stanodavac, a na kraju i dobar prijatelj. Ovu tešku ulogu neiskvarenog mladića na samoj granici starmalosti odlično je utjelovio Borko Perić, a kako likovi Siniše i Tonina zapravo nose cijeli film, redatelj Salaj od samoga je početka tražio glumački par koji će u tu svrhu dobro funkcionirati.
Scena iz filma "Osmi povjerenik"
- Borko i ja našli smo se na jednoj probi kod Salaja, iščitali tekst, napravili dvije scene i odmah sutradan nazvao nas je redatelj i rekao da je to to, tako da mi je na kraju baš drago da je kocka pala na nas dvojicu. Njegov lik, Tonino, mlad je i predivan čovjek zarobljen između osjećaja dužnosti prema ocu i otoku i vlastite ambicije koju ne može ostvariti. On je prva osoba koju moj lik susreće od svih Trećićana i naravno da odmah u startu shvaća da će mu taj čovjek biti od silne pomoći. Borko je sjajan glumac i sjajan kolega, našli smo odmah ključ kako ćemo funkcionirati u filmu, a naravno da nas je Salaj i fantastično vodio kroz sve to i zato ja stalno ponavljam da je ovo film prije svega o prijateljstvu, o povjerenju, o ljubavi i vraćanju korijenima, vraćanju sebi. I to te ti ljudi, otočani, i nauče - kaže Mašković.
U sporednim ulogama pojavljuje se plejada odličnih glumaca, od Gorana Navojca koji suvereno glumi bosanskog švercera, preko Ive Gregurevića koji tumači mračnog, sadističkog Toninova oca, pa do Filipa Šovagovića u ulozi pustinjaka svjetioničara, a Siniša Mesjak u Zagrebu je morao ostaviti i svoju zgodnu prijateljicu Željku, inače premijerovu tajnicu (Iva Mihalić), koja je, kako će se ispostaviti, puno veća igračica od njega.
- Taj se čovjek jako teško zaljubljuje, a ja sam ga htio interpretirati kao osobu koja je ambicijama i politikom stvorila toliko zidova oko sebe koje na kraju jedino otok i Tonino uspiju srušiti. Dolaskom na otok on se vratio svojim najiskrenijim instinktima, nečemu za što je shvatio da je puno vrednije od svih njegovih ambicija koje je dotad furao - objašnjava Mašković.
Frano Mašković
Glumački bardovi
Veći dio filma snimljen je na otoku Braču, gdje je filmska ekipa boravila u ožujku i travnju 2016. godine, a selo Škrip postalo je izmišljeni otok Trećić. U njemu je snimljen veći dio interijera, a zanimljivo je da je kuća u kojoj živi Tonino ujedno i rodna kuća majke redatelja Ivana Salaja. Od ostalih bračkih lokacija snimalo se na škripskom groblju te u crkvi i u Muzeju uja, svjetionik Ražanj postao je trećićanski svjetionik, dok je trećićansku luku, u kojoj mještani povjereniku, kojega od milja zovu Poveri, organiziraju doček s kišobranima, odigrala uvala Smrka. Luku Drgić iz 1930-ih godina, u efektnoj crno-bijeloj minijaturi kojom se objašnjava povijest animoziteta između Trećića i susjednog otoka Drugića, dočarala je uvala Splitska.
A uz provjerene glumačke bardove kao što su Mate Gulin i Špiro Guberina, stanovnike Trećića najvećim su dijelom utjelovili stanovnici Škripjana i Nerežišća, uz pomoć Supetrana i mještana Milne. Za glumce naturščike Mašković ima samo riječi hvale i priča kako ih je zanimalo baš sve o snimanju i kameri, a u slobodno vrijeme pokazali su se kao pravi domaćini cijeloj ekipi, baš kao što se takvima na kraju pokažu i Trećićani. Oni su ispočetka vrlo sumnjičavi prema novom povjereniku, općenito su nepovjerljivi prema strancima, dobro žive zbog činjenice da gotovo svi imaju australske penzije, a razvili su i vrlo unosan šverc-komerc s Talijanima, čija im je obala bliža od hrvatske.
U vrijeme kada je Baretić pisao svoju knjigu, nije još bilo rasprodaja hrvatskih otoka i koncesija plaža, no Salaj je u filmu scenarij malo osuvremenio, pa se tako spominju i Kurdi i Sirijci, ali priča o (ne)brizi o otocima jednako je aktualna i danas kao i prije 14 godina.
Plakat za film "Osmi povjerenik"
- Meni je najtužnija stvar da se od 2003. do danas politička situacija nimalo nije promijenila. Onda su nam muljali nekim puno sirovijim metodama, a sad nam muljaju puno sofisticiranije, ali sve ostalo je apsolutno isto. Mi se u 14 godina nismo maknuli, samo se situacije mijenjaju: situacije s izbjeglicama, situacije s pravima žena, s ljevicom, desnicom, grupiramo se na ustaše i partizane... I zato, koliko god je to dobro nama za film, toliko je i tužno da je priča aktualna danas koliko je bila i 2003. i vjerujem da će biti aktualna i za narednih pet, deset ili 15 godina - kaže Mašković.
O životu na otoku dodaje:
- Probajte biti zimi na otoku mjesec dana. Kad ti zbog bure ne ide trajekt, pa nije organiziran prijevoz, da ne govorimo o bolnicama, hitnim službama, nabavci namirnica... to su toliko apsurdne situacije koje su otočanima svakodnevica. I zato me jako zanima kako će otočani reagirati na film, jer otok jest mjesto bijega, utopije, jedno predivno mjesto, ali otok isto tako može biti mjesto osame, potpune izolacije i potpunog izopćenja iz društva. Mi se otocima ne bavimo koliko bismo trebali. Fascinira me to iskustvo otočana, njihov duh i mozak, sposobnost da iz neizgledne situacije izvuku najbolje. A odlučiti se u današnje vrijeme živjeti na otoku, zasnovati obitelj i pokušati stvoriti neki život, to je po meni vrhunac patriotizma trenutačno u Hrvatskoj - ističe.
Poseban govor
Još jedna od posebnosti ovoga filma svakako je i trećićanski govor, govor koji je izmislio sâm Renato Baretić u svojoj knjizi, a koji je u filmu maestralna mješavina australskog engleskog, talijanskog i bračkog jezika, sa svim svojim osobitostima i frazama kao što je na ekranu često izgovorena vengo coj (nego što). Mašković nas podsjeća kako je u romanu možda samo pet stranica ispisano trećićanskim govorom, a na filmu on ima puno snažniji odjek, te isto tako naglašava i kako film nije samo preslika knjige, nego njihova priča koju su željeli ispričati.
- Ja bih rekao da je ovo tragikomedija i divno mi je što se ovaj film ne može svrstati ni u jedan žanr, jer on ima toliko žanrova u sebi koji su mogli ispasti nakaradno spojeni, ali nisu, nego su izletjeli kao neki spoj Marqueza i Smoje, to je neko “Malo misto” usred oceana. Eto, mislim da je ovo jedna feel good tragikomedija - zaključuje Mašković, koji trenutačno igra i u predstavi “Ono što nedostaje” svog matičnog kazališta.
Predstoji mu i uloga u komadu “Tit Andronik” u režiji Igora Vuka Torbice, a s nestrpljenjem očekuje i film “Lada Kamenski”, dugometražni debi Sare Hribar čija se premijera očekuje u svibnju, a u kojem također ima glavnu ulogu.