U svom travanjskom broju, britanski filmski časopis Sight & Sound objavio je pomalo alarmantni tekst o egzodusu britanskih redatelja u američku kinematografiju. Uredništvo časopisa pritom nije uzbunjivao egzodus Britanaca u studijsku kinematografiju: od Hitchcocka nekad, do Ridleyja Scotta i Christophera Nolana danas “majorsi“ su uvelike počivali na znanju i ekspertizi Britanaca. Novi moment koji se dogodio posljednjih godina je da su britanski redatelji počeli snimati “festivalske“ filmove s američkim temama i ambijentom, a nerijetko - ne uvijek - i s europskim novcem. Umjesto da smisao javne kinematografije bude da vlastitu kulturu i sudbine izvlači iz nevidljivosti, britanski novac i talenti sad se ugrađuju u kulturu koja je ionako (sve)vidljiva.
Nekoliko je primjera takve “amerikanizacije“ britanskih autora, od Škotice Lynne Ramsay (“We Need To Talk About Kevin“, “Iskupljenje u New Yorku“) do Andree Arnold (“American Honey“) i Martina McDonagha (“Tri plakata izvan grada“). A najnoviji, i možda najtipičniji slučaj je onaj Andrewa Haigha. Andrew Haigh (1973) debitirao je 2009. filmom o londonskoj muškoj prostituciji “Greek Pete“ (Grk Pete), da bi ozbiljnu reputaciju nabildao gej melodramom “Weekend“ (2011). Taj film o 48 sati veze dvojice mladića koji se moraju razići jer ih razdvajaju životni putevi i karijere u hipu je kanoniziran kao možda najbolja melodrama u povijesti LGBT filma. Često se navodilo kako je tim filmom homoseksualnost dobila svoju inačicu Leanovog “Kratkog susreta“. Tim filmom Haigh je otvorio vrata specijaliziranih LGBT tema, pa je 2014./2015. režirao humorno-dramsku TV seriju “Looking“ o gejevima San Francisca. Nišna pozicija LGBT filmaša Haigha očito nije zadovoljavala, pa je 2011. snimio “45 godina“ s Charlotte Rampling i Tomom Courtenayom. U tom jednostavnom, komornom filmu Haigh zanimljivo prikazuje kako dugovječni i sretni brak često počiva na dobro zakopanoj laži.
Poput Arnold i Ramsay, i Haigh je za svoj idući film odabrao film dubinski uronjen u američku mitologiju i tradiciju. Taj film - “Lean on Pete“ (Moj prijatelj Pete) - spaja nekoliko esencijalno američkih žanrova i motiva: film ceste, vestern, te figuru konja kao produžetka maskuliniteta. Temeljen na istoimenom romanu Willyja Vlautina, “Lean on Pete“ je film o 16-godišnjem Charleyju, tinejdžeru iz Portlanda kojeg je mater napustila, pa živi s neodgovornim i promiskuitetnim ocem. Charleyja privlače konji, pa iskoristi priliku da se zbliži s Delom (Steve Buscemi), starim vlasnikom farme koji životari tako što se natječe na drugorazrednim utrkama.
Delova stalna džokejica je Bonnie (Chloë Sevigny), trpka i trezvena žena koja je prošla svašta. Charley u njima nađe surogatnu obitelj, a osobito se zbliži s Lean-On-Peteom (Osloni se na Petea), starim trkaćim konjem kojem su zlatni dani prošli. Kad nakon jedne utrke postane izvjesno da će konj u klaonicu, Charley ga ukrade i krene jašući put istoka, do tetke kojoj ne zna adresu. Charleyjevo putovanje pretvori se u egzistencijalnu i socijalnu odiseju koja - kako u intervjuima ističe sam Haigh - teče usuprot američkoj mitologiji. Ako je za Ameriku sloboda i izbavljenje zapad, u “Leon On Pete“ izbavljenje je u putu - istočno.
Haigh nije samo snimio američki film: on je - u jednom jedinom filmu - snimio američku kinematografiju. Svega tu ima, od “Easy Ridera“ do “Straight Story“ i “I konje ubijaju, zar ne“. Tu su i tipski američki prostori (od rodea do autoputa) i tipski sam-shepardovski heroji, i metafora puta. Sve je to čisto, dobro. No, čovjek se ne može oteti dojma da sluša nekog tko je perfektno usavršio strani jezik - ali i dalje nije izvorni govornik.
I “Weekend“ i “45 godina“ bili su remek-djela. “Moj prijatelj Pete“ to nije: to je tek uredno dobar film, ali film nakon kojeg bi Haigha ipak radije vidjeli na domaćem, britanskom terenu.
