StoryEditor
INTERVJU

IGOR GRUBIĆ Za mene su spomenici NOB-a živi organizmi, poput monolita iz Kubrickove 'Odiseje'

Grubić, jedan od najpoznatijih i najuspješnijih multimedijalnih umjetnika srednje generacije, poznat i po svom aktivizmu, nagrađen je za 50-minutni poetski dokumentarac o devastiranim modernističkim spomenicima NOB-a

Multimedijalni umjetnik Igor Grubić dobio je nagradu HT-a za suvremenu umjetnost, za rad “Spomenik”, koji se bavi spomenicima NOB-a. Poznati su i njegovi radovi “East Side Story”, koji govori o problemu nasilja i netolerancije prema osobama drugačije seksualne orijentacije, “Velvet Underground” u sklopu kojeg intervjuira zatvorenike iz Lepoglave fokusirajući se na njihovo djetinjstvo, akcija “Mala lekcija citata” u sklopu Subversive festivala te jedan od njegovih najranijih radova “Crni peristil”, koji je bio hommage akciji “Crveni peristil” i kojim je na sebe privukao pažnju likovne kritike te dobio tužbu, ali i nagradu 33. zagrebačkog salona. Izlaže na nekim od najvažnijih međunarodnih likovnih manifestacija, a njegov je rad otkupio i londonski Tate Modern.

Za rad “Spomenik” dobili ste, drugi put, nagradu HT-a za suvremenu umjetnost. Koliko vam znače priznanja i jeste li očekivali nagradu?

- Već dugo sam aktivan u ovoj profesiji i iskustvo me naučilo da ne treba očekivati nagrade. Ova mi posebno znači jer sam sa suradnicima na projektu radio punih pet godina i drago mi je vidjeti da je sav taj uloženi trud prepoznat, da film komunicira s publikom, a i zbog toga što doživljavam da nagrada nije samo potvrda mog kreativnog rada nego i podrška potrebi za zaštitom značajne spomeničke baštine koja je ugrožena. Bitna mi je i činjenica da ovom nagradom film ostaje trajno u kolekciji MSU-a i da će biti dostupan široj publici.

Rad se bavi spomenicima NOB-a koji propadaju.

- Nebriga o vrijednostima antifašističkih spomenika NOB-a govore o lošem stanju našeg kolektivnog duha. Riječ je o mjestima jakog emotivnog naboja i stradanja i ako ne poštujemo sjećanje na ljudske žrtve i na te vrijednosti za koje su se oni borili, onda nećemo poštovati ni sami sebe. Davno smo već trebali reagirati na jednoj višoj strukovnoj razini jer, kao što znamo, od Bakićeva vrhunskog modernističkog djela na Petrovoj gori još malo pa neće ostati ništa osim betonskog kostura. A prekrasna razvijena apstraktna skulpturalna forma u Kamenskoj je potpuno razorena i više i ne postoji. Radi se o značajnim modernističkim spomeničkim formama koje su jedinstvene u svjetskim razmjerima i, kao takvi, spomenici vrhunske kategorije. Da se nalaze bilo gdje drugdje na Zapadu, imali bi najviši tretman zaštite. Nužno bi bilo pokrenuti inicijativu za zaštitu spomeničke baštine na višoj razini. Trebalo bi dovesti do udruživanja strukovnih snaga: Zavoda za zaštitu spomeničke baštine, Udruženja hrvatskih arhitekata, Društva povjesničara umjetnosti, Hrvatskog društva dizajnera.

Kako ste se odlučili za tu temu?

- Potaknula me činjenica da su tijekom 90-ih antifašistički spomenici percipirani isključivo kroz prizmu napuštene komunističke ideologije i da su sustavno uništavani. Pokušaj brisanja ovih struktura polazišna je točka filma koji je usmjeren na uvjete i “živote” spomenika. A i članovi moje obitelji bili su antifašisti prvoborci. Odrastao sam uz te obiteljske herojske priče i mitove.

Ova je tema dosta prisutna u posljednje vrijeme u mnogim umjetničkim radovima? Zašto?

- Zato što ovi spomenici spadaju u bitne elemente povijesnog i kulturnog konteksta u kojem živimo. Nakon pada berlinskog zida i nakon rata devedesetih kustosi sa Zapada počeli su polako otkrivati umjetnost koja iza željezne zavjese. Tako da sada dolazi do revalorizacije umjetničkih djela s ovih prostora i njihova stavljanja u širi svjetski i povijesni kontekst. To se tiče i ovih naših fascinantnih modernističkih spomenika, oni su jedinstveni u svijetu. Njihova monumentalnost, ljepota forme, simbolizam i značaj zrače jaku auru i nije ni čudo da se imamo potrebu baviti tom temom kroz znanstvene, umjetničke, aktivističke načine.

Kako ste se odlučili za lokacije koje ste snimali i koja vas je najviše iznenadila?

- Izabirao sam monumentalne spomenike iz razdoblja socijalističkog modernizma koji su zapušteni i oštećeni. Iako to na prvi mah nije vidljivo, svi osim spomenika na Kozari pretrpjeli su oštećenja ili potencijalne prijetnje razaranja. Među jačim scenama koje smo snimatelj i ja doživjeli bila je i zimska scena Jasenovca. Naježio sam se kad sam u bjelini snježno maglovite scene ugledao kako na površini jezera polako i u tišini plutaju dva labuda, poput metafore uznesenja stradalih duša. Također,  snimajući spomenik u Košutama doživjeli smo nadrealnu scenu, kad se pojavilo dvjestotinjak koza koje su se počele penjati na spomenički postament i brstiti grmlje. Tom spomeniku u Košutama tih dvjesto koza svakodnevno pravi društvo.

Je li bilo ljudi u blizini tih spomenika kad ste ih snimali?

- Većina je spomenika izmaknuta iz mjesta stanovanja, budući da su se i tragedije masovnih stradanja događale na tim mjestima. Rijetko smo nailazili na ljude. Jedino je Kozara okružena ljudima jer je spomenik na brdu iznad naseljenog mjesta i doživljava se kao izletište, poput našeg Sljemena. Zato je to jedina scena u filmu gdje su prikazani ljudi, doduše prozirni kao duhovi.

Video je bez naracije. Zašto?

- Inicijalna ideja bio je aktivistički film u kojem sam mislio intervjuirati razne teoretičare, povjesničare umjetnosti i aktiviste: Borisa Budena, Gala Kirna, Vesnu Teršelić... Kad sam krenuo u snimanje, ti odlasci na lokacije postajali su trenuci bijega od civilizacije, momenti smiraja i meditacije. Spomenike sam počeo doživljavati kao žive organizme poput monolita iz Kubrickove “Odiseje”. Kontemplativnu atmosferu koju sam osjećao nastojao sam dočarati u filmu. U tome je vizualna dramaturgija popraćena sugestivnom ambijentalnom glazbom imala ključnu ulogu. Pustio sam da spomenici sami pričaju o svom metafizičkom životu.

Riječ je o apstraktnim spomenicima. Nemaju simbole komunizma, zvijezde, isklesane radnike i slično. Ikonografski su posve neutralni. Pa opet postoji zazor dijela društva prema njima. Zašto?

- Mislim da je definitivno potrebno razdvojiti ideološku prizmu socijalističkog društvenog sustava u kojem su spomenici izgrađeni od čiste nevine ideje antifašizma u NOB-u. Činjenica je da su to mjesta sjećanja na stradanja velikog broja ljudi koji nisu ginuli iz ideoloških razloga, nego su se borili i žudjeli za slobodom, boljim, pravednijim i tolerantnijim društvom, u kojem će se cijeniti jednakost svih građana. Dugoročno zanemarivanje, negiranje i oglušivanje na takve humane vrijednosti i činjenice da su drugi dali svoje živote može posljedično dovesti do društva koje takve vrijednosti neće ni graditi ni poštovati i jednog dana može voditi do toga da naši bliži ili mi sami postanemo žrtve. Zato kažem da nepoštovanje spomenika i mjesta stradanja znači nepoštovanje sebe samih.

Rad “East Side Story”, koji je također dobio nagradu HT-a, otkupio je znameniti  Tate u Londonu, najposjećenija i jedna od najvažnijih europskih galerija. Kako je došlo do otkupa?

- Kustosi iz Tate Modern su najvjerojatnije vidjeli rad na Istanbulskom bijenalu na kojem sam sudjelovao zahvaljujući našem kustoskom kolektivu WHW. Kustosi moraju doći u doticaj s radom, pa ako je rad zanimljiv i odgovara temi njihove izložbe, uzet će ga. Iako smo mala zemlja, imamo jaku umjetničku scenu i sjajno nasljeđe konceptualne umjetnosti. Vjerujem da se moramo međusobno pomagati i gdje god izlažem preporučujem nekolicinu umjetnika s naših prostora. Katkad ih i uspijem spojiti s kustosima ili velikim kolekcijama koje onda otkupe neke njihove radove.

U sklopu projekta “366 rituala oslobađanja” ustaške ste grafite preko noći pretvarali u smiješke. Bilo je to 2008. godine. Jeste li mogli predvidjeti ovakvu eskalaciju podjele društva, kakvoj svjedočimo posljednjih godina? Što, po vašem mišljenju, mora biti pojedincu u glavi da crta ustaški grafit?

- Duboko sam uvjeren: ako je netko upoznat s činjenicom da je u NDH postojao rasistički zakon, u ime kojeg su ljudi deportirani u logore gdje su stradavali i umirali u najvećim mukama, sigurno neće zauzimati fašističke stavove i crtati takve grafite. Onaj tko je upoznat s tim strahotama ne može ne suosjećati sa žrtvama. Mislim da, nažalost, takve grafite šaraju klinci koji izražavaju neku neosviještenu gestu bunta. Kroz sistematski dugoročni rad s djecom jedino možemo dovesti do zdravijeg društva.

Ako govorimo o umjetnosti izvan muzeja, treba spomenuti i grafit ispred MSU-a. Mickey Mouse nosi zastavu sa srpom i čekićem, piše “You Won’t Fool Children of Revolution”. Riječ je i o radu koji je u drugačijem formatu obišao nekoliko važnih međunarodnih izložaba. Što ste željeli njime poručiti?

- Grafit na garažnom zidu MSU-a na tragu je poetike punk rocka. Riječ je o grafiti-triptihu koji svojim narativnim nizom ima gotovo didaktički karakter. Prvi grafit pokazuje Mickeyja Mousea, ikonu industrije zabave, koji se želi lišiti svoje kapitalizmom nametnute uloge i osloboditi komercijalne i tržišne uvjetovanosti. Drugi grafit pokazuje da se u ideološki užarenim glavama u naglim postrevolucionarnim promjenama iskazuje imanentno obilježje ljudskog roda - volju za posjedovanjem i moći. Užarene glave, ideološki neracionalan Mickey se otuđio od sebe i društva. Posljednji grafit prikazuje “očovječenog” Mickeyja koji je na pogreškama stekao iskustvo.Prati ga slogan: “Jedina revolucija je duhovna evolucija.” Želio sam pokazati da mi ne možemo promijeniti svijet ili društvo, ali možemo promijeniti sebe. I tako utjecati na promjenu svijesti barem kod ljudi koji nas okružuju i time na mikrorazini mijenjati svijet.

Spomenuli ste skori odlazak u Italiju. Na Siciliji ste napravili upečatljiv projekt, “Arhitektura koja nedostaje”. Unatoč velikom broju pripadnika Islamske zajednice, još uvijek ne postoji izgrađeno ni jedno klasično zdanje džamije na Siciliji. Vaš je rad u javnom prostoru postavio elemente koji simbolički predstavljaju tu duhovnu građevinu, te je prvi put na Siciliji mujezin izvodio ezan, islamski poziv na molitvu, u javnom prostoru. Kakve su bile reakcije građana?

- Galerist koji je organizirao tu manifestaciju strahovao je od reakcija jer je rekao da postoji jaki katolički fundamentalizam, i da je zato i zabranjena izgradnja džamija. Znao se šaliti da će me konzervativni katolici pretvoriti u pesto, ali kustos Marco Scotini ga je uvjeravao da se ne brine. Na kraju su reakcije publike bile pozitivne.Tepihe sam stavljao na mjesta s jakim simboličkim značenjem - gradska uprava, stadion, napuštena tvornica, ispred katoličke crkve- u pet navrata budući da se ezan odvija pet puta dnevno. Tepisi su posuđeni iz džamije koja je smještena u stanu u Modici. Pripadnici islamske zajednice inače unajmljuju kuće i stanove za molitve. Budući da se manifestacija održavala u Modici, koja je smještena u kanjonu, prekrasno je bilo čuti oko šest sati ujutro kad nema automobilske buke kako ezan odzvanja kanjonom. Pripadnici islamske zajednice u Modici s kojima sam surađivao rekli su da im je ovaj rad bio bitna gesta podrške, jer je razvio diskusiju u javnom prostoru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 01:55