Budući da je ovo obljetnička godina u kojoj slavimo 120 godina Umjetničkog paviljona, htjeli smo da cijela godina bude svečano obilježena, a izložbu Emanuela Vidovića priredili smo u povodu 65. godišnjice smrti i uoči skore 150. obljetnice slikarova rođenja. Zadnja velika Vidovićeva izložba održana je 1987. godine u Klovićevim dvorima, tako da mladi ljudi rođeni '80-ih i kasnije ili pak studenti povijesti umjetnosti još nisu imali prilike vidjeti ovakav broj Vidovićevih slika u jednoj instituciji - istaknula je ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić i dodala kako se nakon Zagreba izložba seli u Muzej grada Splita, a do 2020. trebala bi biti postavljena i u Italiji te je stoga i katalog izložbe dvojezičan, hrvatsko-talijanski.
Na izložbi pod nazivom “Emanuel Vidović - pasatist i modernist”, koja ostaje otvorena do 13. svibnja, nalazi se 121 umjetnikov rad, najstariji je iz 1896., najmlađi iz 1953. godine, a djela su posuđena iz 11 hrvatskih institucija i 35 privatnih zbirki.
- Poznavanje privatnih zbirki iskoristio sam kako bih prikupio neka važna djela koja prvi put predstavljamo javnosti. Privatne zbirke mjesta su na kojima počiva mnogo od onoga najboljeg što imamo iz moderne umjetnosti; slike imaju čudne putove, znaju se izgubiti, nestati, no kada ih verificiramo i pohranimo u analognoj i digitalnoj memoriji, postaju dio našeg nacionalnog blaga - rekao je Igor Zidić, ponajbolji poznavatelj Emanuela Vidovića, čiju je prvu retrospektivu postavio još 1971.
- Mislim da ne treba inzistirati na doslovnoj kronologiji ni striktno slijediti morfološke mijene, nego vidjeti gdje se njegovo djelo prožima s drugima. Za njegova su se aktivnoga slikarskog života dogodila dva svjetska rata, a njegov sin Slavan ispričao mi je kako on unatoč tome nije izgubio nijedan radni dan. To je mogao zato što je u Prvom svjetskom ratu kao otac devetero djece bio pošteđen vojne obveze, a u Drugom svjetskom ratu već je bio 70-godišnjak. No poznata je njegova rečenica da je jedino nadahnuće rad - objašnjava Zidić zašto je odlučio ne postaviti izložbu klasičnim retrospektivnim pregledom, nego je grupirati i prema ciklusima.
Emanuel Vidović rođen je 1870. u Velom Varošu, pučkom predgrađu Splita, koji je tada bio gradić s manje od 18 tisuća stanovnika, a doživljaj Splita u ranoj mladosti bio je presudno važan za cijelu kasniju umjetnost Emanuela Vidovića. Kakvo je bilo političko okruženje toga doba?
- Dalmacija je 400 godina pod Venecijom, Zagreb je 400 godina pod habsburškom vlašću, koja je donosila utjecaj srednje Europe, prije svega Beča, pa onda i Pešte, a Beč i Pešta u Splitu i Dubrovniku jedva da su išta značili. U gradovima na moru trajao je rat dalmatinskih Hrvata za priznanje, a Narodni preporod u Splitu zbivao se u vrijeme kad je Vidović još bio dječak. Političko glasilo dalmatinskih Hrvata tada je bio zadarski Il Nazionale, koji izlazi na talijanskom jeziku, a propagira hrvatske ideje. Zašto? Zato što je većina inteligencije onoga vremena odgojena na talijanskom, jer bez talijanskog niste mogli dobiti posao.
Dalmacija je bila kulturalno vezana za talijansku i općenito mediteransku kulturu, ali uz jaku političku averziju. Jedan talijanski agent pratio je oko 1902. kako se u Zadru kreće Vladimir Nazor - Talijani su imali dojave da je on velikohrvatski pjesnik i političar - i znate li što je taj agent nakon što ga je mjesecima pratio zapisao (a o tome postoji dokument u jednom rimskom arhivu)? Zapisao je da Nazor nije velikohrvatski jurišnik, nego bolesnik i da boluje od dvije teške bolesti - italofobia politicale i italofilia culturale. To je inteligentna i realna slika dalmatinskih intelektualaca toga doba - priča Zidić.
Vidović je u Splitu završio pučku školu i upisao Veliku realku, ali nije ju završio, već je izmolio srednjoškolskog profesora Emilija Vecchietija da ga podučava crtanju i talijanskom jeziku te je kao najmlađi upisnik, s nepunih 17 godina, položio prijemni ispit u Veneciji na Accademia di Belle Arti. Prvo je upisao kiparstvo, potom se prebacio na slikarstvo, a Akademiju je napustio nakon tri godine, ali ne zato što je bio mlad i neodgovoran, nego zato što je većina studenata tada tako radila - odslušali bi tri godine obaveznog programa, a onda bi odlazili slikati “u pejzaž” - sami ili bi se priključili nekim poznatijim starijim slikarima. U Vidovićevu slučaju to su bili Leonardo Bazzaro, Mosè Bianchi i Pietro Fragiacomo.
- Već na prvoj godini studija postigao je odličnu ocjenu iz talijanskog jezika, a napredak u svladavanju jezika mu je širom otvorio vrata talijanske književnosti, ali i brojnih drugih bitnih djela koja su tada bila prevedena na talijanski - piše Zidić u katalogu izložbe. Najveći dio knjiga ostao je sačuvan u njegovoj biblioteci, a čitao je Nietzschea, Tolstoja, Dostojevskog, D’Annunzia, Ruskina, Zolu, Maupassanta... Zanimale su ga i povijesne knjige, povijest francuske revolucije, povijest socijalnih ideja i druge.
Posebno je, kako je istaknuto u njegovoj biografiji, volio Goldonijeve “Ribarske svađe” smještene u Chioggiu, maleno ribarsko naselje u dnu venecijanske lagune, čiji su slikoviti kanali bili motiv mnogih slikara, pa tako i Vidovića. Na malenim studijama, tzv. tavolettama, bilježi pejzaže iz Venecije, Chioggie i okolice, a u Chioggii se i oženio mještankom Amalijom Baffo.
Na Vidovićevo talijansko školovanje u Zagrebu se gledalo s nepovjerenjem, jer je zagrebački ideal naobrazbe bio Beč, zbog stoljetnih veza sjevera Hrvatske s Habsburškom Monarhijom.
- Činjenica jest da venecijanska Akademija tada nije bila na glasu kao münchenska, u koju su mnogi iz Zagreba odlazili studirati, međutim deplasirano bi bilo uspoređivati likovnu baštinu Venecije i Veneta s onom Münchena i Bavarske. Bellini, Lotto, Giorgione, Tizian, Tintoretto, Tiepolo, Canaletto i Guardi mogli su se vidjeti u gotovo svakoj crkvi, a tik do zgrade venecijanske Akademije nalazila se Pinacoteca, tako da Vidović nije bio zakinut u odnosu na münchenske studente. U njegovoj biblioteci nalazili su se katalozi bijenalskih izložbi, na kojima je vidio djela Whistlera, Carrièrea, Moneta, Degasa, postimpresionista, Redona... Toliko o tome je li živeći u Veneciji mogao pratiti modernu umjetnost - priča Zidić, koji je sa slikarom i njegovom obitelji bio povezan i preko oca.
- Moj otac pohađao je ondašnju Kraljevsku obrtnu školu, Vidović mu je predavao crtanje, a kao Vidovićev đak upoznao je i Vidovićeve sinove, budućeg kirurga Slavana i inženjera Juga, koje sam ja od oca ‘naslijedio’ kao prijatelje. Slavan, slikarov najstariji sin, počeo je studirati slikarstvo kod Bukovca u Pragu, no kako je obitelj bila mnogobrojna, shvatio je da to neće ići pa se prebacio na medicinu, ali bio je izvanredan poznavatelj slikarstva i čak mi je poklanjao važne modernističke likovne knjige iz svoje biblioteke - kaže Zidić.
Zidić Vidovićevo djelovanje dijeli u nekoliko faza - prva je bila faza verizma, što je talijanska inačica tvrdog realizma, zatim je došao divizionizam, što je pak talijanska inačica poentilizma, a podrazumijeva crtanje zarezom i crticama, a ne točkama. Godine 1904. Vidović slika divizionistički diptih “Mali svijet”, na kojem je vidljiv utjecaj Giovannija Segantinija i koji je na izložbi predstavljen u izvornom secesijskom rezbarenom okviru.
Divizionistički izraz brzo je napustio i pod utjecajem venecijanskih Bijenala poslije će se približiti francuskom postimpresionizmu (Bonnarda, Vuillarda i drugih). U Italiji posljednji put boravi 1912., a po povratku u Hrvatsku nastaju tri važna ciklusa. Prvi je ciklus splitske luke, slikane s mjesta gdje je proveo najranije djetinjstvo, ribarske lučice Matejuška. Slikao je u pejzažu na malenom poljskom stalku ili po sjećanju. Nije robovao prirodi, nego se često oslanjao na memoriju.
Najveći slikar ciklusa u njegovo doba bio je Monet, a Vidovićeva je splitska luka bila pandan Monetovoj “Katedrali u Rouenu”, s tom razlikom da je Vidović splitsku luku slikao cijeloga života, pri čemu je slikao ne samo atmosferske promjene u luci nego i promjene u samome sebi; sazrijevanje svoga bića, drukčije slikarske interese, pa i nove tehničke ideje.
Na nizu slika iz ciklusa splitske luke vidimo kako je njegov osnovni interes bila horizontalna kompozicija koja se očituje u troslojnom rasporedu, a u pejzažu ili veduti su to nebo, kopno i more, pri čemu su ponegdje nebo i more potpuno identičnoga tona ili boje, što cijelu sliku pretvara u plohu i vodi ka apstrahiranju, baš kao i kod “Angelusa”, slike iz 1906. koja se nalazi u postavu Moderne galerije. Tom slikom stekao je status začetnika hrvatske moderne, što su tadašnji kritičari često osporavali.
- Jako cijenim Ljubu Babića, ali on je pridonio pomutnji oko početaka naše moderne svojim nerazlikovanjem moderne i realizma. Babić je razvio tezu da naša moderna počinje s münchenskim krugom, s Račićem, Becićem, Kraljevićem i Hermanom. Mislim da je on, kao profesor na Likovnoj akademiji, prije svega gledao pedagoški interes, jer na Becićevim i Kraljevićevim slikama možete vidjeti kako se slika glava ili ruka, dok kod Vidovića to ne možete jer se on figurama nije bavio. Na ovoj izložbi prikazujemo samo jedan portret njegove majke, on nije bio slikar crtač, no u svom opusu ima niz izvanrednih portretnih karikatura - ističe Zidić.
Vidović je s prijateljima Antom Katunarićem i Meneghellom Dinčićem uređivao satirički časopis Duje Balavac, koji je pokrenut 1908., no s vremenom se udaljio od svojih prijatelja jer nisu dovoljno ozbiljno shvaćali slikarstvo te je u Splitu otkrio dva nova slikarska imena kojima se priklonio: Jerolima Mišu i Marina Tartagliu.
Na izložbi u Umjetničkom paviljonu nalazi se i nekoliko slika iz privatnih kolekcija dosad nepoznatih javnosti, a zanimljiva je nedavno otkrivena slika “Splitska luka” iz 1921., posuđena iz jedne zagrebačke privatne zbirke, s izrazitom geometrijskom konstrukcijom, koja je, smatra Zidić, remek-djelo kompozicije i nije mogla nastati bez uvida u purizam ili kubizam, koje je slikar imao prilike vidjeti u publikacijama što ih je sin Slavan naručivao.
Drugi Vidovićev važan ciklus bili su interijeri splitskih i trogirskih crkava, a treći interijeri njegova ateljea, koji su svi naslikani u razdoblju između 1936. i 1942. Po tim ciklusima vidi se, kaže Zidić, i kako se čovjek mijenja - mladi čovjek ide van, slika u pejzažu, komunicira sa svijetom, stariji čovjek zatvara se među četiri zida, u svoj zaštićeni svijet.
- Krajem 20-ih godina i ponovo početkom 50-ih Vidović često slika po sjećanju. I dok je 50-ih to možda i bio neki starački sentiment, 20-ih godina to nije bio slučaj, očito su ga neki motivi privlačili. A kako se otkrivaju te kasnije slike napravljene po sjećanju? Najlakše u ovom ciklusu Splita, jer on pamti nešto iz vremena koje je njemu bilo najvažnije, a to je oko 1908. kad je bila Prva dalmatinska umjetnička izložba, kad pokreće Duju Balavca, kad izlaže u tek otvorenom Hrvatskom domu... Te 1908. skinute su skele sa zvonika Sv. Duje koji se obnavljao desetljećima. Vidović je niz slika 50-ih godina naslikao sa Sv. Dujom u skelama, kao da nikad nisu bile skinute i mi i po tome znamo da su te slike nastale po sjećanju - objašnjava Zidić.
Tri godine prije smrti Vidović je pao i slomio bedrenu kost te je bio prikovan za invalidska kolica, a o njemu su, uz suprugu i sinove, skrbile i njegove tri neudane kćeri.
- Te posljednje godine njegova života bile su mučeničke, pa se zato valjda i svjetlost polako gasila u njegovim djelima - smatra Zidić. Vidović se dugo vremena percipirao kao slikar škurog slikarstva, a Zidić smatra da je djelomičan razlog tome bilo i njegovo siromaštvo.
- On je koristio najjeftinije materijale koje je mogao kupiti da bi uopće mogao raditi. I sve te slike koje su vrlo tamne bile su nekoć sigurno znatno svjetlije. Postavljajući ovu izložbu mogli smo vidjeti da je malo slika s čistom poleđinom, a poprilično onih na kojima je i odostraga u oskudici s platnom, slikao - kaže autor izložbe koji je 30 godina bio član komisije za otvaranje Galerije Emanuela Vidovića u Splitu, a u tih 30 godina nestalo je više njegovih djela koja je obitelj dala kao poticaj za otvaranje galerije.
- Jednu od tih slika dobio je i Nikita Hruščov kad je bio u posjetu Splitu, no bojim se da ju je već u Mađarskoj bacio iz vlaka - našalio se Zidić.