RAZGOVOR

IRENA VRKLJAN 'Da je to bio nesretan brak, sada bi mi bilo bolje, a ovako imaš osjećaj da si ostavljen. Željeli smo zajedno umrijeti'

 
 Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Irena Vrkljan sigurno je naša najveća živuća književnica. Povod za ovaj razgovor nedavni je prijevod knjige “Šlatenšames ili Berlin na moru” (Disput, 2018.) njezina supruga Benna Meyera-Wehlacka. Roman je to koji nam donosi priču iz poslijeratnog Berlina, iz “vremena gladi i bijede” od 1945. do 1947. godine. Naime, u proljeće 1945. sedamnaestogodišnji Rolf Hellhoff pješice se iz logora za radno obveznu mladež na Baltiku vraća u Berlin, u “novi život” i postaje “šlatenšames” (izraz na jidišu za “Katicu za sve”) pri obnovi čuvenog kazališta Tribüne.

Budući da ondje nije zatekao svoje roditelje (bili su evakuirani iz grada), a njihova je kuća već 1943. bila razorena bombom, kazalište – uz film središte njegovih dječačkih interesa u onom “prošlom vremenu” – postaje njegov svijet, a svijet mu se pretvara u kazalište. Zahvaljujući njemu, glavni junak uspijeva ignorirati glad, iscrpljenost, nevolje s nalaženjem krova nad glavom, muke snalaženja na crnom tržištu i resantimane u svojem okružju.

U ovom zgusnutom bildungsromanu povratnika iz rata, u kojem kroz precizno izoštrene detalje i “kadrove” pratimo svojevrsni sentimentalni odgoj, snažno se ističe objektivan pogled izvana na razoreni Berlin, bez ikakvih mitskih ili introspekcijskih uljepšavanja. Roman ima snažan autobiografski pečat jer se temelji na motivima iz autorova života, točnije na tek minimalno adaptiranom, autentičnom scenariju, što ga je napisao sam život: Rolf Hellhoff zapravo je sam autor, Benno Meyer-Wehlack. Prvu verziju romana napisao je još 1969., no roman je objavljen tek posthumno, 2015. godine.

Benno Meyer-Wehlack (Szczecin, 1928. – Berlin, 2014.), bio je njemački pisac, scenarist i dramaturg. Od ranih pedesetih objavio je 12 knjiga pjesama, proze i eseja, napisao 25 radiodrama i 11 televizijskih i filmskih scenarija. Godine 1966. i 1967. radio je kao docent dramaturgije na Filmskoj i televizijskoj akademiji u Berlinu, gdje je upoznao hrvatsku književnicu Irenu Vrkljan, oženio se njome i potom živio na relaciji Berlin - Zagreb. Vodio je dnevnik od 1954. pa sve do 1995. godine. Godine 1988. objavio je na hrvatskome knjigu “Zagrebačke bilježnice 1967 – 1987.” u kojoj je u formi esejističkih bilježaka opisao svoje boravke u Zagrebu i Hrvatskoj. Uz kratke priče, napisao je brojne radiodrame – mnoge u suautorstvu s Irenom Vrkljan.

Irena Vrkljan rođena je 21. kolovoza 1930. u Beogradu gdje je završila osnovnu školu. Gimnaziju pohađa u Zagrebu, a školovanje nastavlja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirajući arheologiju i germanistiku te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica i prevoditeljica na književnu je scenu stupila u razdoblju krugovaša poezijom nadrealističke tematike. U to je vrijeme sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora. Bila je dugogodišnja urednica TV emisije “Portreti i susreti” za koju je napisala sedamdesetak scenarija o domaćim umjetnicima. Živi i radi kao profesionalna književnica na relaciji Zagreb – Berlin, iako je u zadnje vrijeme dominantno u Zagrebu gdje živi sa svojom obitelji. Objavljuje na hrvatskom i na njemačkom jeziku.

Koliko je trebalo vremena i kako je uopće došlo do ideje da se upravo ova knjiga vašeg supruga prevede?

- Došao je Pandurić iz Disputa koji je želio tiskati Bennove dnevnike, a onda se sreo s ovim rukopisom koji je autobiografski te je odlučio objaviti prvo ovaj roman, a tek naknadno dnevnike. Ista izvrsna prevoditeljica, Sandra Brkljačić, prevodi i dnevnike. Berlin i Zagreb su obuhvaćeni ovim dnevnicima.

Nešto iz dnevnika je dosad prevedeno na hrvatski jezik?

- U “Zagrebačkim bilježnicama”, da.

Je li i ovo jedna od knjiga na kojima ste zajedno radili?

- Ne. Ovu je knjigu sam pisao, ja sam je tek kasnije s njim išla malo kratiti, prva verzija je bila preduga. Knjiga je autobiografska. On kao mladi kazalištarac, od 1945. do 1949., bio je glumac, noćni čuvar. Osnovali su malo kazalište, on je sa 17 godina prišao kako bi pomogao u unošenju nekog namještaja i onda mu je direktor rekao da je s obzirom na taj jednodnevni rad sada postao njihov član. Teatar se zvao Tribina. Piše o periodu nakon rata, bijedi, gladi u gradu. On je bio sam, roditelji su bili evakuirani. Bio je to težak život, ali nešto je jako suvremeno u smislu pogleda na život.

Koje knjige nije sam napisao, odnosno kojima ste vi pomogli kroz svoj, u najmanju ruku – daktilografski rad?

- Ova je prva koju je sam napisao. Sve ostale sam tipkala. Znate, nije se nikada miješao u moj rad, a niti ja zapravo u njegov. Ja sam imala drugu biografiju. I njegovi su tekstovi na neki način autobiografski. Njemu su se roditelji zajedno ubili, mama je oboljela, a tata se odlučio na zajedničko samoubojstvo. Patio je od male depresije. Ostao je rano sam. Ničeg nije bilo. Htio je biti glumac, pa je to palo u vodu, postao je dramaturg. Taj redatelj, prvi s kojim je radio, završio je u ludnici. Onda je postao dramatičar, dramaturg. Nije imao baš mnogo sreće u životu. Njegovo pisanje je, vjerujem, zato tiho. Nismo se miješali. Prihvaćali smo se.

Zajedničko i odvojeno pisanje donosilo je sigurno nove razine upoznavanja. Zajedno ste proveli četrdeset godina?

- Nijedno od nas nije bilo ljubomorno na uspjeh onoga drugoga. To je jako važno. Drugo, mogli smo skupa raditi i živjeti. To je simbioza koja je jaka. Nismo imali konflikte. On je bio jako dobar i pažljiv čovjek. Meni je bez njega život samo jedna polovica. Kada je bio u krizi, probala sam mu pomoći, kako je i zašto zapeo. Puno smo razgovarali. I to mu je pomoglo. Kada sam ga upoznala, tad već sedmu godinu nije pisao. Probali smo pronaći razloge zašto ima strah od bijelog papira. Prve stvari je meni diktirao, prva knjiga priča, neke radiodrame. Kao što sam rekla, od njih smo živjeli, a ne od pisanja romana. Za roman se dobije do 1000 eura. Sada izlazi taj roman koji je napisan 1980., za koji nije našao izdavača, dok je ovaj izdavač rekao da u životu nije ljepšu knjigu čitao.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Objasnite nam što znači Šlatenšames?

- Ta riječ dolazi iz jidiša. Znači onaj koji je skidao vosak sa svijećnjaka u sinagogi, koji je bio “Katica za sve”, onaj koji je meo. Benno je u teatru Tribini koji je radio od 1945. do 1947. sretao mnogo židovskih glumaca koji su se vratili, oni su mu dali tu ulogu. On je bio “momak za sve” u teatru. Tako je otprilike postao članom teatra.

Vi ste se zapravo upoznali na Akademiji za televiziju. On je bio vaš profesor?

- Predavao je dramaturgiju. Bio je poznat po dijalozima. Bila je to ljubav na prvi pogled. Već nakon osam dana odlučili smo biti zajedno, našao mi je stan. Jedno siromašno potkrovlje. Sa sobom sam imala samo jedan koferčić i Pessoinu knjigu te Kafkin “Dnevnik”. Malo-pomalo smo nabavljali stvari za stan. Godine 1972. smo se vjenčali, i to radi mojih papira, htjeli smo izbjeći tu birokraciju.

Kako je on u tome period doživljavao Jugoslaviju, a kasnije samostalnu Hrvatsku?

- Njega je to sve jako zanimalo. Kada je došao u Zagreb, interesiralo ga je kakav je zločin počinjen, što su sve njegovi sunarodnjaci napravili. Zanimao se za biografije ljudi, nije bio tašt. Volio je punu kuću ljudi. Uvijek kada smo dolazili susjedi su mu donosili šnenokle, palačinke. Bila je to Klaićeva 60, puna penzionera. Hrvatski je naučio za potrebe dućana, ali nikada za ozbiljne razgovore. Probali smo, ali išlo mu je dosta teško. Uvijek se obraćao u ženskom rodu. Kada se osamostalila Hrvatska, otprilike tada je krenula i njegova bolest. Jednom se izgubio i nismo ga našli tri sata jer više nije znao ni adrese ni svoje ime. Imao je zakrečenje svih kapilara. Imao je demenciju.

Bili ste s njim do kraja jer niste htjeli da ide u bolnicu?

- Da, jer je bio jako blag i jako dobar pa sam odlučila skrb preuzeti na sebe. Oboje smo potpisali da ne želimo biti na aparatima kada dođe kraj. On je dnevnik pisao do kraja. Od 1954. do otprilike kraja života.

Koja je vaša prva knjiga koju je pročitao na njemačkom jeziku?

- “Svilu škare”, jer kada sam ga upoznala, on je imao blokadu, a ja sam mu pomagala pisati pa nisam radila na svom pisanju.

Je li bilo sličnosti u vašim književnim interesima?

- Mi smo, oboje, bili zaljubljeni u slikare. Brinuli smo se za naše gastarbajtere. Napravili smo jednu dramu, jednu trilogiju, njega su jako zanimali ti naši ljudi na radu u Njemačkoj. Zanimali su ga “mali ljudi”. Volio je Becketta, kao i ja, ali i Prousta. Voljeli smo dobru literaturu.

Kako je Marina (“Marina ili o biografiji”) ušla u vaš život? Kako je nastajala ta knjiga? A tu je i glumica Dora, iako joj to nije pravo ime…

- Čitala sam njezine pjesme, pa korespondenciju Rilke - Marina Cvetajeva, sve na njemačkom. Inspirirala me poezija pa sam malo iščitavala taj život, zanimao me taj život u emigraciji jer sam i ja bila polustrankinja u tom Berlinu. Zanimalo me to njezino samoubojstvo, kako je došlo do njega. Njezine knjige također nisu dobro prolazile, pogotovo u Francuskoj. Našla sam bliski način gledanja na stvari. Imigranti su bili protiv nje jer joj je muž bio Židov. “Preselila sam život u teku”, napisala je.

Vidjela sam fotografije, imala je jednu haljinu. Bila je, kao i Virginia Woolf... moji literarni ljubimci važni su mi kao i živi ljudi. Važni su mi autori koji su mi kao i živući ljudi mogli nešto pokrenuti, nešto probuditi u meni, natjerati me da ih ispišem. Dora je jedna glumica, inače poznata u Zagrebu. Mijenjala sam ime. Ona je čitala poeziju, glumila u prvim filmovima. Bila je jako zanimljiva, radila je u HNK. Oboljela je psihički, iako nije bila toliko bolesna koliko su je medicina i društvo činili takvom.

Možete li nešto reći o vašoj strategija autoreferencijalnosti? Ona karakterizira i vašu novu zbirku poezije koja tek treba biti objavljena u VBZ-u.

- Moje knjige nisu romani. Sada mi više niti jedna knjiga neće moći biti ni o čemu drugom osim o Bennu. Nisam u krizi, nego trenutno nemam više inspiracije za pisanje. Ova tema je preuzela moj cijeli život. Tako je uvijek bilo. Teme su me uzimale, uvijek sam bila iskrena. U tome se i krije najviše istine. Ili trebam naći nekoga da me povuče, da me inspirira, da tragam za životom, tuđim. Nema strategije.

Zbirka se zove “Pjesme, ne-pjesme”?

- Poslije “Protokola” sam radila za HRT rekonstrukciju naših starih filmova. Važan je to doprinos našoj baštini. Za vrijeme rada na filmovima sam radila na zbirci, pa na Bennovim prijevodima, a poslije opet na pjesmama. Pisala sam ih u jednom dahu. Jadranka Pintarić odabrala je sve pjesme koje sam napisala i napisala je divan tekst za klapne. Uskoro će izaći u VBZ-u.

Koji je tematski okvir?

- Smrt.

Kakav je bio povratak u poeziju?

- Moja poezija uvijek koketira s prozom, i proza s poezijom. I ja sam, kao i Cvetajeva, preselila svoj život u teku.

I ova zbirka je oproštaj od Benna?

- Da, samo poetski oproštaj.

Što se može reći, nakon 40 godina braka i ljubavi, o braku i ljubavi? Postoji li formula takvog opstanka?

- Rekla bih da sjećanje nije sretno. Da je to bio nesretan brak, sada bi mi bilo bolje, a ovako imaš osjećaj da si ostavljen. Željeli smo zajedno umrijeti. Živim u sobi sa slikama i s knjigama. Sada čitam portugalsku književnost, a vraćam se Benjaminu i Arendtovoj. Na to mi se sveo život.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2023 02:16