Arsena Dedića nitko i ništa ne može zamijeniti, no kad je već do smrti velikana naše svekolike glazbe moralo doći, onda je ona postala inspiracijom za "Matija svira Arsena", jednog od najljepših albuma otkako se u nas glazba bilježi na ova ili ona glazbena izdanja. Usput, to remek-djelo Matije Dedića jedini je jazz album koji je osvojio i onaj ultimativni Porin za najbolji album godine ma kojem žanru pripadao, a jedno je vrijeme i bio najprodavaniji u Hrvatskoj. Uskoro nas, 7. listopada, čeka i koncert na kojem će Matija i Gabi uz Zagrebačku filharmoniju i goste održati još jedan koncertni hommage Arsenu, ovaj put u "Lisinskom". Tamo gdje je 2. rujna 2015. godine, dva tjedna nakon Arsenove smrti Matija, sam za klavirom u praznoj dvorani, snimio svoje remek-djelo s očevim skladbama.
Prošlo je godinu i nešto od Arsenove smrti. Kakva je ta godina bila za tebe, kako se sada osjećaš i kako danas gledaš na očevu smrt?
– Bila je sama po sebi dovoljno teška, a kako kaže Gabi, ti hommage koncerti su nas dodatno stiskali jer smo toliko vremena i dalje na neki način bili okruženi Arsenom. Posebice je to teško bilo Gabi, a donekle i meni pa me zamolila da s predstojećim koncertom uz Zagrebačku filharmoniju u "Lisinskom", i eventualno još jednim nastupom u Zadru jer je teško prijatelju Švoriniću reći ne, te retrospektivom u Opatiji u studenome, hommage koncerte Arsenu privedemo kraju, odnosno da kolegama poput Zorana Predina i Gibonnija ili kritičarima poput tebe prepustimo da se bavite Arsenovim nasljeđem.
Hvala na povjerenju, ali mislio sam da su ti koncerti ventil kojim si olakšavaš težinu i tugu Arsenova odlaska, makar su nastupi, kako veliš, Gabi teško pali.
– Koliko god ti koncerti jesu počeli slabiti Gabi, mislim da sam iz snimanja tog albuma, 2. rujna prošle godine u "Lisinskom", a potom i nastupa koji su uslijedili - njih preko dvadeset, uključivši i one u Ljubljani, Beogradu, Podgorici - crpio ono najbolje. Žao mi je što nisam bio u mogućnosti sve nastupe kvalitetno snimiti, ma koliko mi koncert u ZeKaeMu bio drag, pa onda odlučio koji bi završio na DVD-u. Teško mi je reći jesam li bio sretniji s tim nastupom u ZeKaeMu ili onim u Kneževu dvoru ili onim u Novom Sadu i tako redom. Mislim da sam, ako to ne zvuči kao dizanje spomenika samome sebi, iz te situacije nakon Arsenove smrti uspio izvući i neki svoj glazbenički maksimum.
Meni je i sada nevjerojatno, ma koliko koncerti kasnije mogli poslužiti kao ventil za tugu, kako si uspio, samo dva tjedna nakon očeve smrti, sjesti sam za klavir i tako nadahnuto odsvirati njegove skladbe. Otkud ti snaga?
– Naravno da sam u istom trenutku otkazao sve koncerte idućih nekoliko tjedana, ali morao sam nastaviti raditi. Nije mi bilo druge. Klavir mi daje osnovnu snagu u životu kojom nastojim prebroditi sve krize koje naiđu. Tako sam i u toj situaciji, zatečen očevom smrću, izvukao iz sebe maksimum koji se na snimci čuje. Zapravo je tog 2. rujna bio slobodan jedan termin u "Lisinskom" - zahvaljujem i ovom prilikom Miri Vidoviću i Draženu Siriščeviću - tijekom kojeg sam trebao snimiti nastavak improviziranog albuma "Ligherian Rhapsody" jer su to Talijani tražili. Kasnije sam i taj materijal snimio, ali u noći uoči snimanja odlučio sam snimiti izbor očevih skladbi koji se kasnije našao na albumu "Matija svira Arsena".
Jazz je uvelike improvizacija, a očeve skladbe u dušu znaš jer ste i nastupali zajedno, ali meni i dalje zvuči nadrealno da si bez ikakvih priprema sjeo za klavir u "Lisinskom" i u jednom danu snimio tako nadahnute verzije Arsenovih kompozicija.
– Pa jest malo nadrealno, kako kažeš, ali jednostavno sam sjeo za klavir, Miro je snimao, a...
Arsen je bio negdje gore i smiješio se iz kutka dvorane?
– Zapravo da, bio je gore i bilo mi je kao da ga pratim, onako kroz tih dvanaestak skladbi kako sam ga znao pratiti dok je bio živ, a dijelom improvizirao i odlazio negdje drugdje. Bio je takav trenutak u "Lisinskom" i sve što sam htio napraviti sa svojim projektima i glazbom koju sviram tog dana je izašlo upravo onako kako sam godinama tome težio.
Po kojem si "ključu" odabrao skladbe?
– Meni su očeve filmske skladbe najjače, na njih sam najponosniji, i to je bio temelj albuma, a "Dida moj" i "Zaludu me svitovala mati" morale su se naći zbog njegovog, a i mog djetinjstva u Šibeniku. Ostalo su također klasici koje ne možeš zaobići. Neki kažu da možda nisam trebao pozvati Miroslava Tadića s kojim nisam prije snimao, a znam da voli Arsenovu glazbu, i Massima s kojim već neko vrijeme surađujem, ali činilo mi se da barem pri kraju albuma moram razbiti tu komornu, pa i tešku atmosferu, možda dodati i malo komercijalnosti, koliko god to na papiru ružno zvučalo. Jednostavno sam tako osjećao, a u svakom slučaju iznimno sam sretan da se umjetnik poput Miroslava, ujedno i veliki štovatelj Arsenova opusa, našao na ovom posebnom izdanju gdje smo nas dvojica prvi puta ostvarili suradnju.
Meni je osobno to zvučalo kao s mjerom pogođena koda, a ne komercijalizacija, no je li "Matija svira Arsena" tvoj najbolji album?
– Pa svi kažu da jest, vjerojatno i zato što je nastao kako je nastao, posve drugačije od onoga što snimam za Ameriku, primjerice, kad mjesecima prepravljam aranžmane i danima se ne odmičem od klavira. Ovo je bila šetnja od Trešnjevke do Trnja, sjeo sam za klavir i, kako kaže Miro Vidović, "to je to".
Misliš li da nakon "Matija svira Arsena" i "Drugog pogleda" iz 2004. ima prostora za još jedan tvoj album s Arsenovim skladbama? Trilogija mi zvuči logično.
– Neki to očekuju, ali zeznuta je situacija jer kako se nakon takvih hvalospjeva ponovo upustiti u sličan album? Ne zbog moje taštine, nego zbog tatinih skladbi. Nisam siguran, ali sad mi se čini da neću ulaziti u tako nešto, nego se posvetiti "off" materijalu kojim se inače bavim u svojoj diskografiji ili suradnjama poput one s Predinom. Naime, bojim se da sličan album ne bi mogao izazvati slične reakcije.
No, s ovime si pokazao kako se mogu preraditi Arsenove skladbe, a da ne izgube svoju srž. OK, neka i drugi glazbenici to čine jer Arsen zaslužuje što više nadahnutih obrada, ali volio bih da snimiš još jedan album nalik "Matija svira Arsena".
– Gle, ako ga i bude, a ima i tih ideja, sigurno neću biti sam za klavirom kao 2. rujna 2015. u "Lisinskom", ali za sada bih još malo ostao na lovorikama na konto ovog albuma i koncerata koje smo imali. Sretan sam i što su od svega ponuđenog s moje strane, dakle od svega što sam snimio, promotori u Buenos Airesu, Kopenhagenu, Zürichu, možda čak i u Kini dogodine, odabrali baš da na tamošnjim nastupima sviram Arsena, i to je ono što me najviše raduje.
Da se vratimo na tvoje početke. Kako i kada si se počeo baviti glazbom?
– Klavir je otkako znam za sebe bio u sobi, a genetika očito prejaka. Nisam bio pod nikakvim pritiskom, a kasnije se starom i nije pretjerano sviđalo što sam se okrenuo jazzu, ali baš mi je on dao da preslušam jednu ploču Keitha Jarretta koja je preko Drage Mlinarca i Dražena Vrdoljaka došla do njega. Bilo je to 1986. godine, znači kad sam imao trinaest-četrnaest.
Koliko se stilski i sadržajno smatraš bliskim Jarrettu?
– Volim ja i "bijeli" i "crni" klavir, poštujem što drugi rade, ali u Jarrettu sam se pronašao više nego u bilo čijoj drugoj glazbi. To je taj spoj europske klasične glazbe i američkog jazza, a koji me privukao više od bilo čega drugoga. Arsenova glazba pak omogućila mi je da se i Jarrettu primaknem bliže no ikada prije. Možda sam kao Riba u horoskopu previše sklon mistici, ali mislim da se s ovim albumom s Arsenovim skladbama zatvorio i taj krug s Jarrettovim utjecajem na mene. No, klavir je, dakle, oduvijek bio blizu mene, a kad sam s pet godina na prijemu u muzičku školu svirao temu iz tada jako popularne serije "Povratak otpisanih" - znaš da je to jedna od prvih pravih funk skladbi s ovih prostora - profesorica Zorić već je tada rekla da moj put neće biti klasičan. Bila je u pravu jer kasnije nisam nastavio s klasičnom akademijom, nego otišao u Graz na tamošnju jazz akademiju i u improvizacijskoj glazbi pronašao svoju nišu. Čuj, nemam dara ni za pjevanje ni za pisanje pjesama, pa mi se to činilo najlogičnijim rješenjem za mene, a oca sam s vremenom kupio fanatičnim radom. Mama je, naravno, mama i oduvijek mi je čuvala leđa. Arsen je mislio da je taj moj jazz neki moj hir, ali Gabi me podržavala jer je i sama vrlo rano u karijeri prošla kroz jazz s Boškom Petrovićem, a dijelom i ostala u toj glazbi.
Izgleda mi prilično zaguljeno, kad si malo sazrio, tražiti svoj glazbenički izričaj u obitelji u kojoj je otac najveći kantautor kojeg smo ikada imali, a majka najbolja pjevačica koju smo ikada imali.
– Nije bilo lako, a nije ni danas, bez obzira na to što sam se na ovaj ili onaj način etablirao. Primjerice, 2002. godine me spasio Porin za album "Handwriting", a 2008. godine Dražen Kokanović kad je uspio u Zagrebu s novcem Gradskog ureda za kulturu zadržati Grenadiera i Ballarda u Zagrebu, ritam-sekciju jednog od najvećih američkih jazz pijanista Brada Mehldaua, pa da s njima nakon nastupa na Vip Zagreb Jazz Festivalu snimim album "From The Beginning". I u svijetu znaju da to nije jednostavna akcija. Moram spomenuti da je upravo "From the Beginning" početak ulaska u elitnije društvo, što je u narednim godinama rezultiralo lijepim brojem koncerata i studijskih albuma s prvom ligom američke jazz scene. Vrhunac je vrlo moguće album "Sentiana" i suradnja s nesuđenim oskarovcem Antoniom Sanchezom za glazbu u filmu "Birdman", a desetak odličnih kritika, posebice u Americi zadnjih sedam-osam godina, posebno mi znači. U mladosti sam pak bio klasičan primjer europskog džezera, momka koji je iz klasike prebjegao u jazz, a moram priznati da sam već počeo pucati po šavovima od toliko vremena za klavirom zbog čega sam propustio nebrojene vikende s prijateljima, pa čak i maturalac. Smiješila se i nekakva akademija u Rusiji, no pitanje je bi li me nakon nekog takvog odlaska u Rusiju uopće pronašli.
Hm, pa Pogorelića jesu pronašli, baš nakon Rusije...
- Da, ali rijetki su velikani poput Ive, a moj odlazak u Graz nije bio samo odlazak iz klasike u jazz nego i prva cigareta i prvo piće i samostalan život. Imao samo osjećaj da sam s tih osamnaest tek počeo živjeti, a da je sve prije toga bio samo dril.
Graz je bio sloboda?
– Da, Graz je bio sloboda, ali tamo sam imao i prvi koncert, a mislim da je i Arsen tada shvatio čemu težim i koliko sam se promijenio nakon nepunih godinu dana samostalnog života. Fakat sam se bio zaljubio u jazz i improvizaciju.
Znači da je Arsen i na tebi primjenjivao svoju glasovitu doskočicu "mlade treba kočiti". Znamo da je to govorio u šali, ali možda u tome ima i zrnce istine. Ponekad nije loše nametati si ograničenja, pogotovo u glazbi.
– Ma ne, stari je također bio podrška, ali doista nije bilo nepotizma. S njim sam počeo nastupati tek 2005. godine, kad sam se već etablirao s Boilersima i Tamarom Obrovac, nastupao po Europi, odnosno kad je Branku Buliću to zbog putovanja već postalo preteško. Nije me stari zvao 1994., nego deset godina kasnije, i to puno govori o njegovoj radnoj etici, ali onda smo deset godina često nastupali zajedno. Radio sam s raznim ljudima, ali stari je bio najzahtjevniji, a to će potvrditi i Bula.
Je li ta odluka bila donesena za čuvenim Boškovim "štamtišom" u B.P. Clubu?
– Definitivno. Ja sam kod Boška visio već od samog otvorenja B.P. Cluba, počele su neke njegove usmene poduke, potom i repeticije za klavirom, kako s njim tako i s Nevenom Frangešom, a kasnije me Boško spojio i s profesorima iz Graza. Naravno, nisam odmah, bez obzira na to što sam bio Arsenov sin, došao do toga da u B.P. Clubu javno nastupim. Do toga je došlo 1993. godine kad sam imao dvadeset i bio jedan od brojnih koji su prve nastupe imali baš kod Boška. Sada sve više uviđamo koliko nam nedostaje B.P., da ne ulazim u detalje oko pravno-imovinskih odnosa, ili neki sličan klub. K vragu pa kriza je i u Beogradu i Ljubljani i Sarajevu, mnogim drugim gradovima, pa ipak imaju jazz klub ili jazz festival. Mi smo s Vip Jazz Festivalom u režiji Kokanovića uspjeli napokon hvatati ritam s beogradskim i ljubljanskim jazz festivalima, ali vidjet ćemo što će se dalje na tom planu događati. Zagreb i Podgorica praktički jedini u regiji nemaju ni jazz klub ni jazz festival, a to je žalosno. Čini mi se da se mnogo toga promijenilo otkako je Boško umro, ali postoji HDS-ov jazz ciklus, prostori poput Bacchusa ili Starih krovova, Melina i jazz caffea na Jarunu koji pokušavaju da se jazz scena u potpunosti ne ugasi.
Bila bi lijepa tradicija da jedan jazz klub u Zagrebu ponovno vodi jedan glazbenik, kao što je to činio Boško. O festivalu da i ne govorimo jer to je samo pitanje novca, a ne prostora.
– U pravu si, festival je samo pitanje novca, a nadam se da će iz nekih razgovora koje smo imali s gradom možda proizaći ponovno otvaranje B.P.-a ili pokretanje nekog sličnog kluba. Naravno, po Boškovoj devizi "jazz and entertainment", a uz izdašnije honorare i stalni klavir u klubu. Nadam se da bi to moglo uspjeti, možda i po modelu kluba Sax!, a rekao bih da i ja to dugujem Zagrebu. Grad Zagreb me zvao po pitanju otvaranja još jednog kluba. Zahvalan sam na ukazanom povjerenju, te ću zasigurno pronaći vremena da se pozabavim time jer to dugujem sceni i mladim glazbenicima. Nadam se da ćemo to uspjeti realizirati. Nemoguće je bilo koga uspoređivati s Boškom i njegovom ostavštinom, ali siguran sam da uz Boškove prijatelje ima barem još stotinjak ljudi koji bi dva-tri puta tjedno poželjeli doći u jedan takav klub, a o turistima da ne govorimo jer i osobno čujem starije, ali i mlađe Amerikance kako pitaju gdje je bilo kakav jazz klub u Zagrebu. Ne moram ja biti ni voditelj kluba ni selektor programa.
Arsen tata, Gabi mama, a Boško glazbeni kum. Koliko su ti Boškova iskustva pomogla u nadilaženju stilskih barijera, svirkama po Europi, kolaboracijama s drugim domaćim i inozemnim glazbenicima?
– Mladi danas, nažalost, nemaju mogućnost stjecanja takvog iskustva i teško uopće mogu pojmiti kako je nama bilo genijalno da kao klinci sviramo s Boškom, Neilsom-Henningom Pedersenom, Martinom Drewom, Alvinom Queenom i drugim mačorima koje je dovodio u B.P. Club. Bila je to jako poticajna injekcija, a sati i sati razgovora bili su poput predavanja o izvođenju glazbe i snimanju albuma, bez obzira na to što je Boško ponikao na američkom crnom, a ja na europskom bijelom jazzu. Iznimno dobro je poznavao i poslovnu stranu bavljenja glazbom i u tome me puno podučio. Lobistički i organizatorski, on je bio genij pa sam puno toga, kad sam se rastrijeznio, počeo primjenjivati u svom radu. U Americi te uče da nakon škole ili akademije dolazi i posao. Nažalost, vidim puno nesnalaženja svojih kolega u poslu, a neki se čak boje pitati za iole pristojniji honorar. Da nisam poslušao Boška i počeo to primjenjivati, i ja bih mogao hodati uokolo i govoriti: "Zagreb mi je kriv, Balkan mi je kriv, ovdje se ništa ne može" i tome slično. Pa i ti si znao sjediti za "štamtišom" i slušati kako Boško prekida razgovor s nama i odmah se prebacuje na spiku sa sponzorima, aviokompanijama, veleposlanicima, birokratima, menadžerima; sve da bi jazz u klub išao dalje. Pokušavam činiti nešto slično u svojoj karijeri.
Dobro, ali nije li jazz u Europi, generalno, ipak postao institucionalna i od države i gradova koliko-toliko sufinancirana glazba, a u Americi ostao prepušten tržištu, ma koliko veliko i moćno ono bilo, te eventualno financiranju privatnih fondacija. Kakva su tvoja iskustva iz Europe, odnosno Amerike?
– Često sam u Americi, pa sam nedavno u New Yorku snimio dva albuma za američko tržište s tamošnjim glazbenicima poput saksofonista Chrisa Cheeka, basista Matta Brewera, bubnjara Jonathana Blakea, i to će izaći 2017. godine. Nastupam deset-petnaest puta godišnje na inozemnim jazz festivalima, postojale su i neke "brije", dok sam bio mlađi, da trajno odem van, možda i u New York, ali nije se sve poklopilo. Već godinama imam i obitelj, pa bi takva odluka danas bila još teža i financijski još zahtjevnija, a iz razgovora s mnogim, čak etabliranim američkim jazz glazbenicima shvatio sam da bi mnogi od njih radije došli živjeti u Europu jer su izdašnije i bolje plaćeni, čak i kod nas. Skidam kapu svima koji od jazza žive u New Yorku, a i to mogu samo ako odsviraju pedesetak koncerata po Europi i Japanu koji su bitno bolje plaćeni nego u Americi. S druge strane, jedino New York ima tako moćnu jazz vibru, s time se više ni London ni Pariz ne mogu mjeriti, ali sad s 43 godine na vratu, suprugom, kćerkom tinejdžericom, mamom koja je ostala sama, neki trajni odlazak u Ameriku ne dolazi u obzir. Uostalom, s ovime što ovdje radim, sam ili u suradnji s Predinom, Gibonnijem, Gabi, Tamarom Obrovac, Tedijem Spalatom, Lidijom Bajuk i drugima, ipak mogu pristojno živjeti jer sviram uzduž i poprijeko bivše države koja baš i nije bila tako mala, a i po Europi, pa i preko oceana.
Otac si kćerki Lu na koju su sigurno uz tebe utjecali i baka i deda. Hoće li i ona profesionalno u glazbene vode?
– Završila je nižu glazbenu školu, a onda nas je zamolila da ne ide dalje jer je klavir ne privlači, a ni ja nemam volje naganjati Lu da vježba ako joj se to ne da. Kužim je, pjevušila bi, nastupala je tu i tamo s nama i s Leom Deklevom, kao na šibenskoj tvrđavi, ali su je zasmetali komentari jer se ne voli eksponirati uz nas. Poštujem njenu odluku da pričeka i vidi što želi, ali ću joj puhati za vrat da napravi nešto u onome što je zanima. Ne mora to biti ni klavir ni glazba iako Lu ima sve predispozicije ako se odluči na glazbeno profesionalno putovanje.
Što nas čeka u "Lisinskom" uz Zagrebačku filharmoniju?
– Zahvaljujem ravnatelju Mirku Bochu jer je htio da i Zagrebačka filharmonija oda počast mom ocu, a to je i prvi poziv ZF-a Gabi i meni. Aranžmane radi Joža Cvitanović, a gosti će biti i Klinci s Ribnjaka jer Arsen ima i prekrasan opus za djecu, Tedi Spalato i klapa Nostalgija. Bit će drugačije nego u ZKM-u, ali očeve skladbe su u prvom planu.