Jerko Marčić onaj je glumac koji je nedavno s kolegama Ivanom Krizmanić i Markom Makovičićem te redateljem Bobom Jelčićem prekinuo predstavu, koju je kritika ocijenila kao izvrsnu, kako bi protestirali zbog promjena u vođenju Teatra &TD, kazališne kuće u kojoj su igrali taj komad. Autorski projekt Bobe Jelčića “Ko rukom odneseno” dobio je prilično neočekivan rasplet koji je iznenadio i publiku. Marčić je takav glumac, pojavljuje se u zahtjevnim projektima i predstavama, uporno postavlja pitanja - kako u kazalištu tako i u svijetu koji zadire u kazalište. Glumio je u brojnim ulogama, u većini kazališta, pokupio nagrade i pojavio se na filmovima, ali ovo nije razgovor u kojem ga se slavi, nego propituje – zašto, čemu ta borba za pravdu kada može biti samo uspješan glumac.
Jesi li ti “enfant terrible” kazališta?
- Ne, ja samo hoću bolje kazalište. Otkako sam se upoznao s Bobom Jelčićem i Natašom Rajković na akademiji, 2002. godine, krenulo je učenje osobne odgovornosti, kreiranje osobnog materijala koji stavljaš na scenu. Za mene je to ostala nit vodilja, dok je kazalište živo, dok komunicira sa zajednicom, dok stvara, bez obzira je li to dječje kazalište ili HNK, ali dok ima dijaloga, neki feedback, dijalog koji ne mora biti uvijek pozitivan, ali dok to postoji, ja sam tamo. Kad se to izgubi, prestane, ja odlazim. Ne zato što se čvrsto držim principa, nego me ne zanima. Ne mogu dugo biti u okruženju koje me ne pali, ne provocira. Meni se dogodilo da sam postao netko tko shvaća da biti glumac znači biti onaj tko ima mogućnost izraziti sa scene svoju muku sa sobom i sa svijetom. Možda to i jest mali ego-projekt nekoga tko se želi izraziti pred puno ljudi jer mu nije dovoljno izraziti se na kavi pred jednom osobom, ali za mene je kazalište, u suštini, to.
Zašto ste prekinuli predstavu u &TD-u? To je ipak mali cirkus. Glumčevo je da se pojavi na sceni i dobro mi odglumi ono što je u scenariju…
- Da, nije to često. Godinama se na glumu gleda, čak i ako jesi misleće biće, kao da je to tvoje jedino sredstvo izražavanja teksta koji je netko napisao prije 500 ili 600 godina. Ili prije deset. Mislim da se tu radi o odgovornosti, ne samo prema tekstu i predstavi nego i kazalištu, odnosno javnom prostoru koji se koristi. Ako mislim da javnost nije obaviještena o tome što se događa, o razlogu našeg prekida predstave, a riječ je o nečemu što se događa unutar autorskog projekta Bobe Jelčića “Ko rukom odneseno”, u kojem ne piše što se smije, a što ne, onda smo smatrali normalnim da u tekst predstave stavimo obavijest za javnost.
Čekaj, vi ste prekinuli predstavu kao znak neslaganja sa… s čime se niste složili?
- Čak i nije stvar neslaganja, nego smo izrazili neku vrst zabrinutosti. Usred ljeta smijenjena je Nataša Rajković, koja vodi Kulturu promjene u &TD-u, ona je začetnica i autorica te Kulture promjene, njezin “manifest” govori upravo o promjeni i o kulturi korištenja mehanizma te promjene. Sve ovo što se dogodilo je ustvari suprotno. Dogodila se smjena za koju sadašnje vodstvo kulture SC-a kaže da i nije smjena, nego da je Nataši ponuđeno novo radno mjesto. To, ustvari, znači da je čitava jedna generacija mladih ljudi, glumaca i redatelja, koja je u tom periodu stasala u &TD-u i imala priliku koristiti platformu tog kazališta za eksperiment, za iskazivanje onih kazališnih formi koje mainstream još nije preuzeo, sada izgubila prostor za izražavanje. Vidite da se od rujna u tom kazalištu ne događa ništa novo, osim ranije dogovorenih premijera.
Jeste li vi možda jednostavno protiv promjena? Kako je izgledao život s Natašom Rajković kada stvar ne funkcionira s nekim drugim, Davorom Šišmanovićem?
- Tema nije život s Natašom Rajković. Živjeli smo s njom promjenu jer je ona vodila kazalište na svoj način. Ona je razbila strukturu kazališta na koju smo bili naviknuli i zapravo je to bila promjena cijelo vrijeme, bilo je to kazalište koje nema svoj klasični ansambl, kazalište koje je otvoreno raznim formama za koje čovjek mora imati afinitet. E sad, kad se dogodi promjena iz situacije u kojoj postoji prostor izražavanja kakav je stvarala Rajković, i to tako da ga prekineš kao udarcem sjekirom, taj proces se ne nastavlja. Ljudi koji su sve preuzeli ne znaju ništa o kazalištu. Davor Šišmanović je čovjek iz svijeta filma, dakle ne mora znati ništa o kazalištu, osim ako ga vodi. No nije tu riječ o promjeni u odnosu na ono što je radila Nataša Rajković i kako je kazalište SC-a izgledalo, nego o nasilnom prekidu. Tu nema nikakvog programa, nikakvog obrazloženja ni cilja. To nije promjena, to je zaustavljanje.
Kako mislite - bez programa?
- Šišmanović nije napisao ni izložio nikakav program, nije ga nikada objavio ni izložio, iz razgovora s njim doznao sam kako smatra da on nije dužan nikoga obavijestiti o programu i njegovim smjernicama i da to, uostalom, nije radila niti Nataša Rajković.
Vi ste prekinuli predstavu, autorski projekt koji redateljski potpisuje Bobo Jelčić, i publici usred predstave rekli da to radite jer je došlo do promjene u vodstvu kulture SC-a. Što se dogodilo nakon toga?
- Rečeno nam je da nam neće biti isplaćen nikakav honorar za predstavu jer smo je prekinuli i da dođemo na razgovor s gospodinom Bošnjakom. Na tom sastanku nisam dobio odgovore na svoja pitanja.
Jeste li imali reflektore uperene u oči?
- Razgovor je bio... ugodan. Tražili smo da nam objasne razloge zašto su nam odbili isplatiti honorare dok ne dođemo na sastanak, više puta sam pitao je li riječ o nekakvom disciplinskom postupku, je li to neko upozorenje. Dobio sam razne odgovore, ali me ni jedan nije zadovoljio jer ako iskažeš svoje neslaganje s određenim postupcima i situacijama, pa makar to napravio na način koji kod nas nije uobičajen, i ako time ne kršiš ugovor, morao bi dobiti honorar. Publika je dobila predstavu, mi smo odradili našu ugovornu obvezu i normalno je da i kazalište ispuni svoju obavezu, koju su naknadno ispunili. Ako je uvjet isplate honorara dolazak na razgovor, onda se ipak radi o svojevrsnoj ucjeni.
Predstavu ste prekidali dva dana za redom, kakva je bila reakcija publike?
- Publika nam je dala podršku. Prvih nekoliko minuta ljudi nisu znali što se događa, je li to dio predstave ili što. Stvorila se tribina, ljudi su počeli predlagati što bi trebalo napraviti, aktivno su sudjelovali u svemu. Kazalište je čak moglo to iskoristiti i u marketinšku svrhu... ali nje.
To je, što bi Duško Ljuština rekao, dosta avangardno.
- Da, mislim da kazalištu nedostaje dijalog. Meni je već dosta dugo u glavi scena u kojoj bi se netko iz gledališta digao i usred predstave viknuo: Who cares?! Jer, bez obzira na temu predstave, bila ona ne znam kako angažirana i govorila o migrantima ili nekoj drugoj političkoj ili osobnoj situaciji, ona mora biti dovedena na nivo empatije, dakle ticanja. Ako vi glumci imate što reći, recite. Ne morate igrati cijelu predstavu. Naš prekid predstave nije bio umjetnički, bio je ljudski.
Kako je sve završilo i je li završilo? U kakvoj ste situaciji?
- Mislim da nema prave želje za opstankom &TD-a i da postoje razne ideje kako bi to trebalo završiti. Ljudi koji rade u &TD-u većinom su vanjski suradnici. Ljudi su navikli da se glumci ne mogu izražavati na ovaj način, da imaju svoju reakciju. Još uvijek ne postoje te okolnosti da su ljudi naviknuti na nekoga kao što je Pussy Riot, na kazalište kakvo radi Oliver Frljić. Kad su Bobo i Nataša počeli raditi svoje kazalište, imali su puno problema jer su kreirali nešto što nije tekst, s glumcima koji se u projektu nazivaju svojim imenom. Dio ljudi je to gledao kao vrijeđanje kazališta. Kad smo u Rijeci radili s Oliverom Frljićem, mnogi su kolege komentirali da tome nije mjesto u nacionalnoj kazališnoj kući, nego u galeriji suvremene umjetnosti. Kapitalistički model - napuni gledalište, prodaj, nasmij i zabavi publiku je ono što se prihvaća i gura... kao umjetnost. Bilo bi nam korisno da se odmaknemo od toga.
Što spremaš u Kerempuhu?
- Čekamo početak proba teksta mlade dramatičarke Une Vizek, o tome kako bi svijet izgledao da su rodne uloge zamijenjene, da su žene na vodećim, šefovskim mjestima u društvu. Tekst se bavi muškim nesnalaženjem u svijetu u kojem su oni “podređeni”. Premijera je u ožujku.
I Kerempuh se promijenio.
- To je bio i razlog mog dolaska, tamo se pojavio i Oliver Frljić i Bobo Jelčić, Vito Taufer... Vidjet ćemo kojim će putem to ići dalje, hoće li opstati jer Kerempuh mora biti i uspješan u prodaji gledališta. Ono što je mene zanimalo, hoće li se dogoditi satira, žanr koji smije biti neukusan, koji upire prstom, koji komunicira na najnižem nivou, onako kako to rade ljudi dok ih se ne gleda, nešto rubno, nešto što se teško guta, ali gutaš, jer ti treba! Gledam to kao mjesto gdje se može raditi živo kazalište, onakvo na koje će većina kazališne i kulturne javnosti reći: fuj! Još nismo tamo... Mislim da smisao kazališta nije u tome da se kritizira neka tema iz sigurnog prostora. Ali imamo priliku. Naravno, čim se kazalište počne gurati u nešto novo, kada mora educirati publiku, jave se strahovi za gubitkom publike.
Koliko je važno i educirati publiku?
- U Rijeci smo imali nešto što se zvalo Diplomirani gledatelj. Publika je imala priliku ulaziti u proces, gledati probe, komentirati predstave, reći što im ne valja, kakvih bi predstava trebalo biti više. Meni nedostaje dijalog i unutar kazališta i sa zajednicom. Kako raditi neku temu ako nisi pitao ljude što im smeta, a kazalište služi tome da ljudi kažu što im smeta. Meni je drago ako me predstava iznervira jer to znači da imam o čemu razmišljati.
Radio si s kreativnim i jakim autorima kao što su Frljić, Jelčić, Torbica, Urban, Selma Spahić. Kako je raditi s nekim kao što je Frljić, zašto si otišao u Rijeku?
- Nije bilo mjesta u zagrebačkim kazalištima, a ako nema mjesta, onda se glumac ne može zaposliti. U tom je trenutku Milan Bandić odlučio da nema otvaranja radnih mjesta u kazalištima bez njegova odobrenja, pa nisam imao gdje raditi. Mnogi ti kažu da bi te zaposlili, ali ne mogu jer nema radnog mjesta. Na Akademiji je bilo slično. Tamo se, istina, otvorilo radno mjesto, ali je natječaj bio vrlo problematičan, gotovo da je bio napisan za određenu osobu. Jedna od stavki natječaja bila je da je faks morao biti završen u roku. Donio sam tu potvrdu, ali su kasnije našli neku moju “zakasnjelu” prijavnicu pa su me diskvalificirali bez obzira na moj dotadašnji rad na Akademiji. Oliver je tada došao u Rijeku, pozvao me na audiciju koju sam prošao i tako sam radio u Rijeci.
Teško je biti glumac slobodnjak?
- O, da. Nezavisna scena jedva živi, sredstva su nestala. Još uvijek ima nezavisnih kazališta, ali su im dotacije puno manje, a i nemaju prostor, tako da je za glumca u Hrvatskoj danas naprosto strašno biti bez plaće, bez stalnog zaposlenja. Jedno od pitanja koje smo postavili u prekidu predstave je bilo i to – što će se dogoditi s predstavama u kojima nastupaju glumci slobodnjaci? Marko Makovičić i ja smo sada zaposleni u Kerempuhu, Ivana Krizmanić ima tri predstave u &TD-u, ali što će se dogoditi s tim predstavama? A &TD je bio mjesto gdje su glumci stvarno imali priliku i naravno da sada postoji bojazan što s glumcima koji učestalo rade u &TD-u. Ljudi koji sada stoje na čelu &TD-a kažu: ne brinite se, ali, eto, ja se brinem!
Biti sam, a ne imati angažman na filmu ili predstavi je vrlo teško. Teatar &TD je prvi rasformirao ansambl kako bi slobodni glumci mogli nastupiti. Bilo bi predivno stalno raditi s drugim glumcima, sada u Kerempuhu, a za dvije godine u ZKM-u, ali to je vrlo teško.
Kako je raditi s Jelčićem? Bio si mu asistent na Akademiji.
- Najbitnije mi je što sam uz njega razvio potrebu da razmišljam o procesima života. Ako je Akademija dramske umjetnosti mjesto gdje bi trebao dobiti alate kojima se ljudi koriste da bi kreirali kazalište, od njega sam dobio znanje kako napraviti alate. Kako kreirati prostor izražavanja kojem je kazalište sredstvo.
A Frljić? Glumio si u Rijeci kad je on vodio tamošnji HNK.
- Kazalište se, u principu, temelji na sukobu dvaju glumaca unutar situacije, a on je taj sukob prenio u odnos glumci i publika. Dakle, nervira te onim što radi da bi publika stvorila svoj odnos prema temi, ostala zainteresirana ili ljutita otišla kući. To su predstave koje smo radili kao koprodukciju s Mladinskim gledališčem u Ljubljani, predstavu inspiriranu Ljubišom Ristićem i njegovim radom ili “Naše i vaše nasilje”. To su predstave koje nikada nisu bile niti će ikada doći u Zagreb.
Zašto ne bi došle u Zagreb?
- Pa zato što, očito, nema dovoljno hrabrosti, a i Ana Lederer je rekla da, koje god kazalište odabere Frljića, neće dobiti novac za to. U ovom je trenutku za takvo gostovanje nemoguće dobiti novac.
Što to govori?
- Užasno je da jedna predstava, koja je napravila uspješnu turneju po Europi, nije došla u Zagreb, a autor joj je Hrvat. Strašno je da je predstava igrala u Beču, Berlinu, Varšavi, a da se nikad nije pojavio ni jedan veleposlanik niti itko iz veleposlanstva. Predstava je koprodukcija, hrvatska i slovenska. Slovenski atašei uredno su se pojavljivali na predstavama. Hrvatski nisu, iako su bili pozivani. Očito, mi ne promoviramo hrvatsku kulturu predstavom koja se bavi Europom zatečenom migrantskom krizom.
Da, ali ste nastupili u Splitu.
- Da, jesmo, a pred kazalištem je bilo 300 do 400 ljudi koji su nas nazivali sotonama, čuvao nas je vod interventne policije. Moram reći da je policija obavila odličan posao. U Poljskoj smo bili zabarikadirani u kazalištu i pod pratnjom policije. U Češkoj se na scenu popelo 20 skinheda i prekinulo predstavu. Policija tamo nije ni došla...
Kako se osjećaš u toj situaciji?
- Nama je bilo zabavno jer su neki tada, kako je napisao Ante Tomić, uistinu prvi put ušli u kazalište.
Ali nije ugodno suočavati se s takvom uličnom prijetnjom?
- Naravno, isto kao kad smo radili dio trilogije o hrvatskom fašizmu - koju čine predstave “Bakhe”, “Aleksandra Zec” i “Hrvatsko glumište” - najavljivali su nam kamenovanje, pa smo svaku predstavu igrali pod zaštitom, dva puta su se održale mise za naše duše. To je, hm, simpatična poruka da se netko moli za tvoju dušu jer ne znaš što tvoja duša može očekivati. Na prve četiri predstave bio je muk, neki su ljudi protestirali, izlazili iz gledališta, a na petoj izvedbi sve se promijenilo i sve je postalo rock koncert. No kad dan poslije predstave kazalište bude išarano ustaškim znacima, a to hrvatske vlasti i policija ne brane, nego na neki način dopuštaju, onda je to realna situacija. Živimo u takvom društvu, a ja ne želim biti dio društva u kojem se potiče fašizam i nacistički pozdravi. Želim to javno reći, a ne zbog toga razmišljati o odlasku. Frljić ne može raditi u Zagrebu, nitko ga neće angažirati.
Tko je to prouzrokovao?
- Pa, sjetimo se što je rekla Lederer o Frljiću. Predstava “Šest lica traži autora” u Kerempuhu napravljena je sredstvima kazališta, što je vrlo hrabro. Na stranicama Grada Zagreba vidi se koje su predstave sufinancirane, ali ta predstava nije na toj listi. Bruna Esih je u vijeću Lisinskog, Hasanbegović u HNK, zanimljivo je i što se događa u &TD-u gdje je u programsko vijeće SC-a postavljen Jakov Sedlar. Možda je naivno očekivati da bi nagrade i priznanja ili devet godina asistencije na dvije hrvatske Akademije i dobar rad trebali biti dobra referenca, ali to u nas očito nije slučaj. Ili, kolegice koje su radile u SC-u, poput Davorke Begović koja je uspješno vodila program glazbe, a otišla kad je Nataša Rajković smijenjena. Davor Šišmanović i Mirko Bošnjak kažu da je dobrovoljno otišla. Naravno da jest kad više ne želi raditi u tom prostoru - široko joj polje! U redu je da se neke stvari prestanu raditi, ali ako uništiš nešto što ima viziju i smjer da bi radio nešto drugo, a to nema logiku, onda je logika ta koja ne valja. Kao da gradiš kuću pa se netko pojavi i kaže: nećemo kuću, gradimo most. Ali nema rijeke, nigdje u blizini! Nema veze; ruši kuću, gradi most!