ZABORAVLJENA DJECA RATA

Kako je to kad znaš da ti je otac ratni zločinac, a da si ti rezultat najveće patnje u životu žene koja te rodila?

Katalonska umjetnička skupina Cultura i conflicte u Zagrebu je predstavila film i predstavu ‘Kao da je netko još uvijek u šumi‘

Ajna Jusić dijete je silovane žene, a u travnju 2019. pred Ujedinjenim narodima zagovarala je priznavanje statusa djece rođene iz seksualnog nasilja u ratu

Zagreb, Sarajevo, Barcelona: tri grada i gotovo trideset godina ljudskog života povezala je katalonska umjetnička skupina Cultura i conflicte dokumentarnim filmom i predstavom “Kao da je netko još uvijek u šumi”, prikazanima prošlog tjedna u Zagrebačkom kazalištu mladih. “Quan acaba una guerra?” Kada završava rat, pitaju se katalonski umjetnici na svojoj web-stranici. Kako za koga. Film i predstava su o ljudima za koje rat nikad nije prestao: za neke zato što su u ratu izgubili život, poput 25-godišnjeg katalonskog fotografa Jordija Pujola Puentea.

Za druge, zato što jesu živi, kao što su žive junakinje ovog filma i predstave, žene silovane u ratu u Bosni i Hercegovini i njihova djeca. Jedna od njih je Nevenka, Hrvatica iz Posavine koju su silovali srpski vojnici. Kad su je katalonski umjetnici zamolili da je snime dok se šeće obližnjom šumom, zaustavila se nakon par koraka. “Kao da je netko još uvijek u šumi”, rekla je. Ne, nije prošlo.

image

Nevenka je jedna je od tri žene žrtve ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini o kojima se govori u filmu

Premijeru su imali lani, na 25. godišnjicu Daytonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, u Katalonskom narodnom kazalištu u Barceloni. Na drugom kraju Europe, širom Katalonije, predstava “Kao da je netko još uvijek u šumi” (Encara hi ha algú al bosc) izvedena je više od 50 puta. U Zagreb su došli iz Sarajeva pa produžili za Ljubljanu.

Katalonska skupina koja kulturu vidi kao sredstvo društvene promjene primijenila je postupak kakvim se koriste našoj publici poznati veliki europski kazališni redatelji Milo Rau, Falk Richter, Pippo Delbono ili skupina Rimini Protokoll, redom snažno politički angažirani autori, uz predstavu obično rade i film. Katalonci su detaljno istražili temu, od prikupljenih svjedočenja napravili predstavu i dokumentarni film. Rau i Richter često još objave knjigu, Katalonci su priredili izložbu i edukativni program za škole, jer oni ratna silovanja u BiH promatraju u kontekstu patrijarhalnog muškog nasilja nad ženama: nastalo je u vremenu i ljudskim naporom može se iskorijeniti.

Ugrubo, postoje dvije vrste umjetnosti: jedna, koja vas se ne tiče, recimo filmovi o spletkama na dvorcu kralja Artura, kojima se odajete da biste pobjegli od svakodnevice. I druga, koja vas se itekako tiče, u odnosu na koju su svakodnevni problemi kamilica u koju se sklanjate u bijegu od istinskih pitanja i nezaliječene traume. Eskapizam i angažman, larpurlartizam i dodir s drugim čovjekom. “Ne, nismo mi heroji, heroji su ove žene koje ste gledali na filmu”, otklonio je svaki trag umjetničke taštine Erol Ileri na tribini nakon što je 9. studenoga u Zagrebačkom kazalištu mladih prikazan dokumentarni film “Kao da je netko još uvijek u šumi”, koji su režirali Ileri i novinarka Terese Turiere-Puigbò.

image

Predstava “Kao da je netko još uvijek u šumi” prikazana prošlog tjedna je u Zagrebačkom kazalištu mladih

Oriol Casanovas

Cultura i conflicte od 2018. do 2020. provela je intenzivno novinarsko istraživanje, s više putovanja u BiH i mnogo sati razgovora s preživjelima silovanja i djecom rođenom iz prisilnih trudnoća, danas dvadesetpetogodišnjaka. Sukob s roditeljima ključan je za odrastanje osobe. Kako je to kad znaš da ti je biološki otac ratni zločinac, a da si ti rezultat najveće patnje u životu žene koja te rodila? Procjenjuje se da je u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu silovano od 25 do 50 tisuća žena. Oko 4000 njihove djece živi s teškom tajnom svojeg porijekla.

Silovanje kao oružje rata jedan je od rijetkih, ako ne i jedini, preostali tabu iz rata devedesetih, pišu katalonski autori. Haški sud prvi je u povijesti silovanje proglasio ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti, no do Hrvatske, BiH, Srbije i Kosova teško se to probija. Ovog ljeta je u bolnici u Osijeku umro Pero Vincetić (53) iz Orašja zvani Pero Konj: u Hrvatskoj je godinama uživao slobodu od optužnice iz BiH za silovanja i sadističko iživljavanje nad 80-ak ratnih zarobljenika u Orašju i Donjoj Mahali.

Maria Tunde Benković i Marko Benković hrabro su svjedočili kako je Vincetić silovao Mariju: i ništa, to nije bilo dovoljno našem pravosuđu da se pokrene. Rijetko koji silovatelj završi pred sudom: Milica u filmu i predstavi izgovara imena pripadnika HVO-a koji su je silovali u logoru HVO-a u Posavskoj Mahali: Marijan Brnjić, Martin Barukčić, Ilija Jurić, braća Pavo i Ilija Glavaš. Pet puta je išla u Sarajevo svjedočiti: samo jedan je osuđen, iako su ih teretile i druge žene za silovanje. Ni on nije u zatvoru, kaže Milica.

Predstava i film dva su samosvojna djela, koja koriste različite umjetničke strategije. Film se temelji na dokumentarnim svjedočenjima Nevenke, Melihe i Milice, tri žene žrtve ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini. Možda ste već nešto čuli o toj temi, možda znate više, ali film je izniman jer pruža dubok uvid u ono što su te žene preživjele. I pogotovo zato što daje glas djeci ratnog silovanja: Alen, Lejla Damon i Ajna Jusić, svatko od njih ima drugačiju strategiju za provlačenje kroz bolne odrednice identiteta.

I tu je autor neprimjetan, čini vam se da je Nevenka i režirala film i svime upravljala, a naknadno su Katalonci dosnimili i umontirali scene šume pod snijegom. Film je pun nevjerojatno lijepih scena prirodnih ljepota, kontrast bosanskih brda pod snijegom i razložnih ispovijesti djece rata slama srce.

Predstava pak štiti svoje protagonistice i protagoniste, tako što govore kroz glumce, zaštićeni licem i tijelom druge osobe. Dok je film neposredna, dokumentarna priča o silovanim ženama Bosne i njihovoj djeci, odlučnoj da slome stigmu i okove traume, dotle predstava šire zahvaća i temu ratnih silovanja stavlja u kontekst patrijarhalnog muškog nasilja nad ženama, a rat u Bosni i Hercegovini povezuje s Katalonijom i nama današnjima.

”Predstava, dokumentarni film i fotografska izložba omogućuju nam da različitim jezicima za različitu publiku objasnimo još jedno zatvoreno poglavlje u povijesti Europe: nekažnjivost, šutnja, tijelo žena kao teritorij osvajanja, odlučnost i ustrajnost za ostvarivanjem pravde, borba protiv stigme i pogled novih generacija koje nastoje vratiti dostojanstvo svojim majkama u društvu koje okreće glavu”, poručuju autori.

Katalonski glumci Ariadna Gil, Montse Esteve, Òscar Muñoz, Magda Puig, Judit Farrés, Pep Pascual i Erol Ileri govore o sebi i svom iskustvu: koliko im je bilo godina kad je rat u BiH počeo, jesu li uopće znali što se događa. Za Barcelonu 1992. je godina Olimpijade i velikog uzleta tog grada, slike sportskih slavlja i zlatnih medalja smjenjuju se sa slikama stradanja bosanskohercegovačkih gradova.

Predstava je nastala na osnovi istraživanja novinarke Terese Turiera-Puigbò Bergade, tekst i dramaturgiju potpisuje Anna Maria Ricart Codina, a režiju Joan Arqué Solà. Sjajna je glazba Pepa Pascuala i Judit Farrés, dok scenografija Xesce Salvà nosi tu šumu u kojoj se zločin zbio i u kojoj bježimo od njega.

Projekt katalonskih umjetnika povezao je dva dijela Europe i tri desetljeća. Priča je počela u travnju 1992. i dovela nas do studenoga 2021., ponovno povezujući aktere, one koji su izvještavali o ratu u Bosni i Hercegovini, s osobama o kojima su izvještavali i drugima koje su im pomagale. U travnju 1992., dva prijatelja, Jordi Pujol Puente i Eric Hauck, freelance fotograf i mladi novinar, stigli su u Sarajevo da izvještavaju o opsadi.

Na fotografiji su dva mladića, opuštena, nasmijana, Eric je bezbrižno naslonjen na balkonsku ogradu, a Jordi se naslonio na njega, u pozadini se vidi žuto pročelje sarajevskog Holiday Inna i široki trg s izgorjelim trolejbusima i autobusima, kojima su se Sarajlije koristile kao zaklonom od snajperista preko puta Miljacke. Došli su u Sarajevo zadnjim letom i otišli plavim stojadinom za koji je Eric nekom talijanskom novinaru dao zadnjih tisuću maraka. Vozio je natrag prijatelja Jordija, mrtvog, u improviziranom kovčegu na spuštenom suvozačkom sjedištu.

Mladi fotograf poginuo je 17. svibnja 1992. Tek navečer shvatili su da nema Jordija ni Davida. Davida su našli u bolnici Koševo, teško ranjenog. “To je bila jedina granata koja je pukla tog jutra. Dakle, namjerno su gađali stranog novinara. To je zločin, ali nikad nije pokrenuta istraga”, kaže Eric. Ericova i Jordijeva priča dio je predstave, ali i dio šire priče kako je predstava došla do Zagreba, jer je nekadašnji španjolski ratni izvjestitelj iz okruženog Sarajeva Eric Hauc danas izaslanik Vlade Katalonije u jugoistočnoj Europi, sa sjedištem u Zagrebu. Zahvaljujući podršci katalonskog izaslanstva predstava, film i izložba posjetili su još Sarajevo i Ljubljanu.

Smrt mladog fotoreportera jako je odjeknula u Kataloniji i utjecala na to da Barcelona i Katalonija puno pomognu Sarajevu i BiH. Barcelona je pomogla u obnovi olimpijskog naselja Mojmilo, obnovi Zetre i škole u Vogošći. Kroz niz projekata katalonska vlada i Barcelona pomagale su žrtvama rata te žrtvama obiteljskog nasilja. Jordi Pujol Puente prvi je strani reporter koji je poginuo u Sarajevu, kažu Katalonci. Pogibija ovoga mladića bila je okidač koji je Kataloncima dao osjećaj da je rat u BiH i njihov rat, kaže Eric Hauck.

Tijekom rata 340 katalonskih općina svakoga je ponedjeljka održavalo minutu šutnje za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Pri gradskoj upravi Barcelone osnovan je tzv. 11. distrikt koji se zvao Distrikt Sarajevo i funkcionirao kao koordinacijsko tijelo za pomoć Sarajevu. “Po povratku iz Sarajeva profesionalno sam se angažirao na Olimpijadi u Barceloni, te jarke slike liječile su me od ratnih uspomena”, ispričao nam je Eric Hauck nakon izvedbe predstave 10. studenoga u Zagrebačkom kazalištu mladih.

I umjetnost pomaže. Dati priliku ženama da izgovore što su preživjele, da cjelovito oblikuju svoje iskustvo, to ima terapeutski učinak, tumači Marijana Senjak, psihologinja i psihoterapeutkinja Ženske sobe, suosnivačica Centra za terapiju žena Medica Zenica i Centra za psihološku pomoć u ratu. Medica se prva, u ratu, bavila silovanim ženama. Milica je prvo odbijala govoriti u kameru, a potom je dopustila katalonskoj novinarki da snimi sat i pol njezina iskaza, kronološki i potpuno strukturiranog.

To terapeuti nazivaju rekonstrukcijom traumatske priče. “Kad dobijemo kronološki slijed događaja, kad preživjela uspije ispoljiti svoje osjećaje, to ima terapijski efekt”, objasnila je Marijana Senjak na tribini u ZKM-u nakon prikazivanja filma u Zagrebu. Redatelju Ileriju rekla je da su tako pomogli u oporavku tih žena, koje su tijekom snimanja doživjele olakšanje.

Jednako važno je javno istupanje njihove djece, objasnila je Ajna Jusić, jedna od akterica filma, predsjednica udruge Zaboravljena djeca rata. Po Ajninoj priči Jasmila Žbanić snimila je film “Grbavica”. Danas ta djeca, rođena iz ratnih silovanja, imaju između 25 i 29 godina. Većinom su i dalje u tišini, sakriveni, u strahu. Alen kaže da je doznao da je usvojen kad je imao devet godina, druga su ga djeca napala da je četničko dijete, ostavljen u kontejneru.

Alen živi u Goraždu, njegov biološki otac u nedalekoj Foči. Majka je preko Zagreba otišla u Ameriku. Tamo se udala, ima djecu. Jednom mu se javila. Nije više tražio da se čuje s njom, kaže, ne želi joj i dalje stvarati probleme. U svojoj udruzi Ajna, Alen i drugi nastoje pružiti sigurno mjesto, empatiju i razumijevanje djeci rata, ali i raditi na suočavanju s prošlošću i edukaciji mladih.

”Bilo nam je važno stvoriti taj slobodni prostor u kojem možeš prvi put da vrisneš i kažeš jest, to sam ja”, ističe Ajna Jusić. “Jer nije ugodno živjeti s činjenicom da se poslije svega toliko lošeg, groznog, nehumanog i nedostojanstvenog - rezultat vi.” “Kroz cijeli svoj život, kroz djetinjstvo i školu ja sam bila izdvojena, a da mi nitko nije objasnio zašto. Jer sa svojih 28 godina i dalje ne znam kako je moguće da nakon svega što je majka preživjela, zašto smo nas dvije krive zbog toga i zašto smo izostavljene iz društva i zašto su ti ljudi ratni heroji, a moja se majka bori za život”, govori Ajna.

U patrijarhalnom društvu žena je uvijek kriva. Stvaranje udruge za Ajnu je bio način da vikne: ja nisam kriva za ovo! Ne želim više sama sjediti u školskoj klupi samo zato što je netko nekad odlučio učiniti loše djelo. Zato najviše rade s djecom i mladima, na razobličavanju lažnih heroja. “Sretna sam”, kaže Ajna, “jer izlaganjem sebe i svoje majke činim maksimalno što mogu da spriječim da neka današnja djevojčica bude silovana samo zato što je žena ili samo zato što ima krivo ime.”

Lejlu majka nakon poroda nije htjela taknuti. “Zadavila bih je”, rekla je u kameru Danu Damonu, ratnom reporteru Sky Newsa. Par dana kasnije Damon se vratio, on i supruga usvojili su Lejlu. Biološka majka javila joj se prije nekoliko godina, čekala je da umre Lejlina baka. “Ti si osramotila čitavu familiju”, optuživala je starica.

“Te žene nose dvostruki teret, teret zločina i osude okoline. Patnja tih žena je nepriznata, o njoj se ne govori, one ne postoje, i to ih je najviše motiviralo na stvaranje filma”, kaže Erol Ileri. Terese Turiere-Puigbò pitala je Carlosa Westendorpa, bivšeg španjolskog ministra vanjskih poslova i visokog predstavnika u BiH: ne, ni na jednom sastanku nije se pričalo o tim ženama. A kamoli o djeci.

Ajna Jusić je u travnju 2019. pred Ujedinjenim narodima zagovarala priznavanje statusa djece rođene iz seksualnog nasilja u ratu. Tek tada su i u BiH shvatili da oni postoje, ta zaboravljena djeca rata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2021 22:04