REDATELJ BOBO JELČIĆ

Kako sam režirao prvu online predstavu koja je napravljena za publiku ispred računala

Gledatelji “Višnjika u višnjiku” mogu sjediti u Zagrebu ili u Konavlima, na Velebitu ili u Reykjaviku. Sasvim je svejedno gdje su
Redatelj Bobo Jelčić
 Ivana Nobilo/Cropix

Lanjskog prosinca u nas je prvi put, u produkciji De Facto Theatrea, postavljena predstava koja je rađena za platformu Zoom. Konačno se moglo gledati nešto što je namjenski i rađeno za publiku koja gleda dislocirana, a ne tek usputnu snimku predstave koja je napravljena za publiku u teatru. Prvu ovdašnju online kazališnu predstavu postavio je Bobo Jelčić.

Glumci “Višnjika u višnjiku” Antona Pavloviča Čehova igraju pred kamerom kompjutera za publiku koja u tom času sjedi pred kamerama svojih kompjutera. Gledatelji, oni koji su uspjeli doći do jedne od nevelikog broja karata, mogu sjediti i u Zagrebu, ili u Konavlima, mogu, uhvate li dobar signal, biti spojeni i s Velebita ili gledati iz Reykjavika. Sasvim je svejedno gdje su.

Cijelo vrijeme za nedavne izvedbe pitala sam se jesu li glumci isto “porazbacani”, svak pod nekim svojim krovom, kod kuće ili gdje se već zatekao, ili su ipak okupljeni na jednoj adresi, pa svak igra iz jedne sobe, postavljen pred kameru jednog kompjutera. Čehova Zoomom, jasno, rade uživo, u realnom vremenu, makar posredovanjem interneta. I koliko god bilo neobično gledati predstavu od kuće, makar je u tome i neka doza drugačije, novopronađene “intimnosti” kazališta unutar vlastite kuće, oko promatrača ovdje ne vidi dalje od vrlo restriktivnog prostora onoga što mu kamera dopušta.

Možete se “poigrati” postavkama na Zoomu, tako da na ekranu gledate samo glumicu ili glumca koji u tom trenutku govori ili da u manjim kvadratima/kadrovima vidite sve likove, pa čak i imena pod kojima su logirani gledatelji predstave. Utoliko eto i sami možete mijenjati postavke kako gledate ono što gledate. Ja sam gledala verziju sa svim likovima i nešto publike na ekranu, s desetak “prozorčića”, činilo mi se da je riječ o audiovizualnom kolažu koji uređujem i mijenjam klikajući po kompjuteru. Potom bih se prebacila na “drugu” verziju, pozorno usmjerila na lika koji u tom času govori, “izbrisala” ostale s ekrana. I jedno i drugo nosi specifične perspektive, nešto dade i nešto oduzme.

Odgovor na restrikcije

“Višnjik u višnjiku” nije postavljen iz primarno umjetničkih razloga, Jelčića ovdje nije vuklo istraživati neke nove forme, novi jezik teatra, “ili ne daj bože nove poetike”, kaže objašnjavajući da je predstava nastala “iz čiste nužde, iz potrebe za reakcijom u neizvjesnoj situaciji. Iz potrebe za otporom, za nekom gestom, prema svemu što se događalo, ali i prema inertnosti kazališta, koje sporo usvaja da se nešto mijenja”.

Tako je “Višnjik u višnjiku” Jelčićev odgovor na restrikcije, na situaciju u kojoj smo sad skoro godinu dana. “Jerko Marčić, Marko Markovičić i ja smo hodali gradom za vrijeme prvog lockdowna, za koji smo mislili da će trajati maksimalno do ljeta, najviše do jeseni. Hodali smo i razmišljali što sad. Jer ništa nije radilo, svi su pomalo u depri. Nemoć je bila u zenitu. Zoom, kojim smo tada već dobrano komunicirali u raznim situacijama, sasvim očekivano je postao jedna od opcija koju smo uzeli u razmatranje.”

Pitali su se može li Zoom izdržati, može li to biti platforma za umjetnički projekt; Zoom koji je, svjesni su bili, “koncipiran uglavnom za konferencijske radnje, ima primarno informativnu funkciju. Hoće li Zoom moći odgovoriti na neki kompleksniji izvedbeni sadržaj?” Pitali su se, objašnjava, kako atribute koje Zoom ima prevesti u jezik kazališta.

“Prvo približavanje koje smo probali bilo je s pozicije lica - glumca, da zadatke i manifestacije lica/lika približimo mogućnostima platforme, i to tako da ih ne svedemo na igru, interpretaciju nekog ili nečeg, već na argumentaciju postupaka tog istog lica, a to znači - na govornu radnju, na konverzaciju. Glumac je, dakle, zastupao poziciju iz koje djeluje. A, to je već bio prostor nekog mogućeg lika. To je i odgovaralo gabaritima Zooma. Više dokumentarnog materijala, manje imaginarnog. Tako smo započeli.”

Početna skepsa

Jesu li glumci imali, fizički okupljeni, zajedničke probe, ili za takvim nečim, zapravo, nije bilo ni potrebe jer je svatko radio ispred kamere? “Jesu, u početku su bili okupljeni, ali suština Zooma je upravo u nemogućnosti okupljanja, pa smo uz par obaveznih, namjerno kratkih dogovora, koje je lakše izvesti uživo, vrlo brzo prešli u finalne pozicije, svatko u svojoj kući ili stanu, svatko sa svojom scenografijom, načinom snimanja, svjetlom, svojim ukućanima... Svatko pravi zapravo svoj film, u kome je i glumac i snimatelj u isto vrijeme, ali i scenograf, tehničar, majstor tona... Samosnimajuće kazalište u jednom neprekinutom kadru. Zapravo niz takvih kadrova.

Ako bismo se htjeli igrati teorija, tu bi se značenjski dalo svašta ispričati. Izvođač koji je u isto vrijeme izvođač, ali i autor, ali i publika, a sve to u nizu od šest ‘kućica’, kako god, koje vidite u isto vrijeme i koji žive i kao cjelina i svaka za sebe, u isto vrijeme. I sve to u neprostoru. Jer kako drugačije nazvati taj prostor u kome se sve to događa.”

Jelčić u to sve, zapravo, nije ušao lagano, imao je dostao otpora. “Iskreno, bio sam skeptičan prema svemu tome, prema Zoomu, Čehov na Zoomu, ne znam. Ako ste stekli mišljenje o meni da sam neki gadget tip – nisam, nemam pojma s tim, potpuni sam analfabet u tim stvarima. To dečki puno više znaju i operiraju s tim - Jerko za vrijeme predstave pušta i muziku i špicu, daje upute publici za gledanje, ne znam kako uopće stigne glumiti. Pitao sam se cijelo vrijeme, budući da mi je puno toga tu rubno - što bih ja mislio da to gledam? Bi li me zanimalo? Bio sam sumnjičav. Ekran na Zoomu mi je djelovao odbojno, kao slika s TV dnevnika. Glumci preograničeni. Dijalog s vremenskim zakašnjenjem. Ali kad smo ušli malo dublje u proces, sve se nekako počelo slagati, ili sam se ja počeo navikavati. I onda, kad smo počeli igrati za publiku, sve sumnje su nestale. Znate kad objavite da igrate predstavu, a sljedeća je 31. siječnja, vi ste dostupni ljudima u cijelom svijetu, bez ograničenja. Publika kupuje karte za virtualnu predstavu koja se događa u Zagrebu. Ne bi li ta rečenica do prije samo godinu dana izazvala šok i nevjericu?”

Koliko je “Višnjik u višnjiku” režiran, a koliko su neke stvari spontane? Primjerice, je li redateljeva ideja da Jadranku Đokić, vlastelinku Ljubov Andrejevnu, vidimo samo u donjoj trećini ekrana? Marko Makovičić igra odvjetnika Lopahina, Gajev je Jerko Marčić, Petra Svrtan je Varja. Koliko u cijelom tom procesu redatelj (a i glumci) mogu imati kontrolu, s obzirom na to da se radi Zoomom?

“Svaka dobra režija je dogovor, ali svaka dobra režija ostavlja prostor i za nedogovorene stvari, dakle, spontane, nepredviđene. Po tom je onda to dobra režija. Tako da svatko od glumaca ima izvjesnu slobodu kretanja, ali i vrlo dogovoreni mizanscen po vlastitom dijelu scenografije unutar vlastitog igraćeg prostora koji vidimo na dijelu našeg ekrana, a koji je zapravo uglavnom i njegov privatni prostor… Marko igra Lopahina, zato je pretežito u vožnji, u autu, jer ide na dražbu. Petra koja je Varja je u kuhinji, kasnije na ulici, Jadranka je gotovo cijelu predstavu u krevetu, ispod popluna, ne ustaje. Pa kako radnja po nju nepovoljna ide dalje, i postaje sve nepovoljnija, sve manje i manje ima potrebu da je se vidi.”

Zašto baš "Višnjik"

Glumci, dakle, nisu pod jednim krovom, svatko se “javlja” s neke svoje adrese, od kuće. “Prostori su njihovi, privatni, prilagođeni svrsi, ali i dalje privatni, i kad su u debeloj službi te svrhe, ta ih privatnost jako obilježava, čini ih više njihovim, vlasničkijim, autorskijim nego što bi to bilo sa sličnim prostorima u klasičnom kazalištu, na klasičnoj sceni.”

Zašto je za Zoom formu uzeo baš “Višnjik”? “Ljudi sjede, razgovaraju, vrijeme sporo protječe mimo njih. Pa negdje u daljini pukne žica, a svi naćule uši, i neko pita – što je to? Ali nitko ne zna. Pa se povede razgovor o nečemu vrlo ozbiljnom, koji netko prekine s potpuno drugom temom i svi to prihvate bez ikakve zadrške, potpuno zaboravljajući na ono o čemu su do maloprije razgovarali. Onda svi zašute. I šute neko vrijeme zamišljeni. Potom netko zasvira gitaru. Je l’ to ozbiljno ili je zajebancija, pitamo se. Ili je oboje istovremeno? Toliko je sjetno da netko stvarno pomisli da je sve to toliko bolno, i da bi se nad tom prolaznošću i neumitnošću i svim ostalim što ih tišti trebalo rasplakati. Ili, možda, ipak ne, možda je sve to ipak samo dobra zajebancija. Ta dvostrukost koja postoji istovremeno je zapravo ironija. Ironija prema životu, vremenu, teatru, drami, priči, ironija Čehova prema samom sebi. Da ne teoretiziram uprazno, bolje da sam to ovako ilustrirao. Zašto ‘Višnjik’? Eto, zbog toga.”

Ovo je još jedan Čehov u karijeri Bobe Jelčića (“Galeb” u ZKM-u, “Tri sestre” u HNK). Što ga vuče stalno se vraćati Čehovu, graditi s njim tu dugu vezu? Čime ga Čehov oplemenjuje? “Ako se hoćete nečim baviti ozbiljno, onda je rad na jednoj predstavi, koji u prosjeku traje dva do tri mjeseca, premalo vremena za to. Ozbiljan znanstvenik se temom koju proučava opsesivno bavi godinama, a mi mislimo da možemo steći kompetencije u tako kratkom roku, na osnovi nekoliko razgovora i par desetaka proba. Da možemo sve to razumjeti, a onda i interpretirati. To, naravno, zvuči neozbiljno i površno, točno onoliko koliko je neozbiljan i površan hrvatski teatar. Dakle, Čehov – da, ali s dovoljnom količinom vremena da ga se proba razumjeti s jedne strane, a s druge ga dešifrirati, ustanoviti kako da bude dostupan suvremenoj publici. Takve stvari radioničkog tipa radio sam, ili pokušao raditi, i s ‘Galebom’ u ZKM-u i s ‘Tri sestre’ u HNK.”

Bez prethodnog iskustva Zooma

Nije bio zadovoljan tretmanom “Galeba” po domaćim festivalima. “Vjerojatno zato što su mi zastupnici Čehova za Hrvatsku zamjerili da to nije Čehov, ili da nije dovoljno Čehov. Previše odstupanja od originala, itd. Ne znam više kako su to okarakterizirali. Vjerujem da razina mog sentimentalizma nije bila zadovoljavajuća, u njihovim sentimentalno sročenim regulama što je Čehov i kako ga raditi, u visokonaturalističkoj maniri punoj pauza i lirike. Na svu sreću ‘Galeb’ je prošao u inozemstvu, Na Wiener Festwoche je doživio ovacije. Ali su ga opet pri povratku u hrvatsku u ZKM-u promptno skinuli s repertoara, vjerojatno zato da ne bi poletio dalje.”

Jelčić kaže da nije gledao niti jednu za Zoom ili neku drugu platformu rađenu predstavu prije nego što je napravio vlastitu.

“Uopće se nisam time bavio, jednostavno nisam nikad do sada uopće razmišljao o nekom drugom načinu rada u teatru osim o onom klasičnom, nisam ni pratio događa li se što u teatru u tim tehnološkim sferama. Nisam taj tip. Još nisam do kraja svjestan ni da sam ušao u to, očito sam bio u nekom posebnom stanju, poslije potresa i za vrijeme pandemije, kad sam tako brzinski pristao na sve. Jednostavno sam tako osjetio.”

Zašto naslov “Višnjik u višnjiku”? “Zato što je naš, jer smo unutar jednog već postojećeg uspjeli ili nastojali sagraditi svoj. Naš. Unutar tog postojećeg, koji svi već odavno znamo, jedan je potpuno drugačiji višnjik. Čak možda danas više naš nego Čehovljev. Bezbolno smo ga preveli i prebacili u naše vrijeme. I uveli u drugi jezik.”

Kazalište je posebno pogođeno epidemiološkim mjerama, gotovo eutanazirano. Osjeća li posljedice toga u svom kreativnom procesu i procesu svojih kolega? “Život nikad nije bio jeftiniji, svakodnevica paradoksalnija, smrt bliskija, neizvjesnost neizvjesnija, empatija necjenjenija. Čak i u vrijeme rata bilo je više smisla, i strah je bio drugačiji, konkretniji. Suosjećanja nam nedostaje u ogromnim količinama. Epidemije rađaju ogromnu količinu neosjetljivosti, jer svode ljude na postotke i brojke, kao suhe birokratske činjenice. Život se promijenio, još ne znamo koliko i na koji način, jer ga još ne konzumiramo kako treba, ali promijenio se. Tek ćemo se morati navikavati, makar još ne znamo na što. Kazališta su samo logična konzekvenca svega toga. Ni više ni manje ugrožena. Opstaju, čini mi se, puno više iz komunalnih nego iz umjetničkih razloga. Plaće stižu svaki mjesec, i to se mora opravdati. Ja sam više koncentriran školom, konkretnije Fuchsom jer je manijački inzistirao na nastavi licem u lice, dakle uživo, a trenutačne brojke zaraženih pokazuju ogroman pad zaraženih nakon što su bili školski praznici i nakon što se prešlo na online nastavu. Baš me zanima koji li će sad genijalan potez poduzeti.”

Igranje pod svaku cijenu

Je li bolje da se predstava radi, napravi i igra pa makar i za tridesetak ljudi ili minimalno popunjena kazališta, po epidemijskim pravilima, ili da se uopće ne igra? “Racionalno, bolje je da se uopće ne igra, jer je neisplativo i besmisleno. Iracionalno, bolje je da se igra pod svaku cijenu – jer je to jedni čvrst znak da postojimo, da održavamo kontinuitet, a ta činjenica, patetično rečeno, postala je u ovim vremenima jako važna, važnija čak i od kvalitete predstava. Jer, epidemija ne jenjava, a evo sad će uskoro godinu dana kako traje.”

U studenom je u Kerempuhu premijerno postavio “Hrvatski put ka sreći”. U satiri nije na svom terenu, kad je prvi put, prije tri godine, u istoj kući postavljao “Govori glasnije”, dugo je oklijevao, no predstava je postigla veliki uspjeh. Ova za sada nije pravo ni zaživjela, odigrana je samo premijera. “Sljedeći termin netko je bio bolestan, a samim time i sumnjiv po ostale, pa je predstava otkazana. Idući put opet netko bolestan, pa je opet otkazana, pa su došli praznici kad se nije radilo...

To je zapravo predstava o nedostatku sreće, a možda i o nesreći. Uglavnom, u sat vremena pratite sto godina borbe da se dođe do željenog cilja, smjenjuju se razni prizori: tuge, radosti, rođenja, smrti, ženidbe, a sve se završi neposredno pred prve demokratske izbore. Put je dakle završio, a što se tiče sreće... Dođite pa pogledajte. To je jedna od najneobičnijih stvari koje sam radio, svi su ljudi na sceni gotovo cijelo vrijeme, oni odrade cijelo stoljeće, čitave svoje i tuđe živote, faktički se ne mičući iz jedne sobe, koja je takva da je prijeđeš s kraja na kraja u dva koraka.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2021 21:10