Sa sjajnim Larsom Edingerom kao Rikardom III. u režiji slavnog Thomasa Ostermeiera, intendanta berlinskog kazališta Schaubühne, završen je ovogodišnji Festival svjetskog kazališta, s kojim tradicionalno počinje jesenja kazališna sezona u Zagrebu. Umjetnički ravnatelji FSK Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan ove su nam godine uspjeli dovesti samo tri predstave, ali su toliko različite da je i s njima FSK uspio ispuniti svoj cilj predstavljanja tendencija u suvremenom europskom građanskom teatru.
Počeli su s “Pet lakih komada”, kontroverznim i dubokim komadom švicarskog redatelja Mila Raua u kojem priču o belgijskom pedofilu Marcu Dutrouxu izvode glumci od 8 do 13 godina starosti, dok iznad njih ide snimka istih tih scena u izvedbi odraslih, profesionalnih glumaca. Rau je radio tu predstavu na poziv teatra CAMPO iz belgijskog Genta koji inače radi s djecom i mladima. Mladi glumci osvajaju majstorstvom i prirodnošću u priči o boli, odvajanju, gubitku i okrutnosti.
Znam ljubitelje kazališta koji nisu htjeli ići na predstavu jer im je nepodnošljivo gledati djecu u tom kontekstu. Sama ideja je radikalna: u Parizu su desničari skupili 12.500 potpisa za zabranu predstave, u Münchenu je cenzurirana, zbog skandaliziranja javnosti odustalo se od izvedbi u Frankfurtu i Velikoj Britaniji. No riječ je o dostojanstvenoj, trezvenoj izvedbi u kojoj se najtežim životnim pitanjima barata lako kao da je riječ upravo o dječjoj igri. I onda se zapitate odakle nam uopće ideja da djeca ne znaju za smrt, bol i okrutnost i da ih je neprilično time opterećivati. Odakle nam potreba da desetogodišnjake i 13-godišnjake doživljavamo kao potpuno nevina i besvjesna bića? Predstavu izvodi dječak koji teško diše zbog bolesti pluća, dijete koje je preživjelo zahvaljujući transplantaciji jetre mrtvog djeteta, usvojena djevojčica iz Šri Lanke koja čeka punoljetnost da bi mogla potražiti svoju biološku mamu… i nakon predstave, kad su razdragano potrčali do svečane torte, vidiš da su zapravo ipak djeca.
Druga je bila talijanska predstava “Macbettu” Alessandra Serre, u kojoj je Shakespeareov komad iskorišten za vizualno zavodljivu i fizički zahtjevnu frenetičnu scensku igru talijanskih glumaca. Glavni su likovi tri vile suđenice s početka Shakespeareove drame, koje redatelj prikazuje kao tri vještice, kao tri dalmatinske babe u crnini, u crnim fuštanima i s crnim šudarom na glavi. Odnosno, onako kako ih igraju mladi Dalmatinci na maškarama. U programskoj knjižici piše da je Serri inspiracija bio sardinijski karneval.
Jedini problem Rikarda III. Thomasa Ostermeiera jest u tome što je glavni glumac Lars Eidinger toliko zgodan i pun energije da ga ne možeš doživjeti onako kako ga je Shakespeare zamislio, kao zlog i podlog tipa koji se zbog osobne nesreće, jer je rođen kao ružan, osakaćen invalid, osvećuje svima oko sebe. Zašto redatelji ne daju takve uloge glumcima koji inače igraju negativce ili barem onima fizički neatraktivnim? I jasno da su onda Eidingeru u Zagrebu svako malo pljeskali, nije grozio publiku svojom pokvarenošću, nego zabavljao.
Rikard III. je kod nas doma, ovdje je normalno da lažeš i manipuliraš, da koristiš druge da bi uspio, pa kako bi drugačije? Ostermeier je Shakespearea postavio kao bajku za odrasle, s poukom da ne smijete nikad za zlo kriviti samo jednu osobu, jer mogao bi Rikard biti zao koliko god hoće, ali malo što bi mogao učiniti da nije bilo svih tih dobrih ljudi oko njega koji su mu se povinovali, što zbog gluposti, što zbog kukavičluka, što zbog interesa. Njegovo zlo bilo bi ništa, samo grč na dnu duše jednog nesretnog bića, da nije tako puno običnih ljudi, spremnih na sve ako ih uspiješ uvjeriti da će u budućnosti za to biti nagrađeni. Ovo je doista kazališni Hollywood, u najboljem smislu.