StoryEditor
PIŠE TEOFIL PANČIĆ

'KLANJAM SE' Ivicu Ivaniševića krenulo je s romanima i dobro je da taj njegov naglo aktivirani gejzir nikako da presuši

 
 Ante Čizmić / HANZA MEDIA

Otkad je ono Ivicu Ivaniševića - znamenitog splitskog novinara, kolumnista, urednika, scenarista i znalca svakovrsnih potrebnih i suvišnih vještina - pod stare dane krenulo s romanima, taj njegov naglo aktivirani gejzir nikako da presuši. I dobro je da je tako.

“Klanjam se” štivo je posve ivaniševićevsko, premda je smješteno daleko od njegova Splita i svih onih mediteranskih mirisa, boja i šušura. Uostalom, ako je likove jednoga prethodnog djela, pisce na rezidencijalnoj stipendiji, mogao smjestiti u neku rumunjsku selendru na sredokraći putova k Moldaviji, Transilvaniji, Nikuda i Ničemu, zašto u novome romanu ne bi mogao posegnuti za imaginarnom srednjoevropskom zemljom koja, doduše, po svemu nekako najviše nalikuje Češkoj, ali nije Češka, kao što nije ni Slovačka, Mađarska, Austrija ili bilo što drugo, a opet pomalo jest svaka od njih, ili od okrajaka njima susjednih zemalja? A sve to još negdje u sredini tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u posljednjem spokojnom vremenu prije najgore svjetske čovjekom izazvane kataklizme.

Kako god, u mirnome, učmalom i zaturenom gradiću na rubu zemlje ne dešava se uglavnom ništa osim što ljudi tiho odrađuju svoje živote po nekom odavno ustaljenom redu, na sigurnoj udaljenosti od vjetrova povijesti i pretjeranih ljudskih strasti. Gradonačelnik nema bog zna kakvoga posla i uredno pohodi lokalnu prostitutku koja mu je s vremenom više prijateljica nego, hm, poslovna partnerica, ne baš osobito genijalni šef policije zgubidani u pivnici jer nema vam u tome pospanom gradiću baš nekoga opasnog kriminala, svećenik u razdrndanim dječjim kolicima prenosi povelike količine piva koje skladišti ne bi li se tako borio protiv podivljale inflacije (pretvarajući novce od lemozine u nešto opipljivo, ako se tekućina tako može nazvati), a slično je i s drugim mjesnim uglednicima koji se svakodnevno sudaraju kao loptice u kakvoj igri.

Tu je i gradonačelnikov brat, daroviti umjetnik koji nije baš ostvario svoj potencijal jer je u međuvremenu pregorio pa ga je smjestilo u ludnicu iz koje povremeno utekne (pa će to učiniti, evo, baš na vrijeme za radnju ovoga romana), te nova učiteljica koja je u ljepuškasto, ali dosadno mjestašce došla u očajničkoj potrebi za kakvim-takvim poslom jer je iz prijestolnice takorekuć izgnana zbog svog radikalnog, podrivačkog političkog angažmana oličenog u ispisivanju nekoliko tekstova u ljevičarskim časopisima...

I što je onda tu roman, pitate se vi? Znajući Ivaniševića, siguran sam da bi se on i s ovim dobro snašao, no dakako da je ovo samo početna postavka. Vjetrovi povijesti, naime, nikada ne prestaju puhati, a kada zapušu dovoljno jako, mogu stići naposljetku čak i do ove zabačene palanke. U zemlji je izveden državni, zapravo vojni udar, demokracija je suspendirana onako kako se demokraciju već uvijek i suspendira, tako što vam neki nadobudni klipani slijeva ili zdesna visokoparno objasne da je ona ionako samo igračka pokvarenih i manipulativnih elita. I sada je cijelo mjesto u strahu što će biti. Isprva je sve isto, no malo po malo, knuta i čizma stižu i u gradić, mada ne osobno, nego samo telefonskim naredbama...

Odatle ne bi valjalo otkrivati što je dalje bilo, no dakako da će se u nevoljama pokazati tko je kakav, razumije se i da je većina uvijek spremna za sette bandiere, i jamačno da će se na kraju sve završiti bez težih gubitaka u ljudstvu i materijalu, baš onako “češki”, a uz puno inteligentnoga humora, vješto i elegantno izvedeno. Happy end? U romanu svakako, no pisac nas na koncu upozorava da se ova priča, zaboga, ipak zbiva u Mitteleuropi u tridesetima, a svi znamo što je poslije bilo. Nema, dakle, pravoga utočišta od povijesti, samo te huncut Ivanišević malo vukao za nos, ali nježno, pa se ne ljutiš, nego ti je drago što je tako.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. kolovoz 2020 02:42