Lipanj i srpanj dva su mjeseca kad se kulturne produkcije masovno pojavljuju pred publikom, kultura izlazi na ulice, organiziraju se festivali, gradski se parkovi i trgovi pretvaraju u pozornice, a prolaznici postaju publika. Kakva je dostupnost kulture javnosti, za koga se i kako stvara i kreira, tema je Čajanke održane u Laubi, kući za ljude i umjetnost, a u kojoj su sudjelovali Snježana Banović, redateljica i profesorica na ADU, Ivana Nikolić Popović, koautorica projekta Ilica Q’art, i Dražen Kokanović, organizator džez-koncerata, autor Pula Backstage Festivala.
Vlašić: Na naslovnici uglednog časopisa pojavila se zvijezda čiji koncert organiziraš u Puli, zar ne?
Kokanović: Potrefilo nam se. Jutros sam dobio novi broj Downbeata, časopisa koji je biblija jazza, izlazi već 77 godina bez prestanka, broja koji će izaći u kolovozu. To je jedan od najboljih časopisa o jazzu i svake godine 150 kritičara iz cijeloga svijeta glasa po kategorijama: najbolji pijanist, tenor saksofon, alt i drugi. Naša ovogodišnja gošća na Backstage Live festivalu u Puli Melissa Aldana proglašena je za ‘rising jazz star‘, od svih džezista na svijetu. Konkurencija u svijetu jazza je neviđena i ona je proglašena najvećom nadom, zvijezdom u usponu. Nije kao kod nas, da svaki put pobijedi Huljić. (svi se smijemo)
Vlašić: Super, Pula ima sreće ove godine, dolazi joj velika zvijezda.
Kokanović: Mi uvijek u Pulu dovodimo najveće zvijezde. Drugačije se festival ne može raditi. Publika mora vjerovati. Morate četiri-pet godina dovoditi glazbenike za koje nitko nije čuo. Publiku nikad ne smijete prevariti jer će vam odmah okrenuti leđa. Morate im dovesti izvrsne glazbenike i onda publika koja možda i nije čula za njih, niti za džezerice, big bandove, počne vjerovati. To se stekne nakon pet godina, nakon dvadeset, trideset vrhunskih koncerata, kad publika dolazi bez obzira na to je li čula za ime izvođača ili nije.
Vlašić: Dobro, zašto Pula s obzirom na to da živiš u Zagrebu?
Kokanović: U Istri je lijepo raditi. U Puli pri kreiranju festivala i radu na festivalu sudjeluje cijela zajednica, imate osjećaj da im je stalo što ste došli. Iz Istarskog narodnog kazališta zvali su me i rekli da žele imati vrhunski glazbeni program i pitali želim li raditi. Rekao sam: ‘Naravno! Stavite hladiti malvaziju i dolazim!‘. Imaju prekrasno kazalište, dvoranu s 500 mjesta, Steinway 272, što je vrhunski koncertni klavir. To znači da možete pozvati bilo kojeg ozbiljnog svjetskog pijanista. Ako nemate dobar klavir, ne možete nikoga zvati. I što je također vrlo važno, u kreiranju tog festivala sudjeluje puno ljudi, cijela zajednica. U Puli ima jako puno talentiranih i odličnih džezera koji su završili najbolje europske jazz-škole i akademije. Grad je zainteresiran za festival, njihov gradski ured za kulturu je kooperativan, hotelske kuće su kooperativne, imate osjećaj da je community uključen, muzička akdemija, restorani, lokalne novine, portali, svi su zainteresirani. A zainteresirani su jer im donosite vrhunsku glazbu i kad imate takvu zajednicu gdje svi sudjeluju, onda je vrlo lako raditi. Osjeća se zajedništvo, a to je, da bi festival uspio, ključno.
Vlašić: Kako to izgleda kad se održava Ilica Q’art? Čini mi se da i ovdje vlada duh zajednice.
Nikolić Popović: Da, to tako funkcionira. Projekt smo 2000. godine pokrenuli s Aleksandrom Battistom Ilićem, više kroz neku meditativnu formu. Održavale su se tribine, predavanja. Valja napomenuti da je umjetnost danas postala poprilično institucionalizirana, što nije loše, ali to onda uvijek ovisi o čovjeku koji vodi instituciju. Hoće li to biti otvoreno ili neće, na koji način će se povezati s ljudima, hoće li se ljude uopće nešto pitati. Godine 2017. povezali smo se na toj ideji da promislimo što se događa s tim beskrajnim praznim prostorima u Ilici. Vrlo je teško gledati da umjetnici nemaju gdje raditi, bilo da je riječ o samostalnim umjetnicima koji žive od javnog novca ili je to neka vrsta djelatnosti primijenjene umjetnosti. Prostori su prazni, svi su zapušteni…
Kokanović: Brat Milijana Brkića ne zna za to? (smijeh)
Nikolić Popović: Mi smo prošli sve te prostore i uspjeli smo napraviti ozbiljno mapiranje do Mandaličine. Zaista smo uspjeli pronaći vlasnike tih prostora i u te smo prostore stavili dosta sadržaja. Imali smo i kvartovski radio, kvartovsku knjižaru, plesni prostor, glazbu smo stavili u kapelicu na Rokovu perivoju, oživljavali Britanac i pokušali približiti umjetnost ljudima, da im bude dostupnija, besplatna, jer naši su programi besplatni i da se ljudi uključuju u to. Godinu prije korone prvi put dobili smo dozvolu da se to napravi u Ilici. Kako je bilo malo vremena, napravila sam community engagement, išla od haustora do haustora, od Frankopanske do Primorske i pozivala ljude da rade što žele, slave rođendane, druže se. Gledali smo kako na urbanoj revitalizaciji radi Pariz, Berlin. Najvažnije je uključiti zajednicu. Ta prva godina bila je spektakularna. Drugu godinu smo sve napravili u tri tjedna, za nula kuna. Uključila se Gavella, koja je glumila na kamionu, svi su bili tamo. Od milja to zovem gerila-festival. Realno smo napravili sve tako da bude spontano. Njegujemo jazz, to je naš glazbeni izričaj. Uključen je i etno i desila se čarolija na Ilici.
Vlašić: Evo, u Zagrebu se promijenila gradska ministrica kulture, sad je to Emina Višnić, koja se ispričala što danas ne može biti s nama. Što očekujete? Višnić je povezivanje sa zajednicom navela kao jedan od svojih ciljeva.
Banović: Kod programa koji moraju biti lijevi, koji se očekuje od lijeve vlasti, jest da misli na ono što postoji, na institucije, tradicionalne organizacije, da ima u vidu tu festivalsku produkciju koja već postoji i koja je dosta masovna, ali nije baš ujedinjena. Postoje festivali koji su nastali odozgo prema dolje, ali i ovakvi festivali koji su nastali bottom up. Ja bih tako razmišljala da me netko spusti s Marsa na takvu funkciju, na kojoj ne zavidim nimalo.
Ali nešto se mora pokrenuti. Naprimjer, imamo Festival Miroslava Krleže koji vodi umjetnička organizacija na čelu s Goranom Matovićem, velikim krležijancem i entuzijastom. Taj se festival polako pomiče iz svog centra, s Gvozda, u kojemu ga je nemoguće više prezentirati, pa je došao do Ilice, do Akademije likovnih umjetnosti. Neki dan je održana predstava ‘Djetinjstvo u Agramu‘. To što radi Matović nešto je gdje bi se trebao Grad pojaviti kao pomoć, makar u organizacijskoj komponenti, da mu pomogne oko gledališta, prodaje karata. Tužno je vidjeti da je malo gledalište u kojem se karte ne naplaćuju prazno. Naravno da je on u minusu. Gradovi moraju biti svjesni da im se manifestacije održavaju svakodnevno, neke se zatvore, druge se otvore. Sad je bio Festival suvremenog plesa, pa će doći Dani satire, sve će se preklapati. Kraj lipnja i početak srpnja najgušći su po sadržaju. Nije lako organizatorima festivala jer su oni mala organizacija. Ne može puno ljudi raditi festival.
Zato je došlo do zakrčenja u Dubrovačkim ljetnim igrama. Tamo toliko ljudi to sprema da se hijerarhija ne može pomaknuti, oni su nepomični u svom starom modelu kad su nastali 1949. Dobro, malo kasnije, kad ih je Tito preuzeo, a taj su model zadržali do danas, samo je Tito otpao. (smijeh) Takva je sudbina i svatko od novomoćnika trudi se biti Tito na otvaranju dok se ne kaže: ‘Umjetnici neka uđu!‘. Evo, preminuo je veliki redatelj Ivica Kunčević, koji je radio puno otvaranja, puno predstava i na njegovim bi se probama uvijek čulo od tih starih gospara: ‘Pa neka mi uđu!‘. To je bila proslava toga grada, proslava u kojoj se nije moglo ni zamisliti da se pomakne čak ni datum. Ne možete 11. srpnja imati otvaranje kad je stalno 10. srpnja, nastala bi revolucija. Važna je ta generalna proba, ta svečanost okupljanja građana. A onda će doći turisti kojima ćemo prodati te skupe karte i, naravno, uprihoditi. Svi veliki nacionalni festivali primarno nakon umjetničkog impacta moraju imati i ekonomski. Moraju se napuniti hoteli. Jedne godine radila sam s Rahlinom. Ušla sam u taj vrlo strogi svijet jazz-muzičara. Tamo publika uzima karte već u rujnu. Odlaze na festival u Luganu, u Salzburgu i šeću se, rade svoju turneju. Tako dođu i do Rahlina na visokoekskluzivan festival najvećih umjetnika, visoke izvrsnosti, gdje mora biti puno novca. Tu su bili razni investitori i meni je bilo teško ponoviti tu godinu, pa sam odustala nakon jedne godine.
Kokanović: Zašto si odustala?
Banović: Pa nismo se našli. Rahlin i ja nismo kliknuli. Ta očekivanja zarađivanja velikog novca u zemlji koja tone je nemoguća. Ne može mama zaraditi za karte, ne može najbolji frend koji radi kao tajnik raditi na tome. To je godinama uporno radila Tilda Bogdanović i stvar je došla do svog kraja, što je isto u redu. Evo, bila sam sad, jer sam neka ‘kuma‘ tog festivala, na drugom izdanju Ponta Lopuda, filmskog festivala u organizaciji Mire Punivatre, njegove supruge i Tilde Bogdanović. To je nevjerojatno zanimljiva filmska manifestacija u kojoj Lopud za ta tri-četiri dana mijenja svoje lice, procvate u nevjerojatnim oblicima. Pojavi se neka nova raja, nova lica, pojave se svi ti oskarovci, stvarno veliki umjetnici koji drže master class. Taj festival oplemeni sve. Došao je Antonio Sanchez, muž naše Tane Aleksić, veliki bubnjar koji je za vrijeme ‘Birdmana‘ izvodio glazbu, nominiran za Grammyja. Naravno da je tu partnerica Francesca Habsburg sa svojim nevjerojatno uređenim prostorom franjevačkog samostana na Lopudu i sve je to ekskluzivno, a ona je otvorila tu ruševinu za veliki ekran, ležaljke odakle se gledaju te projekcije. On je uživao gledajući taj film i to se ne može ni na jednom drugom mjestu tako izvesti kao tamo, kao što se ni Ilica ne može negdje drugdje izvesti, kao ni jazz-festival. Uglavnom, autentičnost svakog festivala koja nastane iz nečije glave ne može smisliti nijedna uprava. Uprava može reći: ‘Podržat ću Zagreb film festival jer je super manifestacija, jer se netko sjetio da bude tu, da bude na drukčiji način…‘.
Vlašić: Kakav vam je bio Zagreb film festival?
Banović: Mijenjao se s vremenom, mijenjao se od očekivanja tadašnje vlasti koja je to dopustila…
Vlašić: Je li Matić zapravo zeznuo Bandića, jer je napravio nešto svoje?
Banović: Mislim da jest. Da, napravio je svoje. Mislim da je bio jedna fantastična ‘guja u njedrima‘. Ja ga tako gledam u najboljem smislu. To mu je Bandić vratio tako da ga je istjerao iz prostora kina Europe pa sad imamo tamo ruševinu…
Vlašić: Ali sad se pojavio Hrvoje Hribar i kino Europa se može otvoriti…
Banović: Iz tvojih usta… Teško je vratiti. To je bio brend. Matić je stvorio nešto posebno, tu dvoranu Miller, sa svim asocijacijama na prošlost.
Vlašić: Bili su proglašeni za najbolje nezavisno kino u Europi…
Banović: Tako je, ulagali su svoja sredstva. Bili su mala funkcionalna organizacija, pokazali su u najboljem smislu što znači javno-privatno partnerstvo. To je postao punkt sastajanja. Netko će reći da je to u centru, ali gdje je sad to sastajanje? Nema nikoga.
Vlašić: Statistika kaže da bi od sedam tisuća gledatelja koji bi otišli u nezavisno kino njih pet tisuća bilo u kinu Europa.
Banović: Tako je, neki nisu išli ni u koje drugo kino, nego samo u kino Europa. To je postojalo nasuprot blockbusterima. Raspeli su ga radi tog kafića i zarađivanja, a to je bilo mjesto okupljanja.
Kokanović: Što je loše u zarađivanju?
Vlašić: Ne želim biti ničiji odvjetnik, ali ako pogledamo uspješne hrvatske filmove, oni su dio producentske ekipe.
Banović: Točno, ali taj je kafić bio mjesto okupljanja, dolazio si, a da i nisi znao što se održava. Oni su izuzetno uspješni i kreativni. U tom je prostoru bilo udomljavanja drugih festivala, kao Subversive festivala, Festivala tolerancije i drugih. Nakon te čistke za neke festivale ne znam ni gdje se održavaju. Imam problem odrediti gdje se nalaze. Prođu dani, a kad publici prođu dva-tri dana nekog festivala, ti si već na kraju. Nisi ga vidio. Publika ne zna kamo otići.
Kokanović: Kino Europa bilo je kao neki centar za koji znaš da je mjesto festivala i samo pratiš na što ćeš otići.
Banović: Centar za kulturu već je morao napraviti neku strategiju; bez obzira na čekanje ili nečekanje smjene vlasti, to se moralo napraviti.