Mogla je raditi kao profesorica češkog jezika i književnosti. Mogla je biti muzeologinja. Nije! Samo je završila te studije na zagrebačkom Filozofskom i krenula put svog stvarnog “poziva”. Pjevala je u ska-punk bendu La Folie u Berlinu, u kojem je živjela šest godina. Bila je TV voditeljica najzabavnijih dječjih emisija kojih se autor ovih redaka rado sjeća jer je upravo uz njih odrastao u grozomornim devedesetima. Ona je Ivanka Mazurkijević, pjevačica, kantautorica, autorica kazališne i filmske glazbe, a uz svoj sastav Stampedo ima i bend Mr.Lee&IvaneSky s Mrletom iz benda Let 3 koji joj je i u privatnom životu partner.
Povremeno i dalje snima dječje emisije i glazbu za televizijske projekte. Radila je s Arturom Annecchinom na filmu “Twice Born” s Penelope Cruz u glavnoj ulozi, a koji je režirao Sergio Castellitto. Ponajviše je surađivala s Paolom Magellijem, Senkom Bulić i Vlatkom Vorkapić. Tu su i neke nagrade i neke nominacije – međutim Ivanka Mazurkijević ih sporadično spominje. “Kišni razdraganci” su, naime, dobili Porina, a tu je i Zlatna arena za filmsku glazbu u filmu Vlatke Vorkapić “Sonja i bik”. Razgovarali smo o posljednjem albumu, kreativnosti, radu s djecom, a i ženskim pravima.
Za početak krenimo sa “Sailorom”, sjajnim albumom. Vi i Mrle izgledate kao PJ Harvey i Nick Cave. Dobro, možda pretjerujem.
- Može odmah smijeh (smijeh). Voljeli bismo sličiti i do kostiju i ono malo što imaju oko kostiju. Vizualno smo slučajno slični, no plus 20 kilograma. I to što Mrle pjeva samo na “bisu” Leta 3. I to je urnebesno, smiješno. “Sailor” je, po meni, sjajna priča - i CD i festival - jer ima, prije svega, začudni susret s mornarom. Mrle je konstrukciju okrenuo oko frekvencije grada te onda zamislio “zvučni karburator” koji frekvencijom kroz pumpe šprica morsku vodu po konstrukciji i tako vizualizira zvuk, tj. nastaje skulptura od soli. Ja sam onaj dio priče koji se bacio na tekst te melodiju vokala. Ostatak pjesama s albuma su uraci zadnje godine, uglavnom predstava kao “Galeb” (Čehov), “Giganti” (Pirandello), “Mačka na vrućem limenom krovu” s magičnim Paolom Magellijem, “Alisa u Zemlji čudesa” s Renatom Carolom Gaticom. Uglavnom, to je naša potreba da “zadržimo nemoguće”. Kad savršenstvo riječi, pokreta, glumca, dramaturga, kostima, šminke, svjetla, scene, redateljske palice i muzike napravi “trenutak”. Kad sekunde idu, a vrijeme je stalo.
Kako izgleda rad na različitim frontama – od filma, teatra, bendova? Znam da često nije paralelan, ali uvijek supostoji.
- Različite žanrove volimo. Mene to drži svježom. Taj neki ritam koji te drži u jednoj formi može postati robotiziran nesvjesnom namjerom. Taj “opasni” svijet freelancera je kod nas uvjetovan “uzimanjem svih poslova”, s Mrletom je pogotovo sužen jer se nas ljudi u kompletu neopravdano boje. Kad čujem “avangarda neobičnosti”... a stavite uz nas bilo koji recentni album inozemnog izvođača i vidjet ćete da smo samo suvremeni. Ako i to, u nekim pjesmama nismo. “Giganti” je na primjer simfonija s orkestrom po zadatku početka 20. stoljeća. Imam tu neku Ninu Hagen kao ideju, a i to je već 50 godina stara premisa.
“Kišni razdraganci” je album za djecu. Kakve su razlike u pitanjima mašte i njezine proizvodnje za klince danas u odnosu na prije? Ili je sve isto?
- Djeca su ista. Još otkad sam radila “Dizalicu” i Bembu i “Njama, njam”. Ovu zadnju emisiju prije četiri godine s Ledom Festini Jensen. Djeca su čista, iskrena. Ako im daš svoju čistu i iskrenu misao, oni je uzmu i naprave od nje zakletvu. Prelijep je to proces. A onda odrastu. To mi je najtužniji trenutak. I kao roditelju.
Dio je to priče i s EPK. Koji je vaš stav o tome i je li trebalo, moglo biti drugačije?
- EPK u Rijeci odjeknuo je kao “slamka spasa” za grad koji je u svojevrsnoj blokadi. Riječani su otvoreni, direktni, antifašistoidni, multikulturalni. To zaslužuje kulturni program neke slavnije prošlosti od kvarnerskih Robićevih dragulja do punka Termita, Parafa, Laufera, Leta 3, pa i elektronske bisere s jednog od deset najboljih butik festivala, Hartere. To se kroz neku suludu proceduralnu spiku sve stavilo na status nula! Tu se trebalo svašta događati u suradnji s lokalnim umjetnicima i uz gostovanja svjetskih. Umjesto toga, bilo je ljudi koji su iskoristili kovid da ne rade ništa, i onih poput Jelene Milić i ekipe Tobogana koja iz godine u godinu radi za djecu super stvari. Jelena nas je zvala i motivirala koncertom, a mi smo, pogotovo megalomanski Mrle, odmah zabrazdili s CD-om, slikovnicom, loptama na likove, interaktivnim koncertom.
Tako da šteta. Svi bismo mi bili kustosi bolji od kustosa i organizatori bolji od organizatora, no meni je model Graza nekako najbolji. Tamo je ostao taj mjehur od Muzeja i otok glazbe na Muri. I to je super. A za Rijeku se nadam toj Dječjoj kući! Držite fige. Slaven Tolj bio je super sve ove godine, mada mu je zdravlje uvjetovalo da ne bude jači ili da mu netko pomogne. Grad zaslužuje ljude koji rade jak kaos, kreativno, ali i organizirano (smijeh).
Sigurno je moglo biti drugačije. Moja ekipa, Mrle pogotovo, nudila se non-stop. Na tragu prvih poteza bilo je njihovo ulaženje u Magellijevu predstavu “Giganti”. U suradnji s Frljićem dobili su novce od EU. Tu su nam EPK i kazalište trebali biti neki back-up. Meni se, i ne samo meni, činilo da su bili maćehinski nastrojeni. Kad sam ušla u sukob, ljudi oko mene su slijegali ramenima i govorili da je to tako sa svima. Kao da je to nešto što je samo meni trebalo značiti; trebala sam, valjda, biti papučarka i cenzurirati se kako bih radila s tim ljudima. Nismo šutjeli i ponovno smo radili s tim ljudima pod boljim ili drugačijim uvjetima.v Poruka priče? Ne dajte se i ne cenzurirajte svoje ponašanje. Čak i kad je pogrešno, dio je vašeg putovanja.
Kako izgleda proces stvaranja glazbe za djecu? Koji dio imaginacije se posebno mora “otključati”?
- Proces stvaranja za djecu mora ići iz nekog čistog mjesta. No to je sve bez veze ako te ne dodirne glazbena vila plus vila pjesmarica. Poput Barnabyja u “Midsomeru”: trenutak te pukne i brzo diktafon i poslije trčim predati to Mrletu da mi napravi sve drugo.
Lako je surađivati s odraslim ljudima, ili nije, ali u projekt ste uključili i kćer. Kako je to? Tko koga sluša?
- Kći je s nama u ovome godinama. Što se tiče naše Eve, nije imala izbora. Stalno nam je trebao njezin slatki pogled na svijet, njezin glasić sam čula u svim pjesmama, dječje teme oko nas pretočili smo u predstave i na kraju u CD. Eva je spasila naš spot s Romanom Grozićem koji smo snimili u koroni, “Seagull”. Pogledajte na YouTubeu!
Što vam je sve otkazano, a što ste sve “dobili” u ovoj godini a da niste očekivali?
- Dobili smo uvid u to kako je krhka ova naša priča. Potres nas je posebno pogodio, probudio iz bajke o modernom čovjeku koji nosi svoju sudbinu kako mu se hoće i dâ. Žao mi je djece što se ne mogu stapati jedni s drugima, nego moraju biti na distanci. Žao mi je živjeti bez publike jer imamo potrebu za predstavljanjem, partijanjem, veseljem i suzama. A, s druge strane, dobili smo nukleus obitelj. Provela sam mjesece samo s ljudima koji su meni najvažniji. To je isto jedan zanimljiv poklon ovog otrova.
Koji su vaši stavovi u vezi s recentnom medijskom halabukom oko toga trebaju li se održavati koncerti ili ne? I ponuda za rad na njivi?
- Paradoks je da u ovom trenutku najkomercijalniji izvođači najviše pate. Umjetnici koji otprije korespondiraju s onih jedan posto publike ionako su se navikli na nehumane uvjete postojanja. I paradoks će se nastaviti jer će netko u ministarstvu morati tim ljudima dati neki novac zbog zabrane djelovanja, što će ih učiniti umjetnicima. Takoreći pomoć uspješnima. To je zasmetalo nekim ljudima. Teško se može njima objasniti da to ustvari nije pomoć ako ste im/nam zabranili djelovanje. Iz opravdanih razloga, no ipak zabrana treba biti nekako honorirana. Tko pita zašto je hrpa ljudi završila na burzi? Njih smo preko poreza svi pokušavali rješavati. Umjetnost je u koroni bila bitnija od brašna i toalet-papira. Osjetila sam to. Mrle i ja smo jako puno digitalno nastupali i publika je to uvijek upijala na prekrasan način. Umjetnost je nektar u nama koji nas razlikuje od nemani.
I sami ste radili nekoliko prekarnih poslova u svojoj karijeri. Što vam je bilo neprihvatljivo, a čemu biste se vratili?
- Svemu bih se vratila. Pa mi smo sve čistačice, kuharice, njegovateljice (smijeh). Jako rado sam bila konobarica. Uopće nije u tome problem. Pjevanje i stvaranje glazbe je moj poziv. Njega sam obavljala s puno uspjeha i puno neuspjeha, no nikad ne bih mogla prestati djelovati. Samo je teško kad ti ustvari “krene”, kao što se nama ove godine dogodilo - otkazano nam je jako puno koncerata koje smo dogovorili jer smo posljednjih godina uspjeli izgraditi neku dobru priču oko Mr. Leeja, a “Kišni” su apsolutni hit. No nema frke, idemo dalje. Ljudi će preko platformi digitalije morati dati neku bolju cijenu ili će u londonskom mjuziklu “Queen” glazba nestati? I druge umjetnosti, paralelno. Čisto sumnjam. Neću uopće komentirati neke gluposti iz Sabora koje sam čitala, o prekvalifikaciji, jer im to samo daje na važnosti. Jer nevažni su. A štetu mogu uraditi. Taj dio treba brzo sanirati.
Rijeka je Mrletov grad, ili su barem u našem vremenu Mrle i Let 3 sinonim za Rijeku. Koji je vaš grad?
- Svi. Rijeka zbog njega i djece. Velika Gorica zbog mame i prijatelja. Zagreb zbog prijatelja. Berlin i London zbog mladosti. New York i Hollywood zbog budućnosti (smijeh). A može i Oslo.
Ova krizna situacija u kojoj se nalazimo poligon je za niz socijalnih anksioznosti, za podebljavanje odavno stečenih, za razvoj novih. Koje se posebno razvijaju i jeste li razvili koju? Što vam recentno iskustvo govori?
- Kao vračara koja će završiti na lomači imam malo strpljenja za kuknjavu. I dalje ne podnosim kuknjavu. Borba, da! Lijep oslonac za ljude koji gube razum, da. Ali mora biti baš gubljenje razuma. Nikakva kuknjava. Svijet mijenja matricu. Treba osluškivati i tražiti arku u koju ćemo se ukrcati.
Društvenoj anksioznosti sigurno pridonosi i perverzna populistička gesta spram pitanja ženskih prava u Hrvatskoj. Očito, desnoj političkoj struji to nije istrošena tema. Je li vama? Što je izazovno, odnosno radikalno misliti u vezi s tim pitanjem danas u Hrvatskoj?
- Nevjerojatna je borba pred nama. Žene same od sebe krenu u neke zastarjele modele, do te mjere da mi je fizički slabo objašnjavati da moramo ustrajati na našoj razlici u jednakosti. Nemoguće je da ljudi vjeruju da je “sve ok”. Toliko je stvari samo načeto, natuknuto i neotvoreno. Ja sam feministica. Sama ta činjenica neznalicama radi poremećaj. Sad sam u stanju hibernacije jer me prebacilo kompletno na glazbu. No užasno se trošim na mikrorazini. Želim se i pohvaliti da je moje šire društvo puno snažnih žena koje te stereotipe poput Modesty Blaise bacaju u Đulin ponor.
Što vam je nekad posebno utjecalo na kreativnost, a što danas? Od “ludila” do mira ili obratno?
- Kreativnost se dogodila kao sretna okolnost. Kroz roditeljsko oslobađajuće ponašanje bez ikakvih okova. To nekad radi kaos u
drugim stvarima, no to sad nije pitanje (smijeh). Je li to sreća ili karma, ili imam nekog tko me gurka i zove? I ako ubuduće više i ne zazvoni, ja sam sretna žena.