INTERVJU

Konceptualni umjetnik Siniša Labrović: Performeri su mafijaši umjetnosti

Ubojicu nazvati ubojicom, pljačkaša pljačkašem, psihopata psihopatom - to je kontroverzno, kako u umjetnosti, tako i u “životu”
Siniša Labrović
 Ronald Goršić/Cropix

Prije točno dvije godine konceptualni umjetnik i performer Siniša Labrović napustio je Hrvatsku i preselio se s obitelji u Berlin. U lipnju ove godine, usred prvog vala pandemije, u Puli je izveo performans o kojem se oglasio i Stožer - petnaestak ljudi je u sklopu izvedbe lizalo istu, drvenu žlicu. “Zajednička žlica” potvrdila je njegov status “kontroverznog” umjetnika, a o tome što točno znači kontroverzno, kakav je život u Berlinu i pogled na Hrvatsku s distance, te zašto su važni politički performansi, govori u intervjuu za Globus.

Siniša, što je performans?

- Da parafraziram sv. Augustina koji je rekao o vremenu: dok me netko ne pita, znam, ali ako bih morao to objasniti, onda ne znam. Zgodno je i da je u samoj srži performansa pitanje vremena. Performans bi mogao biti izvedba, uprizorenje koje se događa upravo sada i ovdje i koje ide rubom stvarnosti i fikcije. Kada na pozornici Romeo popije otrov, a Julija se probode nožem, onda znamo da se to što gledamo događa u Veroni, vjerojatno u 14. stoljeću, a da će glumci ustati nakon završetka predstave i izaći na poklon.

Kada se Boris Šincek izloži metku u svom performansu “Pucanje”, onda znamo da Šincek riskira život ako nešto pođe po krivu jer je metak “pravi”. E, to “pravo”, stvarno, element je koji pripada performansu. Naravno, uz performans ide i element artificijelnosti, da ne kažem fikcije, jer on jest, ma koliko bio otvoren reakcijama i eventualnim intervencijama publike i “sudbini” koja ima stvarne posljedice, ipak i rezultat izvedbene volje, nekog “scenarija”, pripreme i plana.

Je li adekvatno redefiniran? Činom ponavljanja koji se sve češće prakticira pokazuje da je puno bliži teatru nego što smo mislili.

- Na samim počecima, u radikalnoj ili “čistoj” fazi, doista je bila ideja da se performans izvede jednom i nikad više, a često se izbjegavalo i dokumentiranje. To je bio rezultat želje da se izbjegne njegovo postvarivanje, po-rob-ljavanje, pretvaranje u još jedno kapitalističko dobro koje će umrtvljeno i arhivirano završiti u muzeju. Naravno, većina tih performansa završila je u muzeju, a često su ih kasnije ponovno izvodili, čak i sami izvođači “originala”.

Drugi razlog te početne radikalnosti, meni se čini, jest uspostavljanje jasne razlike u odnosu na predstavu i teatar, postavljanje granice, zapišavanje svoga prostora. Sve to pomoglo je da se uspostavi autoritet te nove umjetničke forme. Kasnije su te granice, kao i u svim drugim umjetničkim formama, postale propusne pa danas imamo nebrojeno performansa koji su teatralni, ali i predstava koje uz klasičnu teatralnost suvereno koriste i performans, ili instalaciju, video i druge forme vizualnih umjetnosti.

Ponavljanje me ne zabrinjava iz barem dva razloga: jedan je cinično-egzistencijalni - ponavljanje omogućava da zaradite dva ili više honorara za jedan rad, što značajno povećava šansu da preživite, a drugi je da u dosta prigoda nova izvedba zbog novog prostornog i vremenskog, da ne kažem historijskog, konteksta dobiva i niz drugih i trećih značenja u odnosu na prvu izvedbu. Mislim da upravo ponavljanje pokazuje da on zaista jest živa forma koja gotovo nikada nije indiferentna na novo sada i ovdje.

Ako smijem biti tašt, moj performans “Zajednička žlica” prvi put izveden u Bergenu u listopadu 2019. kao dio konferencije “Je li participativna umjetnost zakazala?”, u organizaciji Bunkera iz Ljubljane i kao dio projekta Create to Connect – Create to Impact, izveden od samih sudionika konferencije, uvijek dobrovoljno, i njegova ponovljena izvedba u lipnju 2020. na otvorenju izložbe “Kolekcija suvremene umjetnosti Marino Cettina” u MSU Istre u Puli, a u vrijeme histerije oko covida-19, ima uz neka zajednička “značenja” i jako puno novih koje je donijela ponovljena izvedba, premda je procedura izvedbe bila gotovo ista.

Mislim da je baš ponovljena izvedba jasno ocrtala što performans kao forma jest, a da se i dotakla gotovo svih živih pitanja vezanih uz političke, socijalne, medijske, individualne, sigurnosne, pravne i druge posljedice onoga što nam je zaraza donijela u ova vesela neoliberalna vremena, uključujući i pitanje autonomije umjetnosti.

image
Damjan Tadić/Cropix

Kako vidite vječno medijsko čitanje te umjetnosti kao “kontroverzne”?

- Kontroverznima se kod nas kvalificira poduzetnike za koje se ne smije reći da su mafijaši. Performeri bi, dakle, bili mafijaši umjetnosti. Kontroverzno je liberalna kvalifikativna zamjena za nekadašnje “prljave” i cenzurirane tjelesne i seksualno neprimjerene sadržaje, ili naprosto eufemizam za golotinju, ali i izazivanje neupitnih zemaljskih sila - Crkve, politike, kapitala - na način koji je previše direktan i nepristojan, koji nije dovoljno subliman i sublimiran, nego je “realan” i užasan.

Ubojicu nazvati ubojicom, pljačkaša pljačkašem, psihopata psihopatom - to je kontroverzno, kako u umjetnosti, tako i u “životu”. Kvalificiranje performansa kontroverznim često je znak nemoći i neznanja, možda i cenzure kojom mediji reagiraju na performanse koji živo izlažu kontroverze suvremenosti.

Ako u Hrvatskoj na vlasti tridesetak posljednjih godina imate mafijaško-pljačkašku bandu maskiranu u domoljubno-nacionalističku političku partiju, ili partije, koja nam je u većoj ili manjoj mjeri ukrala živote, perspektive, obrazovanja, radosti, zdravlje, dostojanstvo i slobodu, što možemo očekivati od korporativno-političke mafiokracije na svjetskoj razini, a koja je tisuću puta jača od ovog našeg štakoraja?

Migracije, ljudska prava manjina, slabih i nezaštićenih, nacionalistička i rasistička mržnja, autokracije i diktature, pretvaranje radnika u kmetove i roblje, ekonomizacija i instrumentalizacija svega na Zemlji - to su zaista “kontroverzne” stvari kojima bih volio da mediji šokiraju svoju publiku na korist svih nas. Ako ipak performanse nalaze “kontroverznim”, nemam ništa protiv, to nam diže važnost i nadam se da pomaže suočiti se, barem nekima, s urgentnim pitanjima suvremenosti.

Koji aspekti političnosti performansa su vama važni?

- Ne zato što bi politika bila svemoćna po sebi, nego zato što je čovjek postao svemoćan u svom (destruktivnom) potencijalu za sve živo na Zemlji, pa i za samoga sebe, a organizira se u zajednice kojima upravlja politikom, politika je gotovo postala svemoćna. Čak i onda kada “čista” politika uzmiče pred neoliberalnim ekonomskim uvjeravanjima da je svevlast novca prirodna, i to je tek znak svemoći politike. Naznake kamo ta rastuća političnost suvremenosti može voditi, uz suvremena sredstva nadzora, dobili smo u nacizmu i komunizmu, posebno njegovoj staljinističkoj verziji.

Ne postoji više zeleni lug ni prašuma, a bome ni otok ili pustinjska oaza na Zemlji u koju možemo uteći od politike, a da to nije iluzija. Takva apsolutna politika zahtijeva i našu snažnu uključenost jer živimo u vremenima u kojima se odlučuje o prirodi budućih klasnih odnosa, vlasništva nad javnim dobrima, rodnim i manjinskim pravima i odnosima, kao i svemu drugome što sam već rekao. Ako nas ne zanima hoćem li uopće opstati, a ako opstanemo, hoćemo li biti robovi ili slobodni ljudi, onda nas politika ne treba zanimati. A čak i to odustajanje od političnosti je velika politička gesta.

Kad sam radio performanse koji su se bavili hrvatskom politikom, nastojao sam da to budu geste koje će na jednostavan način provocirati razmišljanje o prirodi politike u Hrvatskoj, koji će živo reagirati na aktualna događanja i političke moćnike i institucije. “Kontroverza” u nekima od njih nije služila privlačenju pažnje na sebe, nego ukazivanju na kontroverznost, zlotvornost i patologiju institucija, politika i političara kojih sam se doticao. Kako je Hrvatska po važnosti tek brabonjak na mapi svjetske moći, tako je i metaforička važnost naših umjetničkih gesti na svjetskoj mapi umjetnosti gotovo nepostojeća, ali baš zato nisam uzmicao izlagati svoju nemoć i nevažnost kao umjetnika u Hrvatskoj i umjetnika iz Hrvatske.

Inzistiranje na tome “ja jesam”, tu sam i sebi sam važan jer sam živ, a važni su mi i drugi slični meni, pregaženi i nemoćni, nije gesta naivnosti koja si umišlja da će promijeniti sve, ili išta, ili ništa, ali meni je važna da se osjećam živ i da svjedočim da sam tu. Tko se nalazi u tome, dobro je došao. Jedan dio javnosti, pa i umjetničke, nije sposoban pročitati općost i metaforičnost takvih gesti jer i sam producira tek nemoć, skrivanje i uzmicanje. U krajnjem slučaju laž.

I da se razumijemo, ne mislim tu na one koji slikaju svoju smokvu u vrtu, jer i ta gesta može biti znak ozbiljne “političnosti” - zadnje ljubavne pjesme Vlade Divljana i Ljetnog kina razumijem i kao snažne političke poruke, recimo - nego na one koji mi zamjeraju “aktualnost”, ne razumijevajući da je aktualnost jedino što imamo, a i da se u toj aktualnosti ogleda sva povijest i budućnost društvenosti kod nas i uopće. Jer ta je aktualnost kći naše prošlosti i majka naše budućnosti - prema tome, u njoj je sve ako smo sposobni to vidjeti i u skladu s tim postupati. Barem katkad. Dakle, zanima me nemoć, nevažnost, perifernost, zajedništvo, slabost, aktualnost, potvrda sebe kao potvrda svoje ljudskosti - njene unikatnosti i efemernosti, a ne svoga ega - premda ni od njega ne bježim, solidarnost, uzaludni otpor koji ipak vrijedi posijati jer nikad ne vene, biopolitika i rastuće porobljavanje, konkretna pljačka i konkretni pljačkaši, ekološka propast, ljubav... Uglavnom, da ne duljim, zanima me sve...

Kako osmišljavate svoje performerske geste? Postoji li sada već etablirana procedura?

- Nema standardne procedure, barem je ja nisam sposoban uočiti, naći neki patern. Vrlo često sam “izazvan” pozivom na izložbu, festival, natječajem koji se bavi određenom temom, koji ima naslov prema kojemu se orijentira moj interes, čitanje, mašta, invencija... Nisam glumac koji je talentiran, nemam posebnih znanja, nisam plesač ni pjevač pa da se mogu uteći nekoj od tih izražajnih formi, a to znači da sam onaj starinski svežder kojega u njegovom amaterizmu zanima sve od suvremenosti i ljudskosti.

Nisam si nikad mogao dopustiti odmor od rada, pauzu, dokolicu, nemam studio ni atelje, nikad ga nisam imao, nemam prostor za vježbanje, za probe, a očito da jednostavnost mojih radova, ili prostota, i ne treba ništa od toga. Prvih sedam godina bavljenja umjetnošću živio sam u Sinju, a bio sam i nezaposlen - jasno je kakvi su radovi mogli nastajati u takvim nultim uvjetima. Slično se nastavilo do danas. I to je dobro, makar je zamorno, frustrirajuće i loše za onaj ambiciozniji dio mene koji bi se oprobao u nečemu “kompleksnijem”.

Kod nas je povijesna svijest prilično kontaminirana, živimo, recimo to tako, u kulturi zaborava. Slažete li se?

- Prije bih rekao da živimo u kulturi nezaborava, a ta je kultura kontaminirana falsifikatorstvom. O prošlosti, suvremenoj i svakoj, uvijek ratnoj - jer druge prošlosti nije nikada ni bilo niti je smije biti, a to znači da su i naša mirnodopska vremena tek postratna ako smo bolje sreće ili predratna ako smo lošije - smije se suditi uvijek samo iz jedne perspektive, one “pobjednika”. A pobjednik kod nas uvijek dobiva “sve”. Veliki sam ljubitelj anegdota, konkretnosti, a za koje se nadam da imaju rasvjetljujući potencijal općosti.

Dakle, tko smo mi i što je nama povijest? U Sinju je jedan povjesničar vjernik istraživao porijeklo priče da je Gospa Sinjska obranila Sinj od Turaka 1715. godine. Otkrio je da o tome nema ništa zabilježeno u izvorima, izvještajima i svjedočanstvima poslije same bitke, nego se prvi puta Gospa kao braniteljica spominje u 19. stoljeću. Priča je krenula iz samostana, fratri su je izmislili i u povijesnom smislu je dokazana laž. Čovjek je o tome napisao knjigu čija je promocija predviđena na Danima Alke i Velike Gospe, ali je gradonačelnica otkazala promociju jer, parafraziram, ne želi uništavati mitske korijene identiteta našega naroda. Dakle, dokazana izmišljotina i laž u stvari su tim prije i još više istina koje se trebamo držati.

Izostanak kritike raznih reprezentacija, a svakako i one umjetničke, čini ovo društvo slabom i infantilnom karikom u kontekstu Europske unije. Čini se da većina toga što kod nas prolazi, “vani” ipak ne prolazi.

- Vjerojatno i kvantiteta rađa nešto većom produkcijom kvalitete, a time i kritički interes ima svoju publiku čiji glas se onda lakše čuje. Mi smo mala zemlja koja nikad nije voljela kritičke glasove, one koji su unosili razdor, smetali jedinstvu i monolitnosti. Nisu ni veće zemlje proslavljene kulture imune na anatemiziranje kritičnosti. Thomas Bernhard, a posebno Elfriede Jelinek bili su u Austriji optuživani kao Nestbeschmutzer, serači u vlastito gnijezdo.

Pogledajte kako se Trump odnosi prema kritičarima, i uopće prema ičemu što bi imalo i primisao o nekoj “istini”. Nigdje i nikada moćnici nisu voljeli kritičnost niti je kritičnost ikada bila besplatna. Na ovaj ili onaj način svi su je morali (ot)platiti, često i svojom kožom. Ako kod nas imate jedan ili dva muzeja, jednu ili dvije televizije, jedne ili dvoje novine, jedno ili dva sveučilišta, onda vam ne treba puno napora da sve to podčinite i ušutkate ako imate snažnu volju i kolaborante unutar samih tih institucija, ako imate one koji već kleče i samo čekaju ruku koja će ih pomilovati i uputiti na koga da reže i grizu.

Iskustvo Berlina vam je, vjerujem, štošta podarilo. Što biste istaknuli?

- Odmor od toga da me se to što se događa u Hrvatskoj tiče 24 sata dnevno svaki dan. Bio sam dostigao kritičnu granicu mržnje i bijesa jer je to što su uradili i rade nekima od mojih bližnjih, što su uradili svima nama, apsolutno zločin. Živjeti u ulici koja je duga 500 metara, možda, a u kojoj se nalazi devet restorana različite kulinarske tradicije, a kad izađete na ulicu sretnete vjerojatno sedam različitih rasa, ili koliko ih već ima, i čujete šest jezika ako prošetate kilometar, također je relaksirajuće.

Vidjeti sjajnu umjetnost koja me se ne tiče previše, ne angažiram se u njezinoj pameti i perfekciji jer me ne uzbuđuje onoliko koliko su me uzbuđivali i dirali puno lošiji radovi u kojima sam iščitavao znoj i suze ljudi koje volim i poštujem. I kebab na svakom ćošku i spetkauf koji radi po cijelu noć s uvijek solidnim izborom piva.

Ima li autonomije, u pravom smislu te riječi, kada djelujete unutar tako velikog grada s iznimnim brojem umjetnika po kvadratnom metru?

- Autonomija ili slavna umjetnička sloboda je precijenjena, nje nema, a nikad je nije ni bilo. Ipak, uvijek treba zadržati i svijest o stupnjevima neslobode - nije bilo isto biti sovjetski umjetnik koji ne slijedi uzuse socrealizma i građanski slikar portreta moćnih. Umjetnost je uvijek i tradicija, nasljedovanje, a opet i življenje u svom vremenu s tri i pol milijuna drugih samo u Berlinu, od kojih je valjda desetina s umjetničkim ambicijama.

Živim u kapitalizmu i to moram uvažiti ako želim preživjeti. Mene se uvijek moglo kupiti, ali samo pod mojim uvjetima, makar je često bilo i besplatno - to je jedan od naših specijaliteta. Tek sada se spremam izaći iz faze da me se može kupiti i ući u novu da se i prodajem. Ipak sam suvremen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. listopad 2020 16:56