Na Zagreb Film Festivalu 15. studenoga u programu Kockice hrvatsku premijeru imao je kratki film “Trešnje” autorice Dubravke Turić, montažerke i (odnedavno) redateljice najpoznatije po kratkom filmu “Belladonna”, s kojim je 2015. u Veneciji osvojila Zlatnog lava. Radnja filma “Trešnje”, koji me svojom strukturom i atmosferom podsjetio na film “Ja se ne bojim” Gabrielea Salvatoresa (pogled na radnju iz dječje perspektive i vruće ljeto u siromašnom selu na jugu Italije), događa se također jednog vrućeg ljeta u siromašnom selu Dalmatinske zagore, a kroz priču nas vodi glas desetogodišnjeg dječaka Jakova. Njegovo bezbrižno ljeto u idiličnom krajoliku postupno narušavaju napeti obiteljski odnosi, a jedan tragičan događaj izazvat će u njemu emotivnu pobunu protiv odraslih, ali i osjećaj vlastite krivnje.
“’Trešnje’ su priča o odrastanju, a u Jakovljevu pripovijedanju naslućujemo okolnosti koje su dovele do obiteljske tragedije, a kojih ni sam mali pripovjedač nije još potpuno svjestan. Način života i postupci njegove obitelji uvjetovani su tradicionalnim, patrijarhalnim sustavom vrijednosti, koji je za niz generacija bio uvjet opstanka u okruženju u kojem je život grub poput krajolika. U takvoj svakodnevici sve što odudara od stoljetnih pravila osjeća se kao prijetnja i sramota koju treba spriječiti ili ukloniti po svaku cijenu. Jakovljeva naivna i neiskvarena percepcija u suprotnosti je s napetim obiteljskim odnosima. No njegov doživljaj stvarnosti zasjenjuje tragični epilog koji će ga zauvijek obilježiti jednom kad postane svjestan svih događaja minulog ljeta i svoje uloge u njihovu nizanju”, kaže autorica Dubravka Turić o filmu nastalom prema scenariju Jelene Paljan, koji se pak temelji na kratkoj priči Olje Savičević Ivančević nastaloj prema istinitom događaju i objavljenoj u njezinoj zbirci “Nasmijati psa”.
TREŠNJE_teaser_a short film by Dubravka Turić from Dubravka on Vimeo.
“Ja nisam baš previše sudjelovala u otkrivanju priče, to je Olja negdje pročitala u crnoj kronici i od toga napravila svoju kratku priču. Potom je producentica Dijana Mlađenović otkupila desetak priča autora iz ovih krajeva te je okupila scenariste da rade na tim pričama, što je trajalo četiri-pet godina. Od tih desetak priča na kraju je uzela tri, iz kojih je nastao omnibus ‘Duboki rezovi’, a ‘Trešnje’ su bile jedan od filmova u tom omnibusu”, objašnjava Dubravka Turić, na koju je ova priča ostavila dubok dojam.
“Kada sam pročitala tu priču, fizički me stezalo u grudima i dugo me kopkalo, tako da sam znala da s tim moram nešto napraviti. Prije svega me zanimala ljudska sudbina, priča na intimističkom nivou, pitanje kako se nekome može dogoditi takvo nešto. Kad se ta ljudska priča dobro ispriča, bez obzira koji je motiv, ima prođu svagdje”, smatra redateljica. “Trešnje” su svoju svjetsku premijeru imale prošle godine u Cannesu, dok je omnibus “Duboki rezovi” premijerno prikazan ove godine u Puli, a sad kreće u distribuciju i uskoro će imati i zagrebačku premijeru.
Glavni junak filma desetogodišnji je Jakov, koji od samoga početka sebe pomalo krivi za nastalu situaciju, ali još nije dovoljno zreo da je dokraja shvati. Tragičan događaj u njegovoj obitelji početak je kraja njegova djetinjstva i spoznaje da svijet nije onakav kako se čini - čak ni kad je riječ o vlastitoj obitelji.
“Moja ideja i jest bila da on osjeća neku krivnju: on je dijete kroz čiju prizmu gledamo cijelu radnju, mada mi kao gledatelji uvijek znamo malo više od njega, što mi je također bila namjera. On kuži da nešto nije u redu, ali ne shvaća baš bit problema. Naravno da jedan takav događaj obilježi malo dijete za cijeli život i da on više nikada ne može ispasti normalan čovjek, pogotovo zato što misli da je on kriv, da je on nešto pokrenuo, zato što je u jednom trenutku odao brata”, objašnjava Dubravka Turić, hvaleći usput maloga glumca Roka Glavinu koji tumači lik Jakova.
“U Splitu sam održala audiciju s dječacima iz dramskog učilišta, u čemu mi je puno pomogao Elvis Bošnjak i zahvaljujem mu za to. No onda mi je Nives Ivanković došapnula da ima jednog krasnog malog kojeg bih trebala upoznati. I tako smo se našli na sladoledu i odmah sam se zaljubila u njega, s tim da je uvjet bio da se i ja njemu svidim. Roko ima nevjerojatnu sposobnost koncentracije i multitaskinga, a na snimanju je bio jako odgovoran i veći je profesionalac nego većina glumaca koje znam”, kaže redateljica o Roku, čiji su djed Ratko i otac Filip također glumci, pa je i on odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju.
Uz Roka Glavinu u filmu još glume dječaci Franko Jakovčević i Donat Zeko, a uloge dvaju bračnih parova tumače Lana Barić i Milivoj Beader te Areta Ćurković i Nikša Butijer, koji ima nezahvalnu ulogu pomalo primitivnog ujaka, koji na gledatelja ostavlja dojam da je upravo on patrijarhalna glava kuće, a ne otac dječaka Milivoj Beader.
“Peko, odnosno lik Nikše Butijera, nije negativac, samo je jako tvrd, ali nije zao. Nitko od likova suštinski nije zao; oni svi žele svima sve najbolje, samo to rade na krivi način, odnosno na jedini način na koji oni to znaju”, ističe Turić, koja ponovno surađuje i sa splitskom glumicom Lanom Barić, koja je odlično utjelovila šutljivu, podložnu majku jedne tipično patrijarhalne dalmatinske obitelji.
“Lana Barić izvanredna je glumica, koja ima nevjerojatnu moć transformacije: od seksi sekretarice do male, ponizne gospođe, ona može biti što god hoće. Ima veliki entuzijazam prema filmu, profesionalka je koja će raditi koliko god treba, a najvjerojatnije smo se našle i po nekom senzibilitetu, jer ona vrlo brzo razumije što bih ja htjela, tako da mi je s njom vrlo lako raditi”, kaže redateljica o glumici koja je igrala i u njezinu prvom filmu “Belladonna”.
Glazbu u filmu komponirali su Jura Ferina i Pavle Miholjević, no kako je uspjela dobiti prava na pjesmu “Seneca” Patti Smith?
“Velikim entuzijazmom. Dok sam montirala film, pustila sam tu stvar da si malo pomognem, da vidim kako će emotivno djelovati, i ta Patti Smith tako je dobro legla da se više nisam mogla odlijepiti od nje. I onda sam preuzela na sebe zadatak da ja to moram dobiti i nakon nekoliko mjeseci upornog traženja došla sam do nje osobno i rekla je da nema problema, čim je shvatila da u pitanju nije komercijalni film.”
Dubravka Turić diplomirala je filmsku i TV montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Zajedno s Robertom Knjazom radila je na hvaljenim TV serijalima “Svlačionica”, “Mjenjačnica” i “Koledžicom po svijetu” za koje je pisala scenarije, montirala je nekoliko filmova Zvonimira Jurića, eksperimentalne filmove Ivana Faktora, animirane filmove Danijela Žeželja, a trenutno radi na novom igranom filmu Danila Šerbedžije. Kako je izgledao njezin put od montažerke do redateljice?
“Išla sam u Kulturu, gdje smo imali smjer film i televizija, ja sam to obožavala, a montaža mi se činila nekako najkonkretnija te sam upisala taj smjer na Akademiji. Tada se još radila analogna montaža na negativu, strugali smo film žiletima, lijepili acetonom, a radili smo na onim montažnim stolovima koji se danas mogu vidjeti još samo u muzejima. No mislim da sam se jako dobro naučila raditi kroz to, jer da bi nešto napravio, trebalo ti je jako puno fizičkog posla - na kompjuteru možeš svašta jednim klikom, a prije da bi nešto samo isprobao trebalo ti je dva sata i onda jako dobro razmisliš što to znači u dramaturgiji filma, što će to donijeti, i ne donose se odluke samo tako”, objašnjava. Redateljski instinkt, kaže, oduvijek je postojao u njoj, a misli da se razvio tek u trenutku kada je za to sazrela.
“Stvarno sam se jako dobro pripremila i ipak je drugačije kad ti je to prvi redateljski film, a nije da imaš 18 godina, nego imaš 118, onda se malo drukčije prezentiraš. Ali nije mi nikad bila namjera pohod na nagrade, to se stvarno dogodilo slučajno”, kaže Turić, čiji je debitantski film “Belladonna” pobijedio u Veneciji, i toliko se dojmio člana žirija, slavnog redatelja Jonathana Demmea, da ju je od sreće bacao u zrak.
Koliko joj je uspjeh u Veneciji otvorio vrata u filmski svijet?
“Pa naravno da jest, i ‘Trešnje’ su zahvaljujući tome poslije puno lakše dobile prolaz na HAVC-ovu natječaju, jer čim nagrađivani autor stoji iza nekog projekta, nema sumnje da je to plus. HAVC je jako puno radio na promociji vani, dolazak u Veneciju stvar je toga da je netko dugo godina radio na tome da se hrvatski film negdje vidi”, smatra autorica, koju smo upitali i za komentar o rezultatima revizije HAVC-a kojom je utvrđeno da u poslovanju HAVC-a nije bilo nikakvih malverzacija, a DORH je odbacio kaznenu odgovornost bivšeg ravnatelja ove institucije, Hrvoja Hribara.
“To sve mi znamo od prvog dana, oduvijek smo to znali. Jasno je da je to bila politička hajka na Hribara. Meni je jako žao da je on na taj način otišao, a da mu se društvo nije ni zahvalilo na dugogodišnjem i napornom radu i na svemu što je napravio za hrvatski film i hrvatsku kulturu”, odgovara Turić, koja trenutno radi na nekoliko paralelnih projekata.
Piše scenarij za dugometražni debitantski film “Tragovi”, za koji je već dobila HAVC-ovu potporu za razvoj, a s kojim je prošla i scenarističku radionicu s Razvanom Radulescuom, jednim od začetnika rumunjskog novog vala, scenaristom i književnikom najpoznatijim kao koscenaristom filma “Smrt gospodina Lazarescua” i konzultantom na scenariju canneskog pobjednika “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”. Također dovršava i svoj treći kratki film, opet s Lanom Barić u glavnoj ulozi, koji uskoro kreće u festivalsku distribuciju.
“Film se zove ‘Tina’, atmosferski je i bez dijaloga, a bavi se stanjem jedne žene u vrijeme novogodišnjih praznika. Producirao ga je Zagreb Film, koji je sada ponovo ušao u proizvodnju kratkih igranih i dokumentarnih filmova, a ne samo animiranih, što mi je jako drago jer mislim da se time otvorila još jedna mogućnost za autore kratkih filmova”, zaključuje Turić.