Lina Kežić sasvim je sigurno najprepoznatljivije lice redakcije kulture HRT-a, ali i šire. U ovom našem malom kulturnom polju Lina Kežić intervjuirala je gotovo sve njegove dionike. Prijedlog da se nađemo u kafiću “Gavelle” bio je moj, jer sam htio da budemo u pripadajućem ambijentu naše teme, a to je kultura i njezino umirovljenje u Hrvatskoj, ali i Linino na HRT-u. Ujedno, htio sam isprovocirati situaciju za koju sam znao da će se dogoditi, a to je da smo mi novinari osuđeni na sijaset površnih poznanstava i da samo neki od nas pamte imena svojih sugovornika. Ja svakako ne pamtim lako, ali Lina Kežić da. Sa svima je srdačna, svima daje ruku, intimno odgovara na pitanja, neka pitanja i ne postavlja, a kolege koje joj prilaze odgovaraju. Kežić za svoj status kaže sljedeće: ”Status, pitaš? Dakle, u braku već 40 godina, na televiziji 42 godine, dvije kćeri, dvije unuke. Tu su mi i mama koja inače živi u Splitu i svekrva koja živi u Dubrovniku, obje u 92 godini života. Dakle, obveza i posla kao u priči.”
Inače, ova legenda novinarstva diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to paralelne studije: filozofiju, komparativnu književnost, jugoslavistiku i sociologiju, te je pohađala i postdiplomski. Kaže da joj ništa nije bilo teško. Od 1976. radi na TVZ-u kao redaktorica i lektorica u Informativnom programu, a zatim kao novinarka. Urednica redakcije za kulturu, znanost i obrazovanje u Informativnom programu bila je od 2000. do 2002. Uređivala je između ostalih, emisije Pozivnica, kronike ljetnih kazališnih i filmskih festivala te Vijesti iz kulture. Autorica je informativnih dokumentaraca o Dragutinu Tadijanoviću, Marinu Držiću, Anti Soriću i Viktoru Žmegaču. Surađivala je u brojnim emisijama HRT1 i HRT4. Za dokumentarnu emisiju 30 godina studentskog štrajka 1971. dobila je nagradu HRT-a 2002.
Kao kolegica je uvijek srdačno podržavala mladu scenu, glumački je svijet doživljava kao svoju miljenicu, književnici mole Boga da im ona dođe na promociju knjige, kolege novinari da im bude mentorica. Ni s umirovljenjem ne ostaje bez angažmana, a i kako bi, novinarstvo nas trajno obuzima. Uvijek imaš osjećaj da je nešto ostalo neispričano, slaže se Kežić sa mnom.
Ovaj razgovor želi glumiti ”životni”, ali kako da to bude, kada život tek počinje našoj sugovornici jer svi je čekaju, i umjetnici, i muž, i svekrva, i majka, i unučad – sa svima se njima čula dok smo vodili ovaj razgovor. Pop-pjesma bi rekla: žena, majka, kraljica.
Vjerojatno je nemoguće pobrojiti priloge koje ste snimili u gotovo 42 godine svoje televizijske karijere. Ipak, otprilike?
- Doista je nemoguće. Zamolila sam za pomoć drage kolegice, HTV-ove arhivistice da to pokušaju. No njihovo računalo stane na 500. A bilo je tisuće priloga, emisije uživo, dokumentarci, mnogo je toga i neobrađeno.
Unatoč tomu, svakako je moguće spomenuti neke od najzanimljivijih i neke od najmanje zanimljivih? Anegdota s Jeremyjem Ironsom, koji hvali vašu sijedu kosu već je nekoliko puta ispričana, dajte nam novu.
- Ostanimo onda u filmskom svijetu. Bila sam u Berlinu, na filmskom festivalu, bez akreditacije za glavnu dvoranu, samo za hrvatski film, čini mi se da je bio ”Oprosti za kung fu”, i to u obližnjoj zgradi. Imala sam u mobitelu broj jedne djevojke iz Press centra od prethodne godine. Predstavila sam joj se, uvjerila je da me poznaje, i zamolila je da me uvede na bilo što iz glavnog programa, da nemam snimku samo hrvatske ekipe. Smijala se kad sam joj rekla da bih “barem” De Nira koji je baš tada trebao stići predstaviti film. Ali, uvela je snimatelja i mene na press konferenciju De Nira i Matta Demona u dvoranu u koju ni igla nije mogla stati. Tako sam imala “barem” De Nira.
Koji su izazovi te kratke forme, televizijskog priloga? A i zašto je televizijska kritika gotovo pa nemoguć žanr? Općenito je kritički diskurs difamiran u medijima.
- Mislim da je kratka televizijska forma veoma teška. U minutu i dvadeset sekundi, minutu trideset ili četrdeset, koliko je najviše kulturi u TV dnevniku dodijeljeno, prenijeti informaciju, ispričati priču, naći suvisli ton ili dva, složeno je i zahtjevno. Onaj tko to sluša ili gleda, uvjerila sam se mnogo puta, misli da prilog traje nekoliko minuta! U tako malo vremena mislim da je nemoguće izreći kritiku koja traži argumentaciju, a to u informativnom programu, koji se obraća svima, i nije potrebno. Zašto prave kritike nema u specijaliziranim emisijama iz kulture, u tim duljim formama, ne znam. Moglo bi se kad bi se htjelo. Barem u studijskim emisijama.
Uskoro će biti prikazan vaš dokumentarac o Viktoru Žmegaču. Što su sve bili izazovi ovog snimanja? Snimali ste i dokumentarce o Tadijanoviću, Havelu?
- Kada je akademik Viktor Žmegač u pitanju, izazov je bio kako izabrati najvažnije od mnoštva stvari u kojima je postigao zavidne, iznimne rezultate. Nije bilo teško naći sugovornike, svi koje sam zamolila da nešto kažu to su rado učinili, uključujući njemačke germaniste. Dokumentarac o Dragutinu Tadijanoviću u povodu njegova 100. rođendana među najdražima mi je. Tadija je bio drag, razgovorljiv i zahvalan za snimanje. Vaclava Havela snimali smo u Pragu, bio je tada predsjednik. Bilo je uzbudljivo, ali zadano! 15 minuta razgovora, zajednička fotografija i gotovo. Iako je odlično govorio engleski, želio je razgovarati samo na češkom, uz prijevod najboljega kroatista među Česima, slavnog i dragog Dušana Karpatskog, kojega sam upoznala na sajmu knjiga u Puli. Napravila sam i dokumentarac o ratnim Vinkovcima, o Marinu Držiću, o hrvatskoj himni, o štrajku zagrebačkih sveučilištaraca 1971…
Za kojim pitanjem žalite što ga niste postavili, i kome?
- Bio je rujan 1991. Dom tada još JNA, s dvije majke iz Bedema ljubavi i snimateljem sjedila sam u mraku, vojarnama je bila isključena struja, s Andrijom Rašetom. Bio je to njegov dijalog s majkama, ja sam bila statistica, nije mi dopustio da pitam, iako bih ga imala što pitati. Nakon tog “druženja” bila sam sigurna da više nije riječ samo o ratnim čarkama i da strašni rat tek slijedi.
A prilog kojeg se sramite odnosno kojim se posebno ponosite?
- U takvoj golemoj količini priloga potkrale su se greške. Sramim se onih u kojima sam pogriješila, iz neznanja ili jednostavno dekoncentracije.
Većina kulturnog programa igra na kartu depolitiziranosti, osim kada je u funkciji propagande, što nerijetko jest, bilo to svjesno ili ne. Zašto se apolitično prilazi analizi kulturnog sadržaja?
- Meni više smeta što se katkad kulturnom sadržaju prilazi politično. A to sve ovisi o tomu koliko su ljudi skloni založiti svoju “glavu”, kako tko stoji u trenutnoj podjeli uloga. Kad je bolje ne talasati, ne talasa se!
Malo je poznato da ste u mladosti pisali pjesme u prozi? Pišete li i dalje? Hoćemo li biti počašćeni jednom knjigom?
- Bila bih najsretnija da mogu odgovoriti potvrdno. Imam želju, a koliko ću biti u stanju, vidjet ćemo!
Imate li osjećaj da je naša kulturna scena, naše kulturno polje osujećeno? Kako sada s odmakom gledate na dinamike te scene?
- Ne bih rekla da politika i ideologija tu igraju presudnu ulogu, iako me možda posljednji događaji demantiraju. Na kulturnu scenu, kao uostalom i na druga područja društvenog života, utječe novac. Mnogi, a možda i svi, ovise o državnom novcu, a kako ga nema dovoljno, bitke su nemilosrdne. Oni koji pokušavaju biti slobodni od toga pritiska moraju imati natprirodne sposobnosti, talent i sreću.
Vratimo se nakratko vašem pjesništvu, pjesnika Stojana Vučićevića ste proglasili srodnom dušom? Zašto?
- O njegovu pjesništvu znam još iz svojih gimnazijskih dana i splitskog časopisa Vidik. Slala sam mu svoje pjesme na ogled. Upoznala sam ga kad sam počela raditi na televiziji, Stojan je već bio tamo. Nekako smo se prepoznali, često razgovarali. Pisala sam mu, nažalost, posmrtno slovo, poslije sam uredila knjigu njegovih putopisa, prijateljujem s njegovom obitelji. Antologijski pjesnik i samozatajan čovjek.
Kako vidite funkciju javnog servisa danas i imate li osjećaj da je kulturni program na aparatima? Kultura se tek kozmetički prati, a najavljena kontrarevolucija odradila je golem posao – ukinuli su suradnje i kvalitetne programe. Program je suštinski klerikaliziran. Slažete li se?
- Ne bih baš rekla da je klerikaliziran. Mislim da se ne poštuje znanje, darovitost i iskustvo, da su ljudi postali brojke, da nitko nije važan. Svi, navodno, mogu sve. Naravno, pametan čovjek ode ili postane apatičan. A to, dakako, nikako nije dobro za kreativnost. Javni servis? Ta se sintagma toliko ofucala da ne znam što to u današnjim okolnostima uopće znači.
I sami ste bili na ledu devedesetih te vas je čak jedna književnica zabrinuto priupitala jeste li Srpkinja? Kako gledate na taj period televizije?
- Led me dohvatio zbog naslova novinskog izvještaja, a u tekstu se spominjalo moje ime kao sudionice tribine o kulturi u medijima. Ništa nije bilo sporno u onome što sam rekla, ali tko me je pitao. Uslijedila je prijetnja otkazom. Ipak sam radila, anonimno i bez glasa. Da, bilo je to teško vrijeme kad su ljudi kojekako reagirali, pa tako i ta književnica koji mi nije mogla naći drugu “manu”. Naravno da sam je upitala, znači li to da bi bilo normalno da me se šikanira da sam slučajno tih krvnih zrnaca? Ali to je davno prošlo vrijeme. Današnje je, rekla bih, okrutnije.
Postoji li osoba koju niste intervjuirali a htjeli ste? Sada dok sjedimo na kavi u kafiću “Gavelle” nema koga niste pozdravili... Jeste li se putem kome zamjerili? Nemoguće je da niste, zar ne?
- Nemoguće! Sa svima s kojima sam se zakačila izgladila sam sporove. Možda ima onih koji mi što zamjeraju, ja ne zamjeram nikome ništa. Mene ljutnja brzo prođe. A što se poznanstava i prijateljstava tiče, doista je to nebrojeno, u svim naraštajima, različitim strukama, različitim političkim i ideološkim orijentacijama. Naravno da postoje takve osobe, ali nisu samo mene odbili – hrvatski pjesnik Danijel Dragojević i, što je još nerealnija, neostvarena želja – Milan Kundera.
Tko je sve utjecao na vaš novinarski rad? Poznato je da ste dobra prijateljica s Mirjanom Rakić. Kako ste doživjeli desničarsku hajku na nju?
- Mirjana je moja prijateljica od dolaska na televiziju. Još iz vremena kad sam ja bila lektorica, a ona urednica vijesti. To je blisko prijateljstvo, Mirjana je iznimno kvalitetna osoba. Dakle, da i nismo prijateljice napad na nju doživjela bih sramotnim i neljudskim. Bio je to užasno težak trenutak. Moju je obitelj to također pogodilo. A što se uzora tiče, ne znam da je tko izravno na mene utjecao. Znam da su mi se uvijek sviđali pisci u novinama koji u svojim tekstovima pokazuju i literarni dar.
Što planirate sada u mirovini raditi? Jeste li dobili neke ponude za suradnju?
- Nevjerojatno, ali već sam dobila neke ponude. Sitne, ali lijepo je znati da postoji mogućnost. Nisam još odlučila, jako sam friško u mirovini, još ni rješenje nemam. Još se odmaram. Doista sam se naradila!