Milko Šparemblek (89) naš je vjerojatno najpoznatiji koreograf. Iako, s obzirom na svoju biografiju, dinamičnu i zanimljivu za dobar film, može biti prisvajan i u raznim drugim nacionalnim koreografijama. S obzirom na to da je ljevičar, vjerojatno je iznad toga kao i svi jako kul ljudi. A on je takav. Nevjerojatno je skroman, a uistinu velik, kao osoba i umjetnik. Nedavno je u Ljubljani postavio svoj posljednji balet.
Zašto ste napravili posljednji balet?
- To je moj zadnji posao, sigurno. I’m too old for that, i pomalo je neodgojeno raditi u mojoj dobi. Nije da je meni dosta, ali nije u redu više raditi. Treba se i odmarati. Pozvali su me, slave stogodišnjicu ljubljanskog baleta. Prije 35 godina sam kod njih napravio Beethovenovu “Pastoralnu simfoniju”. Napravio sam nekoliko verzija te simfonije u životu i odlučio sada doraditi tu predstavu. Bilo je naporno, ali uz dobre asistente možete sve napraviti.
Koliku vam je odgovornost, pritisak, radila ta činjenica da ste od početka znali da je to zadnji balet koji radite?
- Prije no što sam počeo, a i tijekom rada, odlučio sam da je to zadnje. Mislim da ne bih mogao više raditi balet. To je naporno. Ne morate ga moći otplesati, ali morate sve pokazati plesačima. U dobi koju ja imam, to je malo teško. Odgovornost je velika, od onih koji vas angažiraju pa do plesača, jer i oni traže svoju sreću u tome što plešu. Plesači moraju osjetiti ozbiljnost posla, više od prijateljstva koje im pokazujete. Njima znoj curi po tijelu od samog početka, ulažu sve što su naučili u tom zanatu. To je krvav posao, radite cijeli dan, a prije svega je priprema, analiza vremena, prostora i svega što morate napraviti.
Jeste li zadovoljni time što ste napravili?
- Oh, da. Raditi “Pastoralnu” znači da za suradnika imate giganta. Beethovena. I to je fantastično! Znate, to je čovjek koji je mnogo hodao, pa je sjedio uz rijeku, zaspao bi u šumi... Sve što je u prirodi, njemu je lijepo. Pada kiša, on kaže - sjajno! Oluja, njemu je divno! Sunce je, reći će - oh kako je danas krasan dan! Vjetar puše, krasno! To je čovjek koji svaki element prirode prihvaća kao nešto sjajno. A to i jest, ali mi to često ne vidimo. Evo, sjedimo u kafiću uz cestu. Bedasto, ništa osobito. Ali, puhne vjetar i prođe mi kroz glavu – jebemti, kako je ovo dobro! Pritom je ova, Klaićeva, dobra ulica, ima malog drveća, malih dućana, malih ljudi. Odlično!
Kada sam radio zadnji balet u HNK, “Johannes Faust Passion”, izabrao sam isključivo srednjovjekovnu glazbu, zbog slobode koju srednji vijek dopušta muzici. Srednji vijek je imao puno slobode, više od one koju je prikazivao Bach, Bach je sve to zacementirao. Tijekom stvaranja predstave jako mutno, maglovito vidite događaj koji će iz svega izaći. Radite s prostorom, s plesačima koji će sve izvesti. Tu dođete i do situacije nemogućnosti, jer iako volite tog interpreta, plesača, on ne može sve izvesti. Onda se morate prilagoditi. U operi toga nema, ako tenor nema taj glas, mijenjate tenora. U baletu se prilagodite, popustite na nekim mjestima, ali na drugim mjestima, onima koja su vam važna, prisilite plesača da to izvede. Predstava je jedan dugi, polagani proces u kojem sve radite korak po korak, okret po okret, element po element.
Sami kažete da ste najstariji koreograf na svijetu. Kakav je to posao?
- Za neke je koreografija profesija. Karakteristika te profesije je da je nepromijenjena nekoliko tisuća godina. Nema drugog pristupa da je radite nego korak po korak, okret po okret u odnosu na prostor, na vrijeme, na suplesače i glazbu. Treba vam velika strpljivost za to. Od svih teatarskih zanimanja koja postoje, od rekvizitera do glumca, za ovo nema nikakve škole. Sami ste. Ne postoji škola nakon koje biste mogli reći da ste završili koreografiju.
Negdje u mladosti ste možda imali i neku drugu ideju o sebi, studirali ste nešto sasvim drugo?
- Da, upisao sam komparativnu književnost. Usput sam odlazio na probe u HNK, pa sam počeo statirati, onda je bilo sve više proba i na kraju su ostale samo probe. Bio sam na jednom dobrom tečaju u HNK i tako sam ostao plesač. Bilo je fascinantno vidjeti te ljude u kostimima kako plešu. Ana Roje, koja je nekoliko godina studirala u Londonu, u Zagreb je donijela sjajnu školu, Legat.
Kako ste naučili koreografiju?
- Znate, radite s koreografima, ispunjavate njihove želje. Cijelo vrijeme si mislite, ja bih to napravio ovako ili onako. I onda pokušate. Ali, nema škole. Svi koreografi su self-made. Ja nemam ni jednu diplomu, ni jedan papir. Nemam dramsku akademiju, a režirao sam drame. Nemam muzičku akademiju, a režirao sam operu. Nemam baletnu školu, a bio sam plesač i koreograf. Ništa ja nemam. Jezike sam naučio na ulici, u Francuskoj, Portugalu, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Americi. Kada ste na ulici Pariza, morate si kupiti kruh. Naučite koliko on košta, ne znate ulice. Svaki dan naučite deset novih riječi i na kraju mjeseca imate tri stotine.
Koliko jezika govorite?
- Ha, uvijek govorim nekih četiri, pet jezika. Francuski, engleski, talijanski, naravno slovenski... Nažalost, izgubio sam portugalski jer ga više ne govorim. Ali, čitam portugalski. Jezici su divna stvar, oni vam daju slobodu, mogućnost da normalno funkcionirate, možete si kupiti pile ako želite, a ne da odnesete svinju u vrećici.
U New Yorku ste bili direktor Metropolitan opere, a i dalje ste učili ples.
- New York je bio izuzetno živ grad. Tamo sam išao u dvije škole, kod Marthe Graham i Joséa Limóna. U obje sam dolazio pod lažnim imenom jer sam bio direktor Metropolitan opere, a kod njih sam bio samo jedan od tridesetak učenika na classu. Kompanija Marthe Graham se financirala prihodima sa satova jer ni grad ni država nisu pomagali. I Limón i Graham su zaista obogatili umjetnost plesa. Znate, Martha Graham je stvorila novi američki ples. Bila je to drugačija glazba, druga dramaturgija, drugačiji pristup tijelu i tehnici. Sve ozbiljnije, neusporedivo dublje u odnosu na našu, europsku tradiciju. Morao sam učiti kod nje jer je ona znala. Bila je gigant. Martha Graham je bila događaj u povijesti baleta i u povijesti američkog plesa uopće. Bavila se puno ozbiljnijim temama, no što su bile u klasičnom baletu. Izmislila je i svoj način kretanja, osnovala je školu koja je s vremenom postala akademija. Kod nje sam dolazio oko godinu dana. Martha Graham nije nikad izvela generalnu probu, ni jednog svog djela. Nije imala novca, a za generalnu probu morate sve platiti, dvoranu, rasvjetu, scenske radnike. Jedna židovska udruga, Batsheva, pomagala joj je cijeli život.
U Parizu ste vježbali kod Sergea Perettija i Olge Preobrajenske...
- Peretti je jedna od zvijezda pariške Opere, Danseur Étoile i tamo je otvorio školu. Godinama sam odlazio kod njega. Svatko je mogao doći na njegove satove jer su satovi bili otvoreni, ali se svaki sat plaćao, tri franka. Imao je puno pravih zvijezda koje su redovito dolazile kod njega. U isto doba je Olga Preobrajenska davala satove. Bila je divna stara gospođa kojoj je ples bio najvažniji. Imala je jednu papigu u životu, stanovala u hotelu i to je bilo sve. “Nemate novca?” pitala bi me i rekla: “Dobro, platit ćete drugi put”, i tako sam mogao biti na satu. Onda bih drugi put platio. Ako bih imao novca. Takav je bio i Peretti. Bio je to neki drugi odnos pedagoga i plesača nego danas. Profesor baleta je danas samo zaposlenik. Ulazi se s bonom koji se kupuje na blagajni i danas je sve mnogo, mnogo skuplje.
Radili ste i s Mauriceom Béjartom…
- Uh, veliki gospodin. Fenomenalan erudit, u njemu je bila sva poezija, literatura, religija, povijest, jezici. Sjajan čovjek. Tata mu je bio poznati filozof Gaston Berger, bio je iz jako dobre familije. Uzeo je prezime Béjart, po Madeleine Béjart, Molièreovoj ženi. Bio je duboki kršćanin, studirao je islam, proučavao Indijce. Bio je vrlo zanimljiva osoba, vrlo zgodan za raditi. Ubijao se u poslu, do zadnjeg trenutka je radio, i iz kreveta kada više nije mogao ustati. Imao je sjajne plesače koje je odlično poznavao, ali i oni njega. Kompanija koju je osnovao, Ballet du XXe Siècle, Balet dvadesetog stoljeća, imala je golemi uspjeh. Pola godine su putovali po svijetu, a pola godine su pripremali stvari. Bila je to sjajna trupa, imali su šezdeset ljudi. Radio sam kod njega, bio sam njegov balet-majstor. Svi asistenti koji su radili kod njega su dosta brzo odlazili. On je ipak bio gigant i nitko nije mogao opstati uz njega, a svi su htjeli napraviti svoj život. Bio je velik, napravio bi tri cjelovečernje predstave godišnje. Ima dvije stotine predstava, a to nema nitko, ni jedan autor na svijetu. Radili smo zajedno godinu i nešto. Plesači su morali jako dobro znati svoj zanat, cijenio je francusku klasičnu baletnu akademiju. Pola plesača su morali biti Belgijanci, a ostalih pola su mogli biti stranci. Nije dopuštao drugačiji omjer jer nije htio da mu stranci “pojedu” sve pozicije.
Kamo ste otišli nakon njega?
- U Pariz, tamo je bilo posla.
Kako je izgledao život plesača bez angažmana u Francuskoj u to doba?
- Uvijek su to probe, vježbanje, predstave i putovanja. Vježbate za sebe, plaćate svaki sat vježbanja. Dolaze oni koji su prvi na svijetu i oni koji su posljednji. Dolaze gledatelji, impresariji. Onda vas pitaju, kažu vam što pripremaju i ponude vam nastup. Odlazite na audicije, a ponekad završite u noćnom kabareu jer vam kabarei ponude bolje financijske uvjete. I to se radilo, nastupalo po kabareima, statiralo po filmovima kada ne plešete. Bila je jedna gospođa koja nam je nabavljala uloge. Znala je da plesači bolje reagiraju od drugih jer ako treba potrčati, plesači odmah potrče. Ako je potrebno nešto plesati, onda je honorar dvostruki. Ako je riječ o noćnom snimanju, onda smo dobili još veći honorar. Svi smo to radili, to je takav, prekarni život. Ja sam uvijek bio predan, nikad nisam imao tremu, dobro sam se pripremao. Znate, iako ste u Parizu, ne ostajete dugo. Idete na probe i odlazite izvan Pariza, na turneju. Ljetni periodi su rezervirani za Italiju, Španjolsku i Francusku. To je vrlo teško. Danju putujete, noću plešete. Ide se po velikim turističkim mjestima. Na primjer, u Španjolskoj smo nastupali u mjestima koja su imala scenu, ali nisu imali gledalište. Vi plešete, a deset tisuća ljudi stoji, gleda predstavu. To je dobar period, iako je krvav. U četiri mjeseca izgubite ne znam koliko kilograma, ali ste zadovoljni. Na kraju dobijete honorar s kojim čekate sljedeću predstavu.
Kako ste živjeli?
- Živjelo se u malim hotelima koji danas više ne postoje. Vodili su ih mali parovi, majka i sin ili bračni par. Prvo živite na šestom katu bez lifta, a onda s vremenom stanujete sve niže i niže. Jednu sam godinu dana jako puno radio, svagdje, na televiziji, a još sam i plesao. Honorarom iz te godine kupio sam mali stan od 55 kvadrata i kasnije ga s vremenom uređivao. Tako su i drugi. Polovni auto, spaček, kupio se za jednomjesečni honorar. Benzin je bio jedan franak, poreza nije bilo. Nije se plaćao ni parking, a država je živjela dobro jer su svi radili, nisu ubijali zaposlene.
To su šezdesete, zanimljive godine…
- Bilo je zanimljivo jer tada Becket, Ionescu imaju svoje premijere, tamo stvaraju. Prévert piše, tamo zavolite francusku šansonu, dočekate ‘68. Kada se nađete u neredima, spašavate se. Bježali smo u zgrade, skrivali se na stubištima, na nekom petom katu, i čekali da policija prođe jer ako me uhvate u neredima, automatski će me vratiti u ondašnju Jugoslaviju. To je bilo vrijeme side, umiralo se u nevjerojatnoj količini. Kada sam se vratio u operu, od osam dečki koje sam ostavio tamo kao plesače, našao sam ih četiri. Sida je jako napadala gay populaciju. Na sreću, gay populacija nije nikad bila pod nekih kritičkim pogledom društva u tadašnjem Parizu. Nikoga, ni medija ni ljudi.
Bilo mi je drago zbog tih ljudi da su slobodni. Znate, ja sam ljevičar i pacifist, poštujem ljudske slobode. Zašto je Oscar Wilde, nakon što je odsjedio dvije godine u Velikoj Britaniji zbog homoseksualnosti, došao u Francusku? Zato što se o tome nije ni govorilo. U Francuskoj nije bilo tih problema, nitko nije pitao tko je kome ljubavnik ili ljubavnica, tko s kime spava. Ja sam mnoge znao iz Cocteau’s entouragea. Tamo je bila odlična generacija, Proust, Cocteau i nitko se nije obazirao. Francuska je u tom smislu bila sjajna jer je to bilo nevažno. Uostalom, što se tu ima govoriti? U Jugoslaviji je neko vrijeme bilo jako gadno jer je zakonski to bilo kažnjivo. A onda su se stvari poboljšale. Znate, ako ste vjernik, sve je u redu, Bog je tako odlučio. Ako niste vjernik, tim prije.
U Parizu ste bili u jednoj maloj trupi…
- Postavio sam “Rashomon” koji je napisao Ryunosuke Akutagawa. S tom smo predstavom o relativnosti istine bili u Monte Carlu. To mi je bio prvi posao. Napravio sam dramaturgiju i plesao sam u tome. Pozvao sam jednog mladog Nizozemca koreografa da napravi koreografiju s elementima koje sam predlagao. Bilo je to jako uspješno, nastupili smo oko dvije stotine puta. Bili smo malo skandalozni za Monte Carlo jer on ima dvije, uvjetno rečeno, sezone, jednu novogodišnju i jednu za Uskrs. Uvijek angažiraju jednu trupu, a nas su angažirali uz tu trupu. Bili smo jako mala trupa, zvali smo se Balet pariških zvijezda. Pet Jugoslavena i dvije francuske plesačice. Milorad Mišković, Veseljko Sulić, Veronika Mlakari, ja, te Šipuš kao dirigent. Nismo se ni mogli drugačije predstavljati. Dosta smo statirali i u filmovima.
Bilo nam je sjajno. Odsjedali smo u Hotelu de Paris i Hermitageu. Nije bilo puno ljudi, nešto malo Amerikanaca. Sve starci. Onda su našim djevojkama davali haljine da dolaze na ručak kako bi u hotelu bilo mladih ljudi. Mi smo se morali odjenuti i dobili smo bonove za večeru i kavanu Café de Paris, onom glavnom. Organizacija je bila sjajna. Tako smo svake godine odlazili u Monte Carlo, dva mjeseca zimi i dva mjeseca oko Uskrsa. To nam je uzimalo dobar dio godine. Odlazilo se i na turneje po Belgiji i Njemačkoj, uključujući istok Njemačke. Jedini smo koji smo mogli dolaziti iz Francuske, a nastupalo se u velikim rusko-njemačkim logorima. Publika su bili Rusi i podobni Nijemci.
Jedini posao gdje se dobro jelo, solidno stanovalo, bio je ako se radilo uz Ruse. Na primjer, odete u Magdeburg koji je jedna golema skupina cigala koje su Nijemci očistili i poslagali. I to je veliko kao cijeli stambeni blok, cijela ulica. Odeš dalje i uđeš u logor. Tamo svi Nijemci govore, ovo tako mora ostati. Jedan s kojim sam razgovarao rekao je: “Nikad više ne smijemo postati jaki”. Tamo je pristup imala elita, u tim logorima su bili cijeli gradovi.
Zašto niste ostali u Parizu?
- Dobio sam bolju ponudu. Otišao sam u Portugal, postao sam ravnatelj Ballet Gulbenkiana. Bio sam i mlad, a mladi se stalno traže. Uvijek provjeravaš sebe.
Koja je tu draž, očito nemate “normalan” život?
- Da, nema tu normalnog života. Ali to izabereš i s time si zadovoljan. Odeš u Irsku, ostaneš tri mjeseca. To je život plesača. I moj, malo lijevo, desno, gore, dolje. U Lisabonu sam bio četiri godine, u Lyonu sam bio tri godine. Tu vam igraju i druge stvari, među ostalim, odakle ste i tko se. U Parizu je parišku operu, na primjer, dugo vodio stranac. Nurejev.
Što je nagrada plesaču?
- Nagrada je otplesati predstavu na najbolji mogući način, biti pritom u punoj formi, ne oštetiti se i ne završiti kao invalid. Jedan pad, jedno krivo podizanje nekoga u plesu i gotovo je. Morate biti jako spremni. Svaki dan morate vježbati, da biste sačuvali dah. Vježbate sat i pol dnevno, a onda idete na probu, dva puta po tri sata. S trideset i pet se počinjete pitati, što sada. U klasičnom baletu se s trideset i pet nameće pitanje.
Što vam je bio uspjeh?
- Bilo je mjesta gdje je bilo bolje raditi, ugodnije i da budem banalan, kreativnije. U Lisabonu je bilo tako. Tijekom pete godine sam otišao. Stvari se zakompliciraju i onda odeš. U Lyonu su, na primjer, htjeli samo onaj repertoar koji njihov orkestar može svirati. To mi nije odgovaralo pa sam otišao. Posljednja stvar koju sam radio bio je “Oedipus Rex”, Stravinskoga. Stvari se malo-pomalo raspadnu, to je uvijek tako.
Koga ste uočili kao dobre koreografe u Hrvatskoj?
- Imamo nekoliko mladih koreografa. Tu je Staša Zurovac koji se sada više bavi režijom, Leo Mujić koji je napravio dvije jake predstave u HNK. Treći je Riječanin, Ronald Savković. Imamo tri sjajna dečka koji predstavljaju novu generaciju.
Suvremeni ples?
- Oh, da. Stalno pratim, sve što mogu.
Jeste li se osjećali kao zvijezda?
- Ne, bio sam jedan od plesača koji se malo-pomalo uspinjao. Bio sam dobar, zvali su me na razne strane.
Kakav ste čovjek? Ako završim u čamcu za spašavanje, je li mi dobro imati vas unutra?
- Nisam loš čovjek. Ne pričam puno, vama sam pričao jer ste pitali. Puno čitam, idem kasno spavati, oko jedan u noći. Vježbam svaki dan po trideset minuta. Volim životinje. Posljednjeg psa kojeg sam imao izgubio sam u Parizu. Tražili smo ga tri dana i nismo ga uspjeli naći. Nakon toga nisam više imao životinje jer za njih treba vremena. Pacifist sam. Da, dobro vam je ako sam s vama u čamcu.