RAZGOVOR ZA GLOBUS

‘Moja majka se zaljubila i došla živjeti u komunističku zemlju za koju su joj govorili da je iza željezne zavjese...‘

Poznata redateljica priča i o novim projektima s kazalištem Ulysses te 30 godina braka s Radom Šerbedžijom
Redateljica Lenka Udovički
 Dusko Marusic/Cropix

Lenka Udovički ovog je ljeta na pozornicu Brijuna s Ulyssesom postavila dramu u kojoj se virus pojavljuje u malom gradu i ljude pretvara u nosoroge. Nije doduše riječ o bolesti, makar ne o fizičkoj. Virus je u ovoj priči fašizam i ne treba ni reći da je gadan. Posve. Radi se o u nas vrlo malo izvođenom “Nosorogu” Eugènea Ionesca, komadu koji je autor napisao koncem 1950-ih. Dramatičar poznat po teatru apsurda piše o vlastitom iskustvu fašizma, o širenju tog zloćudnog virusa 1930-ih u njegovoj Rumunjskoj. Po našim kazalištima postavljali su “Ćelavu pjevačicu” i “Stolice”, “Nosoroga” malo tko pamti.

“Igran je prije nekog vremena u Splitu. To sam guglajući otkrila”, kaže redateljica. “Većina ljudi i iz ekipe, kad sam im rekla za ‘Nosoroga’, kazali su da ga nisu čitali, da im je slabo ili nikako poznat.”

Zašto “Nosorog” na Brijunima ovog ljeta?

“Ove godine mi je izabrati naslov koji ćemo raditi bilo teže negoli ikada do sad. Jer, situacija je zimus bila takva da zbog epidemije nismo ni bili sigurni hoće li sezone uopće biti, usred sveopće psihoze u kojoj živimo, pandemije i covida razmišljala sam što postaviti na scenu u ovakvim vremenima. Nisam željela tlačiti ni sebe, ni glumce, ni publiku s po svaku cijenu nečim aktualnim, o recimo covidu, jer teško je o tome govoriti dok smo usred zbivanja. Prvo sam mislila raditi neke komade sa sasvim drugim temama, neke Shakespeareove komedije, pa shvatila da ni to nema smisla. Odgađala sam odluku dugo, dok se jednog jutra nisam probudila i sjetila Ionescova ‘Nosoroga’ kojega sam prije puno godina samo prolistala, nikad ga nisam bila pažljivo pročitala. Uzela sam ga sad, pročitala i brzo shvatila da je to to.”

U kazalištu je, makar bilo i pod vedrim nebom kao što je pozornica Ulyssesa na Malom Brijunu, tek trećina gledatelja, epidemiološke mjere ne dozvoljavaju napuniti više stolica. “Reakcije publike su odlične. To je predstava u kojoj je puno pokreta, pjesama, humora, ali navodi i na razmišljanje i bavi se fenomenom virusa, masovne psihoze, populizma. Unutra ima straha od realne bolesti, ali i zazora od nekog psihološkog efekta koji sve to ostavlja na nas”, razmišlja Udovički.

Kako Ionesco piše o virusu, u drami je puno referenci, aktualnih, a tematiziranih njegovim pristupom apsurda i humora. “Vjerujem da je humor jedno od specifičnih visokih stanja svijesti svojstvenih samo ljudskim bićima koje nam pružaju distancu i mogućnost za drugačiju perspektivu na događaje i ono što živimo u trenutku. Čim se nečemu možemo i nasmijati, naš se odnos prema tome mijenja.”

Udovički spada među ljude koji se puno smiju, one koji se spontano i prilično glasno smiju, čak i onda kad je drugima oko njih rijetko do smijeha. “Da... čak i u nekim situacijama koje možda i nisu za smijeh, možda se ljudi nekad i naljute jer moja reakcija u puno ozbiljnih situacija jest smijeh. Smijala sam se, eto, i kad su nam prije puno godina u Beogradu ukrali auto. Smijala sam se očekujući Radinu reakciju kad mu kažem za krađu. Toliko mi je bilo unaprijed smiješno da uopće nisam mogla ni izgovoriti što se dogodilo”, dok to govori ponovno se grohotom smije.

“Zamišljala sam njegovu reakciju. On je, jer sam se eto smijala, mislio da se ja to šalim s njim, a meni je bilo još smješnije i nije mi vjerovao dok nije shvatio da je istina... Trajalo je to nekih desetak minuta”, i dalje će kroz smijeh.

“I u nekim ekstremnim situacijama ljudi su smiješni. Slično je ponekad, recimo, kod Čehova. On govori da je pisao komedije, mada često u njima puno plaču, da su to sve nekakve drame. Ljudske reakcije često i jesu komične u svojoj pretjeranosti ili ekstremu. Kad možemo očima humora pogledati ono što se događa oko nas, onda neminovno humor pomogne. Shvatimo i komičnost situacije. Mi ljudi često preozbiljno doživljavamo stvari koje možda i ne zaslužuju toliku dramu.” Pokušava se, govoreći to, prisjetiti izreke... “Kako ono ide? Kako se ono kaže? ‘Sveee je... sve je... Sve je tragično, ali ništa nije ozbiljno!’ Često preozbiljno doživljavamo i sebe i svijet oko sebe. Kad to radimo, zapravo smo smiješni. Ja se i sebi često smijem.”

Mjesece najstrožih epidemioloških mjera Lenka Udovički i Rade Šerbedžija proveli su u Barbarigi.

“Imamo tamo kuću koja je sad postala naša baza. Prije smo ondje provodili jako malo vremena, a sad smo se ponovno zaljubili u to zelenilo okolo, u more. U prirodu. Bilo je razdoblja kad nekih četiri ili pet mjeseci skoro nikoga nismo ni vidjeli, mi koji smo navikli živjeti nomadski, stalno na putu, okruženi ljudima. Otkrili smo i neke lijepe strane toga – kontakt s prirodom, shvatiš da smo možda i previše jurili i bili prezauzeti prije pandemije. Da ta promjena nije bila prisilna, bila bi, sigurno, još i ljepša, jer kad smo na nešto natjerani, u nama uvijek postoji i neki otpor. Još uvijek imamo nelagodu da ne znamo kako će se pandemija razvijati u skoroj budućnosti. Ali, i ono pretpandemijsko stalno jurcanje je teško, onaj osjećaj ‘nisam ono stigao’, ‘moram ovo, moram ono’, kao da će svijet stati ako sve ne obaviš tokom dana. Sad je to pomalo minulo. Jer, odjednom je nastao vakuum, pa vidiš da sunce i dalje izlazi i zalazi, da se zemlja vrti, da je najvažnije zdravlje, shvatiš koliko ti zaista znače i koliko voliš i familiju i prijatelje koji nedostaju. Nedostaju, ali si silno sretan što imaš sve te ljude u svojim životima i nadaš se da ćeš se uskoro s njima naći.”

image
Rade Serbedžija i Lenka Udovički
Dusko Marusic/Cropix

Odrasla je s tri sestre, rodila tri kćeri, cijeli je život okružena s puno žena od kojih mnoge, pripovijeda, imaju upečatljive osobnosti. Koliko ju je to odredilo, formiralo?

“Sigurno puno. Jaka ženska loza dolazi od strane moje majke koja je Bolivijka. Koncem 1950-ih zaljubila se u mog oca u Venezueli i odvažila prijeći pola svijeta, doći živjeti u neku komunističku zemlju za koju su joj svi govorili da je iza željezne zavjese. I baka, majčina majka, bila je vrlo aktivna borkinja za ženska prava. Imamo fotografiju bake kako drži govor u Ujedinjenim narodima, bila je potpisnica povelje o ženskim pravima kao predstavnica iz Južne Amerike.”

U njezinoj je obitelji mnogo zanimljivih žena u više generacija. “S tatine strane jako malo znam, majka mu je umrla kad je bio šestogodišnjak. Ali s mamine strane baš postoji cijeli niz vrlo jakih žena. Moj pradjed, bakin otac, osnovao je prvo sveučilište u Boliviji na kojem su mogle studirati žene, prije toga se nisu mogle školovati na visokim školama. Imam tu dugu liniju, u obitelji je odavno tradicija vjerovanja u obrazovanje i snagu žena, i to je sigurno preneseno i na mene. Tim više mi je nevjerojatno gledati ovaj recentni val neokonzervativizma koji je doveo do toga da se ponovo raspravlja o pravu na pobačaj.”

Majka Lenke Udovički u kasnim je osamdesetima. Živi u Beogradu gotovo 60 godina, predugo je u Srbiji da bi, kad je postala udovicom, pomislila da joj je Bolivija bliža, da bi se poželjela vratiti u zemlju djetinjstva. “Bila je na premijeri ‘Nosoroga’. Jako joj se svidjelo, a meni je uvijek jako stalo do njezina mišljenja”, kaže Udovički pa dodaje: “Političke su prilike u Boliviji uvijek bile turbulentne pa je moja majka dijelom odrasla u Americi, tamo se i školovala.”

Što je njoj bitno posredovati vlastitim kćerima? Zastane. Neko vrijeme šuti.

“Stvarno mislim da je to vjera u pozitivno i u ljudskost, u to da za sreću ne treba toliko puno. To je ljudskost, taj ljudski kontakt i neka pozitivna energija koju svaki čovjek ima u sebi, samo je, iz različitih razloga i pritiska, zatomljujemo, a i ovo potrošačko konzumerističko društvo puno potiče te mračnije strane koje nosimo u sebi. Bitno je boriti se za solidarnost, podršku, jer mi smo, prije svega, društvena bića i najsretniji smo kad samo s ljudima koje volimo, kad nešto možemo podijeliti, nešto zajednički sanjati i zajednički dobro napraviti. Puno sretniji smo tad negoli kad grabimo samo za sebe. Kapitalistički svijet i ta mašinerija ide na to da uništi i planet i međuljudske odnose, uči grabiti kao da ćeš biti sretniji ako imaš brodove, automobile... Vjerujte mi, nagledala sam se puno užasno bogatih ljudi koji su bili nevjerojatno nesretni.”

Razgovaramo o novim projektima. “Apliciramo za neke fondove EU, na jedan projekt koji je znanstveno-umjetnički istraživački projekt koji bi se bavio korelacijom između kreativnosti, umjetnosti i mentalnog zdravlja, govorio o tome koliko je umjetnost bitna upotrebljavajući znanstvene metode, mjereći valove koje naš mozak emitira. Naše cijelo tijelo proizvodi glazbu koju mi ne čujemo. Ovisno o tome u kakvom smo emotivnom, mentalnom stanju ta se glazba mijenja. Radit ćemo na tome da to mjerimo, baviti se pitanjem koliko su umjetnosti i kreativnost bitne za naše psihofizičko zdravlje”, pojašnjava.

Tendencija je, kaže, da se umjetnost i kultura smatraju nečim što nije dovoljno profitabilno, nečim što gotovo pa i nije previše bitno. “Kultura je obično prva kad se režu sredstva, smanjuju potpore. A mislim da se dijelom i u ovoj pandemiji počelo pomalo osvještavati koliko je kreativnost bitna, koliko je umjetnost jedna od osnovnih potreba ljudskih bića. I to ne samo za umjetnike i ljude koji uživaju u umjetnosti, jer baš svako ljudsko biće je kreativno i jako je bitno da pronađe način da to izrazi. Tako su i za ove pandemije mnogi odjednom krenuli peći kruh, kuhati... jer čovjek ima potrebu raditi i nešto kreativno. To je jako bitno - od načina na koji pišemo, pospremamo, čitamo, kuhamo, bilo što, samo da nađemo način da to izrazimo.”

Čega se u životu najviše plaši? “Uvijek se najviše plašim za dobrobiti svoje djece, ima kod Euripida u ‘Medeji’ rečenica, dok u jednom trenutku korovođa govori o roditeljstvu: ‘Mi smo taoci sudbine naše djece.’ Mislim da je to vrlo istinito. Ja sam spoznala strah u trenutku kad sam postala majka. To je možda bilo moje najveće otkriće. Prije toga sam, doduše, bila i vrlo mlada, a mladi ljudi kao da možda ni fiziološki nemaju centre za strah posve razvijene (smijeh). Ali, kad sam rodila to malo, nezaštićeno biće, najveća spoznaja koju sam doživjela bila je da osvijestim koliko sam njezinim rođenjem i ulogom majke postala ranjiva i koliko je u meni strah i instinkt da je zaštitim. Doslovce sam to osjetila još u bolničkom krevetu... Ta pomisao da netko može nauditi tom biću učinila je da sam se najednom osjetila potpuno nemoćnom i izbezumljenom.”

image
Redateljica Lenka Udovički
Dusko Marusic/Cropix

Priroda učini da se naučimo živjeti s tim strahom, da ga naučimo kontrolirati, mjestimice izbrisati. “Jasno, jer strah je možda i najopasniji i najdestruktivniji osjećaj, ljudi iz straha čine strašne stvari. Strah je vrlo destruktivan. Jako je bitno da taj strah ne prenesemo na našu djecu, da im ne dademo to opterećenje. To sam naučila od svoje majke. Kao mala sam se jako voljela penjati na drveće i brati trešnje. Penjala sam se puno više nego mnogi dječaci, sve do vrha. Tek sam kasnije shvatila da moja mama ima strašan strah od visine, da joj je to moje penjanje bilo strašno, ali nikad mi nije rekla ‘ne’, nikad me nije sprečavala. Moramo vjerovati da će sve biti u redu i da će djeca naći svoj put.”

Prve četiri godine života provela je u Urugvaju, njezin je otac bio jugoslavenski veleposlanik. Potom su se odselili u Beograd. Otac njezine majke, koji je, kako su se režimi u Boliviji mijenjali, povremeno bio veleposlanik, a povremeno izbjeglica, rodom je iz Cochabambe. “To je kao neko mitsko rajsko mjesto te zemlje. Bolivija je visoravan, veliki dio je na velikoj visini i nema vegetacije. Ali, prelijepo je, to su planine čije se boje mijenjaju ovisno o tome koji mineral prevladava. Povremeno ima dolina koje su plodne, božanstvene, a Cochabamba je jedna takva rajska dolina. Ljudi iz Cochabambe vjeruju da su oni specijalno izabrani i privilegirani samim tim što su, eto, baš tu rođeni. Pomalo je to slično stavu koji imaju recimo Splićani. I Split ima onu svoju: ‘Što je pusta Londra kontra grada Splita’.”

Minulog je lipnja bilo točno trideset godina da su Lenka Udovički i Rade Šerbedžija u braku. “Proletjele su mi te godine. Udavala sam se zaljubljena, ali stvarno nisam imala u glavi ideju da je to brak zauvijek, do kraja života. Ja sam osoba koja teško prihvaća sve što je konačno i zauvijek, takve stvari me malo plaše. Kad sam se udavala, mislila sam: ‘Pa dobro, koliko traje, nek traje, uvijek se mogu razvesti.’ Najedanput sam se okrenula i evo prošlo je već trideset godina i mislim da je to, ipak, to. Ono što me je njemu i privuklo jest da je iza svih tih njegovih brojnih talenata i nevjerojatne energije - ono što je meni najljepše u njemu - jedan zaista izuzetno dobar čovjek ogromnog srca i da je sačuvao tu neku dječačku dušu. Mislim da sam se zbog toga i zaljubila.”

Dvadeset godina je Šerbedžija stariji od redateljice i supruge Udovički. Te ih godine, kaže, ne razdvajaju. “Zaista ih ne osjećam, od prvog trenutka ja ih ne osjećam. Možda i zbog te njegove dječačke duše koja je snažna u njemu. Nikada nisam osjetila tu razliku, ili da je to bila neka prepreka u našem odnosu. I moj otac je osamnaest godina stariji od moje majke, tako da nije ni meni ni familiji to bilo nešto čudno ili neki problem. Mislim da je najvažnije da je uvijek u tom braku postojalo i postoji njegovo poštovanje prema meni i mojoj osobnosti i moje poštovanje prema njemu i njegovoj osobnosti. To je općenito najvažnije za jedan odnos.”

Vraća se na Šerbedžijinu energiju, ovako je opisuje: “On ima 75, krajem šestog mjeseca otišao je na snimanje u London, bio tamo deset dana, pa se vratio 6. srpnja, 7. srpnja je imao nastup u Zagrebu, Krležin ‘Moj obračun s njima’, poslije je imao veliki koncert u Šibeniku, dan kasnije Banja Luka, dan kasnije Beograd, pa dva dana kasnije koncert u Opatiji, dan kasnije je bilo otvaranje, koncert ovdje na Brijunima, onda su krenule probe i tri predstave ‘Tko se boji Virginije Woolf’, onda je imao pet dana odmora, zatim se vratio u London, sad tamo snima, vraća se u nedjelju.

U ponedjeljak već počinjemo probe za ‘Kralja Leara’. Od 10. kolovoza igra Leara, što je nevjerojatno zahtjevna uloga i emotivno i fizički, u svakom pogledu. Eto, tako mu izgleda, primjerice, jedan mjesec. Da ne spominjem da on ujutro ustane rano, prijeđe svojim gliserom u Fažanu, otrči do Pule, najviše voli hraniti svoju familiju, kupi nešto, donese, specijalno... Rade je uistinu čovjek fascinantne energije. Ja to ne mogu pratiti (smijeh).”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:04