Minulog je prosinca u nekadašnjem kinu Uranija na zagrebačkom Kvatriću, danas prostoru otvorenom raznim kreativcima, Saša Božić postavio “Kabinet čud(ovišt)a”. Bile su samo tri izvedbe, predstavu je vidjelo, kad ih sve pojedinačno pobrojimo, manje od četrdeset ljudi. Unatoč malom broju i tome da mediji, izuzevši nekoliko najava predstave, nisu ni stigli ozbiljnije se pozabaviti tim novim Božićevim projektom, glas o predstavi koja kreće uz čašicu žestice iz skrivene veže zagrebačkog centra više-manje usmenom predajom pronio se među potencijalnom publikom, pa ćemo razočarati kad kažemo da novih izvedaba “Kabineta čud(ovišt)a” do veljače sigurno neće biti. Čekaju da popuste epidemiološke mjere.
“Kabinet čud(ovišt)a” progovara o tijelu, tjelesnosti, žudnji, usamljenosti, unutarnjoj praznini i nemirima, probijanju vlastitih granica. “Kabinet čud(ovišt)a” priča je, među ostalim, o ženi koja ima “sve”, obitelj, posao, novac, u životu pregršt konvencionalnih i manje konvencionalnih zabava, a nema “ništa”, jer u njoj je ponor koji se ne da ispuniti, rupa duboka, žudnja golema koju ni ti, većinom nepoznati joj muškarci, nasumični ljubavnici koje uzima, ne mogu utišati, smanjiti, učiniti manje intenzivnom, manje zastrašujućom, manje tutnjećom. Pornografskim momentima u životu žene koja bi “htjela biti plaćena za talent pružanja užitka” prilazi se poetično, pogotovo u drugom dijelu predstave koji drugačijim jezikom, verbalno i tijelom, progovara o žudnji koja je u početku prikazana kao vrlo fizički čin.
Božić je predstavu gradio na temelju dvaju tekstova, romana “U vrtu čudovišta” Leïle Slimani i dramskog teksta Dimitrija Kokanova “Pornscape”. Zašto Slimani, njezin roman “U vrtu čudovišta”, što ga je privuklo da ga odluči adaptirati i kako ga je odlučio kombinirati s “Pornscapeom”, dramskim tekstom Dimitrija Kokanova koji je bitno poetičniji?
“U zadnje vrijeme sam promišljao možemo li u kazalištu pronaći drugačiju vrstu iskustva, izložiti se intimno kao umjetnici iznad svojih ideoloških i političkih uvjerenja i zato mi se taj ispovjedni format koji roman nudi učinio zanimljivim. Dimitrije Kokanov, mladi beogradski dramaturg, idealan je suradnik, koji je dramaturški uobličio cijeli proces, tako je nastala predstava koja je samo inspirirana romanom Leïle Slimani, a koju svojim iznimnim talentom nose fenomenalni izvođači: Jelena Miholjević, Boris Barukčić i Viktorija Bubalo. Sigurno i zbog uvjeta u kojima smo stvarali predstavu, ‘Kabinet čud(ovišt)a’ smatram svojim najintimnijim projektom.”
Kako je u doba epidemije stvarati intimnu predstavu u kojoj je puno kontakta i govora tijela? “Bilo je iznimno zahtjevno, nekoliko puta za vrijeme rada na predstavi išli smo u samoizolaciju; svako malo smo se testirali i provjeravali, pogotovo jer se radi o predstavi koja inzistira na trenutno tjelesno opasnoj bliskosti između izvođača. No za vrijeme samoizolacija svakodnevno smo preko Zooma radili dalje na predstavi. Ovo nemilo vrijeme darovalo nam je oslobođenje od produkcijskih uzusa, predstavu nismo radili šest tjedana, što je postalo uobičajeno vrijeme rada na nekoj predstavi u Hrvatskoj, nego tri mjeseca. To nam je dalo prostor i vrijeme da se igramo, plemenito trošimo vrijeme, više se povežemo kao ljudi i uđemo intimno u svaki segment forme ‘Kabineta’.”
“Kabinet čud(ovišt)a”, koronom nam nametnutih mjera radi, igralo se pred dvanaest ljudi po izvedbi. Opisujući atmosferu, Božić kaže: “Sigurno nam je ta intimistička atmosfera pomogla da se izložimo više. Kad igrate za dvanaest ljudi u publici, nakon nekog vremena možete uočiti reakcije svake osobe u publici, možete ih mijenjati, igrati se, manipulirati njima. Mi smo bili zahvalni na svakoj osobi koja se pojavila, kao što bismo bili i sa 70 gledatelja, što je maksimum publike koja stane u Uraniju. No, zbog određene vrste interakcije koja postoji u predstavi, čini mi se da je smanjeni broj publike više utjecao na njihov doživljaj intimiteta izvedbe, pogotovo jer se radi o jednoj vrsti intimiteta koji je danas gotovo pa ilegalan.”
U doba kad konzervativizam hvata novo korijenje, predstava tematizira žudnju, onu seksualnu prvenstveno, ali iza koje onda stoji i štošta drugo. Kad ljudima ne dopuste govoriti o žudnji, kamoli realizirati je, je li to opasan sublimirani nagon, razorno gorivo i kamo takav nagon može odvesti jedno društvo? “Nagon je uvijek procesuiran, osuđen, kontroliran, u najboljem smislu sublimiran, jer se uvijek smatra opasnim po društvo. Društvo je izgrađeno na zatiranju i kontroliranju želje. Upravo ti prijevoji, fluksovi žudnje bili su nam kazališno zanimljivi, pogotovo u doba koje proskribira bilo kakav tjelesni susret. Pokušali smo ovom predstavom omogućiti prostore u kojima ugoda može nesmetano teći, kako između nas, tako i između nas i publike. Stoga je naša predstava o prihvaćanju vlastite žudnje i konzekvencama koje ta žudnja donosi, ujedno danas i čudesna i čudovišna.”
U doba kad nas navikavaju, gotovo pa programiraju, da se ne rukujemo, kad pazimo da se ne okrznemo, kamoli zagrlimo, kad nas upozoravaju da su dodiri opasni, da ne liječe, nego su boleštinom zarazni, ovo je predstava koja gledatelja zateče. U njoj je puno čežnje i seksualnosti. Ono malo ljudi koji su je imali prilike pogledati dojmila se, između ostalog, komentirali su neki od njih, baš ta izložena tjelesnost u vremenima kad su dodiri zabranjeni. Je li i sam računao na to radeći predstavu?
“Prvotno, predstava je zamišljala puno veću vrstu interaktivnosti; početni koncept je bio da se priča o sudbini žene koja se opasno igra društveno dopuštenim granicama seksualnosti sva uprizori na tijelu glumice, dok bi glavne uloge igrali sami gledatelji. No, dakako, morali smo odustati od te osnovne zamisli i pokušati publiku uvući u neki drugi tip izvedbe. Ugoda i prostor iscjeljenja bili su osnovni termini kojima smo se bavili u radu na predstavi. Možemo li i kako publici ponuditi neki prostor tjelesnog šamanizma, prostor istinskog susreta, bez obzira na epidemiološke mjere. Moram priznati da je inzistiranje na tjelesnosti došlo od glumice Jelene Miholjević, njoj se učinilo da je pojačana tjelesnost subverzija koja može ponuditi publici neku vrstu oduška u doba pandemije. I njezina intuitivna potreba pokazala se točnom i umjetnički pronicljivom.”
Može li kazalište ponuditi neku novu vrstu intimnosti? “Mhm. Intimnost je nešto na čemu treba graditi kazalište u suprotnosti s medijatizacijom suvremenog iskustva, ali kazalište igra na tankoj granici između intimnosti i ekshibicionizma. Ako pogodite savršenu formulu, u kojoj se izložite dovoljno a publika se još uvijek osjeća zaštićenom, na mjestu ste gdje se može potencijalno dogoditi umjetnički čin.”
Predstava budi želju za životom govoreći o autodestrukciji. Kako jedno vodi k drugom, kako autodestrukcija može voditi k životu? “Svaki kvalitetan umjetnički čin suočava nas s potencijalom punine naših života. Ne znam zašto bi inzistiranje na seksualnoj slobodi bilo čin autodestrukcije. Suvremene umjetničke prakse građene su na utopijama, nudeći slobodu koja počiva na svakodnevici ljudskog iskustva oslobođenog, između ostalog, binarnih praksi seksualnosti; one ne počivaju na naslijeđenim ideološkim matricama. Naše iskustvo suvremenosti tjera nas da mijenjamo naše živote u svakodnevici, iskustvu privremenih zajednica koje stvaramo, a ne nužno na promjeni velikih društvenih mehanizama.”
Zašto “Kabinet čud(ovišt)a” u Uraniji, donedavno zaboravljenom prostoru, adresi koja ponovno ulazi u mentalnu mapu zagrebačke publike? “Zato što bez obzira na godine i iskustvo i dalje želim otkrivati nove prostore izvedbe u Zagrebu. Zagreb ima premalo nezavisnih prostora koji omogućuju drugu vrstu susreta publike i izvođača. Njih ionako nikada nije dovoljno niti mogu zadovoljiti potrebe zajednice. Duboko sam zahvalan timu koji stoji iza Uranije - prostora kulture koji je podržao ovaj projekt i svakako bih želio da takvih prostora kulture koji djeluju izvan mainstream matrica kulturne politike bude još puno, puno više. Tek tada bismo se mogli uspoređivati s drugim europskim kulturnim centrima.”
I ovaj put za castinga Božić nije izostavio publiku, ponovno ima projekt u kojem publika igra ulogu. Kakva su mu, općenito, iskustva s publikom koja dolazi na njegove predstave i od koje se očekuje, nikad doduše ne traži napadno, ali joj se daje mogućnost da sudjeluje? “Zagrebačka publika ima iskustvo radikalnih umjetničkih praksi, većinom putem djelovanja Eurokaza, Tjedna suvremenog plesa i Teatra &TD za vrijeme ravnateljstva Nataše Rajković. No, interaktivnost ne znači nužno radikalne pristupe. Naša namjera bila je stvoriti prostor ugode, prostor u kojem se publika neće osjetiti izloženom niti prozvanom, kreirati novi poligon društvene igre. Predstavom smo htjeli ponuditi prostor zajedništva, zajednicu koja prihvaća realno iskustvo, a ne njegovu internetsku medijatizaciju. Participativna umjetnost kao način vježbanja zajednice vrlo je raširena u zapadnoeuropskim izvedbenim umjetničkim praksama i svoj je zamah doživjela još krajem 90-ih, no istinsko prihvaćanje nije doživjela u hrvatskom kazališnom okruženju, koje je i dalje opsjednuto ceremonijalnim i reprezentacijskim izvedbenim praksama i modelima.”
Saša Božić gotovo da ima neformalnu listu stalnih suradnika. Kako mu se nametnula ta dinamika u autorskom radu, zašto tako često radi s istim ljudima? “Vjerojatno potrebom za njegovanjem umjetničke zajednice. Kada govorim o umjetnicima poput Jelene Miholjević, Ksenije Zec, Petre Hrašćanec, Jerka Marčića, ili mladima poput Viktorije Bubalo, Uga Koranija, Une Štalcar ili Borisa Barukčića, govorim o umjetnicima koji me neprestano nadahnjuju i o kojima sanjam kada zamišljam neke nove umjetničke projekte.”
Korona je poharala kazališta, istisnula publiku, smanjila budžete. Kazališna nezavisna scena je posebno ugrožena. Kako u takvim oskudnim uvjetima funkcioniraju? Mogu li, ako se nešto bitno ne promijeni u načinu kako se u nas tretira nezavisna scena, ti nezavisni projekti uopće opstati? “Jako teško. Postoji velika potreba i niz inicijativa koje pokušava provesti Ministarstvo kulture kako bi se spasio kulturni život pa samim time i djelovanje nezavisne scene, no nisam siguran da su lokalne vlasti kulturnih središta u Hrvatskoj osviještene i svjesne koliko je bitna nezavisna scena za stvaranje kulture nekog mjesta i zajednice, počevši od Zagreba pa nadalje. Nezavisna scena u izvedbenim umjetnostima u Hrvatskoj uvijek je djelovala na vjetrometini, no danas je posebno ugrožena i, umjesto da joj se dodijele posebni poticaji za pomoć njezinoj žilavosti, posvemašnje ignoriranje iste u pandemijskim uvjetima opasno doprinosi gušenju scene i opstanku samo onih najglasnijih, ne nužno i onih najkvalitetnijih.”
“U kaosu koji je nastao zaboravljamo na mlade umjetnike, koji su tek izašli s akademija, već sad druga generacija mladih umjetnika izlazi na nepostojeće tržište bez ikakve mogućnosti da pokaže svoj rad, da ih se uoči i prepozna. Između ostalog, zato sam se i odlučio ‘Kabinet čuda’ raditi s Viktorijom Bubalo i Borisom Barukčićem, ne bih li im, osim umjetničkog iskustva, omogućio i osnovnu egzistencijalnu sigurnost. No ne mogu težinu tog tereta ponijeti samo nezavisne umjetničke organizacije, što je s kazališnim institucijama, koje su puno više financijski dotirane? Mogu li one podnijeti teret zbrinjavanja umjetnika koji su trenutno na cesti?”
Božić često radi po europskim kazalištima, od 2017. pomoćnik je za dramski program na Dubrovačkim ljetnim igrama, docent je na Katedri scenskog pokreta zagrebačke ADU. Kakva su mu iskustva s inozemnim partnerima? Kako na Zapadu funkcionira nezavisna scena? “S obzirom na to da se radi o višegodišnjem planskom financiranju, na Zapadu je svakako lakše. U protekloj godini planirao sam dvije nove produkcije u Njemačkoj i Švicarskoj te niz gostovanja naših međunarodnih koprodukcija. Za svaki od tih projekata koji se nije održao ipak sam bio plaćen, nekada u potpunosti, nekada sa 80 posto planiranog iznosa. No, to nije bio slučaj u Hrvatskoj. Koliko su oštećeni domaći toliko su oštećeni i međunarodni umjetnici. Nisam siguran da su lokalne vlasti svjesne koliko je veza pokidano i koliko dugo ćemo raditi da ih obnovimo. A sve zbog ignorancije, nemogućnosti sustavnog planiranje financiranja i lijenosti naših lokalnih kulturnih politika.”
Koliko god je, s obzirom na okolnosti, možda prerano, što nam je ove godine očekivati od Dubrovačkih ljetnih igara, i organizacijski i financijski i programski? Lani su mnogi radili volonterski, jer festival je bio ostao bez većeg dijela sredstava. Što je naučio iz tog lanjskog festivala koji je nastajao u posebnim vremenima? “Još uvijek naš mali produkcijsko-umjetnički tim predvođen Dorom Ruždjak Podolski osluškuje što će nam donijeti sljedeće razdoblje, te stoga ne želim još najavljivati nove naslove i produkcije. Prošle godine smo u potpunosti morali promijeniti program od prvotno zamišljenog i najavljenog te se prilagoditi iznimnoj situaciji u kojoj smo se našli. Moram još jednom istaknuti da smo jedan od rijetkih festivala - za razliku od Avignona, WienerFestwochena, Edinburga i sličnih - koji se uspio potpuno održati pandemijskim uvjetima usprkos. Bili smo jako uporni i svih 47 dana trajanja festivala smo iznijeli bez obzira na smanjene produkcijske mogućnosti i pogoršane financijske okolnosti.
Sreća u nesreći je da veći dio produkcijskog tima čine umjetnici pa smo preuzeli odgovornost da sami iznesemo umjetničku produkciju festivala. Ne znam bi li inače bilo moguće održati festival, s obzirom na to da ga je programski podržalo samo Ministarstvo kulture. Na sreću imali smo i sredstva Europske komisije te zaklade Kaboga, pa smo tako financijski pokrili ambiciozno zamišljen program. Još čekamo rezultate natječaja u kulturi i točna programska sredstva kako bismo konačno definirali program za 2021. Ono što nas očekuje zasigurno je projekt ‘Port of dreamers’ koji se bavi poviješću migracija na ovim područjima i uključuje regionalne partnere, a financiran je sredstvima Kreativne Europe te je njegova produkcija time zagarantirana. Sve ostalo spada još uvijek u domenu pregovora.”
Kako živi ovih dana, kako se nosi s ljuljanjem tla, nametnutom nam socijalnom izolacijom? Boji li se potresa? I gdje ga to, u koji dio njega, najviše potresa?
“U prvotno vrijeme ova vrsta nametnute samoizolacije zapravo mi je odgovarala, imao sam više vremena posvetiti se sebi i predahnuti od stresnog skakanja iz jednog projekta u drugi. No sada mi, iskreno, sve teže i teže pada ova izolacija, bojim se samoće koja mi sve više postaje modus operandi, a ne samo nametnuto iskustvo života.”