GLOBUSOVA ČAJANKA

Novi kriteriji za dodjelu stimulacija piscima i pjesnicima: ‘Ministarstvo pretvara književnost u bojno polje‘

Najveći prijepor izaziva sustav bodovanja u koji ulazi vrijednost objavljenih kritika u raznim medijima
Globusova čajanka
 Ivana Nobilo/Cropix

Ministarstvo kulture nedavno je objavilo javni poziv za dodjelu stimulacija autorima i prevoditeljima. U Čajanci o bodovanju govore Antonela Marušić, koja objavljuje pod pseudonimom Nora Verde, pjesnikinja Monika Herceg te izdavačica i vlasnica izdavačke kuće Beletra Sandra Pocrnić-Mlakar i vlasnik i izdavač Media Bara Neven Kepeski.

Vlašić: Ministarstvo je raspisalo natječaj kojim uvodi nove kriterije za dodjelu stimulacija piscima. Što se, ustvari, dogodilo?

Marušić: Dogodilo se da je raspisan natječaj za stimuliranje najboljih književnih ostvarenja u prethodnoj i pretprošloj godini i da su kriteriji tog natječaja obznanjeni i definirani tako da to nije pravedno.

Vlašić: A nije pravedno iz niza razloga? Dodjeljuju se bodovi…

Marušić: Nije pravedno zato što, ukratko, takav sustav bodovanja želi prikazati književnost kao nekakvo bojno polje, polje natjecanja, nadmetanja. Teško ga uopće mogu usporediti sa sportskim, a na taj način ne možemo vrednovati književnost, ponajmanje najbolja ostvarenja koja bi se ovakvim programom trebala podržati.

Vlašić: Riječ je o dodjeli bodova koji se ostvaruju temeljem različitih kriterija, osvajanjem književnih nagrada i recenzijom čija vrijednost ovisi o tome u kojem je mediju objavljena. Primjerice, recenzija u Jutarnjem listu nosi 10 bodova, a recenzija u Slobodnoj Dalmaciji vrijedi 7 bodova. Specijalizirani književni časopisi vrijede po 4 boda…

Herceg: Ovisi, kako koji. Neki vrijede i 10 bodova, s time da je tu veliki problem u tome što neki književni časopisi u usporedbi sa štampom pripadaju različitim kategorijama. S druge strane, ako zaista evaluiramo recepciju, moramo znati da 10 bodova u Jutarnjem listu i 10 bodova u nekom časopisu kao Republika ili neki sajtovi kritika kao što su HDP-a nije isto, ne govorimo o istoj publici, ne govorimo o istoj širini recepcije. Neke časopise koji se tiskaju vjerojatno čita samo nekoliko čitatelja u cijeloj Hrvatskoj i bodovanje jedne kritike naspram druge na toj razini je iz tog razloga potpuno suludo. Vi ne možete reći, ako ganjate recepciju kao kriterij, da imate 10 bodova Jutarnjeg lista, koji čita velik broj ljudi jer se čita u tiskanome i u online izdanju, a s druge strane imate časopis HDP-a ili DHK koji čita uzak krug ljudi. Recepcija toga nije ista, pa ni bodovanje nema smisla. Ako imate kritiku koju je popljuvalo deset ljudi, to djelo će biti bodovano samo tako. To su stotine bodova, a zašto? Zato što je deset ljudi reklo da djelo ne valja u različitim medijima. Interesantan je taj princip bodovanja.

Marušić: Borise, jedno pitanje za vas. Što mislite o tome da kritika nekog vašeg kolege iz Jutarnjeg lista vrijedi više od kritike kolege iz Novog lista?

image
Antonela Marušić
Ivana Nobilo/Cropix

Vlašić: Mislio sam vas pitati gdje je lakše doći do kritike.

Marušić: Nemojte, ja vas pitam.

Vlašić: Mislim da mediji drže do svojih autora i autori koji pišu kritike su vrednovani na tržištu. O percepciji njihovih tekstova ovise mnoge stvari i kritičari ne dobivaju priliku pisati ako to ne zaslužuju. Jesam li vam odgovorio?

Marušić: Niste. Niste mi odgovorili jer ovdje nije riječ o tržišnom natjecanju, ovdje je riječ o jednoj nagradi koja vrednuje kvalitetu književnih djela i ostvarenja.

Vlašić: Kritičari i o tome pišu…

Marušić: Dobro, ali je apsolutno diskriminatorno da recenzenti jednog mainstream medija donose više bodova nego recenzije nekih njihovih kolega.

Vlašić: Ako nisu isti autori, zašto bi recenzenti bili isti? Zašto bi, dakle, recenzent u dnevnim novinama manje vrijedio od specijaliziranog recenzenta u književnom časopisu?

Marušić: Zašto bi kritika vašeg sjajnog kolege iz Novog lista vrijedila manje od kritike Jutarnjeg lista?

Vlašić: To je također moje pitanje, kako Jutarnji stoji bolje u odnosu na Slobodnu Dalmaciju? Mislite li da smo imali bolju vezu u Ministarstvu?

Marušić: Ne, ne kažem to. Treba gledati širi društveni kontekst, hoću da svi kažemo da ovo nema smisla. Svakom tko ima dvije čiste u glavi trebalo bi biti jasno da je natječaj bizaran, smiješan, diskriminatoran i da bi ga trebalo poništiti.

Vlašić: Dopustite da kažem jednu stvar. Autori Jutarnjeg lista, a vjerujem da je tako i u Novom listu i u drugim medijima, kada pišu kritiku, ne razmišljaju o tome guraju li neko djelo prema naprijed ili ga obezvređuju. Oni se trude vjerno prikazati i dati svoj sud o djelu, ne razmišljaju o tome kako će to izgledati u Ministarstvu kulture.

Herceg: Izrazito je bitno da književne kritike pišu mahom individualci koji nisu adekvatno plaćeni, i to rade rijetki ljudi koji imaju nekakvu entuzijastičku želju pratiti književno polje. I vi zaista ne možete evaluirati jedan tekst naspram drugoga, zašto je jedna kritika bolja od druge? S druge strane, ako kritika nema intencije, je li moguće pretpostaviti, a vjerojatno jest, što bi se dogodilo kada bi se ovakav natječaj perpetuirao svake godine? Bi li onda svaki autor, svaki izdavač razmišljao o tome gdje treba sve plasirati knjige kako bi ona dobila dva, tri osam ili koliko već bodova? To može u jednom trenutku postati krimogeno jer svrstava književnost na trku, a mi ne trčimo utrku na sto metara. Netko će ispljuvati niz djela, ali to nije ni bitno, ukusi su različiti. Većina književne kritike će se složiti da ono što nije dobro zaista nije dobro. Ali, recepcija jednog djela kada se uprosječi, onda se većina ljudi složi da je nešto dobro ili nije. Jako su rijetki primjeri da nešto idiotski bude proglašeno djelom godine. Čini mi se da baš iz tog razloga nema smisla da kritiku bodujemo bez obzira na to kakva ona bila. Netko će poslati takvo djelo na deset adresa i skupiti gro bodova kao da je djelo super.

image
Monika Herceg
Ivana Nobilo/Cropix

Vlašić: Sandra, vi ste u jednoj diskusiji na društvenim mrežama napisali da treba vrednovati književna djela…

Pocrnić-Mlakar: To je smisao umjetničkog rada.

Vlašić: Ali, kažete da to ne bi trebali raditi sami autori.

Pocrnić-Mlakar: Naravno. O tome se cijelo vrijeme radi. Hoće li oni koji pišu romane učiti ispunjavati excel-tablice ili će oni koji ispunjavaju excel-tablice učiti pisati romane? To je osnovno pitanje. Tko će vrednovati umjetnika? Objaviti neko djelo znači staviti ga na uvid javnosti. Objaviti. Svi koji rade u kreativnim djelatnostima nastoje biti vidljivi. Ta vidljivost dosta košta i traži dosta energije i ulaganja, pogotovo sada kada je sve na mreži. Mi se svi tu jako trudimo biti vidljivi da bi onda netko rekao: “To sve što objavljujete morate staviti u excel-tablicu da mi vidimo što ste radili Ali, mi cijelo vrijeme pokazujemo što radimo, to je naš posao! To je naše javno djelovanje kroz naše stvaralaštvo. Ja se jako solidariziram s umjetnicima jer sam bliska tom kreativnom procesu kao urednica. Nisam autorica, ali sam urednica. Neka u Ministarstvu stavljaju to u tablice, neka lijepo sve to uzmu i zbroje. Pa, nema nas tisuće! Hrvatskih pisaca ima za nabrojiti na prste jedne ili dvije ruke, pogotovo onih koji će doći u konkurenciju za potpore. Odjedanput se pravi slika kao da je tu neka strašna gomila ljudi, sadržaja koji ne možemo organizirati. Koja gomila ljudi i sadržaja?! Pa zna se točno tko je tko na sceni, za onoga tko prati scenu. Onaj tko želi da mu se scena podastre u excel-tablici pokazuje da ne razumije kreativni proces.

image
Sandra Pocrnić Mlakar
Ivana Nobilo/Cropix

Marušić: Specifična je stvar. Imamo književne nagrade internetskih portala i novinskih izdavača. To su popularne nagrade gdje se nagrađuju pisci koji su čitani. Kvalitetni počesto, ponekad i ne. Imamo i nagrade koje su javne, koje ne financira neka privatna grupacija, nego je u pitanju javni novac. Tu bi stvari trebale biti drugačije jer je upravo to mjesto gdje se mogu nagraditi djela autora koji su ostali podzastupljeni u godini koja je za nama, koji se nisu uspjeli nametnuti, koji nemaju sreću da imaju jakog izdavača s jakom marketinškom mašinerijom iza sebe. Autora koji nije imao sreće biti na taj način prisutan, čiji izdavač nema izuzetno tople odnose s vlasnicima medija, glavnim urednicima, recenzentima. A takvih autora, i to vrlo dobrih autora, ljudi moji, nema baš tako malo. I ti autori nisu vidljivi čitateljima, na književnom polju, tim autorima treba dati takvu vrstu potpora. Ovo bi trebala biti nagrada za takva kvalitetna djela i autore. O tome se ovdje radi, odatle peticija protiv ovakvog sustava, odatle frustracija.

Vlašić: Bodovi su jedan od kriterija, i dalje ostaje grupa ljudi koja procjenjuje vrijednost svakog djela.

Herceg: To je velika problematika. Primjerice, mi smo u nekom žiriju, sjedimo i pratimo književno polje. Po defaultu ja već sada znam nabrojiti finaliste svih većih nagrada, dobitnike svih manjih nagrada. To su ipak autori knjiga koji su dobili kakvu-takvu vidljivost baš radi nagrada. Radi gostovanja i festivala dolazi druga vrsta vidljivosti. Ako se vama pojavljuje neki autor na nizu gostovanja, vi ćete ga jednostavno vidjeti i prije ćete znati da je izdao knjigu. Po defaultu ljudi koji sjede u žirijima prije znaju što će im bodovi reći ili bi trebali znati jer im bodovi doslovno kažu da su ti autori bili na tim gostovanjima, na tim festivalima i dobili su te nagrade. S time da su putovanja sada problematična jer postoje ljudi koji su rizična skupina. Meni prvoj putovanje nije opcija. I prije korone, mi govorimo o ljudima koji su onemogućeni zbog bolesti, zbog zaposlenja. Hrpa naših pisaca ima stalne poslove zbog koji ne može putovati na tjednoj bazi, svakih mjesec dana. Ali, žiri koji prati to književno polje, to zna. Na kraju krajeva, ja točno mogu reći koje su knjige kada recenzirane i gdje. Pratim književnu produkciju, pratim kritike, čitam ih, to je dio onoga što radim jer i sama pišem. Time se bavim. To znači da je cijeli ovaj posao prije vjerojatno relativno uzaludan. Žiri bi trebao imati kritičarsko oko, to vidjeti.

Vlašić: To su vjerojatno ljudi koji su isti kao vi, kojima je čitanje i pisanje život te isto tako prate književnu produkciju.

Herceg: To bi bilo idealno, i da stalno prate, a da im ne dođe pedeset knjiga koje će čitati nekoliko mjeseci, da kroz godinu prate književno polje, da su svjesni svega što se dešava, da poprate i vide kada je koji izdavač izbacio koji naslov. Svi se naslovi izbacuju u nekakvim periodima, postoji određena dinamika književnog polja i može se pratiti produkcija bez velikog problema. Čini mi se da se radi bauk oko toga da se ljudi osjećaju diskriminirani. S time da je također bitno reći da ovdje nema zlih namjera. Tu ne postoje neki zločesti ljudi. Kriteriji su smišljeni vjerojatno u nedostatku javne rasprave.

Vlašić: Javne rasprave o čemu?

Herceg: O kriterijima. Da je sve ovo došlo pred pisce i da su sve ovo imali priliku vidjeti, u roku od jednog dana bi se shvatilo što ne valja, a u roku od tjedan dana bi se došlo do konstruktivnih rješenja.

Marušić: Važna je stvar da su se pisci koji mogu aplicirati na ovo i dobiti stimulaciju, koji stjecajem okolnosti jesu popularni i čitani, a kritike njihovih djela su objavljivane u čitanim medijima, prvi na društvenim mrežama ogradili od toga i rekli da će to bojkotirati. Razumijete li koliko je piscima i autorima jasno da ovo nema smisla. Mi nismo pitani o ovome, naše se strukovne udruge nisu pitale ni informirale.

Vlašić: Kako stvar izgleda iz vizure izdavača koji objavljuje hitove, kojemu ne trebaju potpore?

Kepeski: Da, ja sam iz malo drugačije priče. Trudim se raditi knjige za koje pretpostavljam da postoje čitatelji jer, kakva god bila knjiga, ipak je pisana za čitatelja. Taj čitatelj može biti komada jedan, a može biti i dvadeset, trideset ili pedeset tisuća. Mislim da se u cijeloj priči zaboravio čitatelj. Sve ovo što radimo, ja s jedne strane, autori s druge, radimo zbog čitatelja. Mene se kao izdavača čak i ne tiče ova problematika, nego autora i Ministarstva, ali mislim da kao prosvijećeni čitatelj i urednik mogu nešto reći o ovome. Mislim da stvar nije posložena s lošom namjerom, možda tek iz neke brzopletosti, ali ne s ciljem da se branša digne na noge. No, činjenica je da se branša digla na noge, cijela, zbog 15 tisuća kuna! To su dvije prosječne plaće u gradu Zagrebu. Tu se ne dijele novci s jack-pota, nego novci koje svaki zaposlenik dobije kao poticaj od države zbog korone. Zašto nisu raspisani poticaji za 14 kuna? Već mi je ta činjenica odiozna, hoće li dvadeset ljudi u ovoj zemlji dobiti 15 tisuća kuna! I to ljudi koje bismo trebali smatrati i koje smatramo elitom ovog društva. Meni se čini da to govori o našoj situaciji, da se cijela branša, “industrija”, digla na noge. Kada se daju takvi poticaji, meni je logično da se daju za izvrsnost, a ta izvrsnost mora imati neki ekvivalent ako se dodjeljuje novac, a ne stado ovaca. Daj, brate mili, svakome 150 tisuća kuna da to ima neki dignitet. Meni je već u tom smislu problematično da se potpisuju peticije. Zašto ja nemam pravo na 14 kuna? Bi li se digla cijela gužva da se dodjeljuje 14 kuna?

image
Neven Kepeski
Ivana Nobilo/Cropix

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

image
Globus
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2021 22:40