O Nedjeljku Fabriju, Tonku Maroeviću, incestuoznosti naše književne scene, autobiografskom, djelovanju na Facebooku i drugim temama razgovarali smo s književnicom, znanstvenicom i urednicom Julijanom Matanović.
Pisali ste o Nedjeljku Fabriju. Što je bilo posebno izazovno, odnosno koje su odluke u tekstu bile “teška mjesta”, neispisivo, s obzirom na to da ste bili i prijatelji?
- Nedjeljka Fabrija počela sam čitati 1985., nakon što je objavio “Vježbanje života”. Sjećam se jako dobro trenutka kad sam u izlogu knjižare Naprijed, na osječkom Bulevaru JNA, ugledala tek izloženi Fabrijev roman. Tih se godina puno raspravljalo o krizi hrvatskog romana. Moja je književna generacija putovala na književne tribine organizirane po svim republikama bivše države i zapjenjeno raspravljala o toj temi. Kolege su bile sklone tvrditi kako u Hrvatskoj nema romana nakon Marinkovićeva “Kiklopa”. Bili smo, danas vidim, podosta nepravedni; posebno prema generaciji koja je startala desetak godina prije nas, dakle prema “fantastičarima”. Očekivali smo od njih da popune sve praznine i raspišu prozne žanrove. I onda se, u takvoj atmosferi, pojavio Fabrio. Nedjeljka sam upoznala tek na početku rata. Došao je u ratni Osijek, u funkciji predsjednika Društva hrvatskih književnika. Kad sam 1992. počela voditi tribinu Književni petak u Zagrebu, među prvima sam ugostila baš njega. U Nakladničkoj kući Znanje uredila sam i novo izdanje “Vježbanja života” te napisala pogovor. Njegovi romani o povijesti bili su i dio moje doktorske radnje. Nedjeljku se, nije to skrivao, sviđao moj pristup njegovoj prozi, tako da me pozivao na promocije, na književne susrete. Predlagao je urednicima i svojih drugih romana da mene angažiraju kao pogovarateljicu. Tako sam na stotinu stranica popratila njegova “Izabrana djela” koja je uredio Velimir Visković, u Profilu, u vrijeme dok je glavni urednik bio Drago Glamuzina. A i Nedjeljko je promovirao neke moje knjige, primjerice “Lijepe običaje” i “Tko se boji lika još”. Često sam ga pozivala i na gostovanja, na razgovore sa svojim studentima. Iskreno, činila sam to redovito u onim trenucima kad bih u predavaonici prepoznala neku sumnju, kad bih zaključila da je te mlade ljude netko ipak uspio uvjeriti kako studiraju nešto što društvu, u novim vremenima, baš i nije potrebno. A onda bi Nedjeljko stao pred njih i s tom svojom vjerom da od umjetnosti nema ništa važnije vratio im poštovanje. I oni bi počeli rasti. Bili smo veliki prijatelji. Prije njegova preseljenja u Rijeku pili smo redovito kavu, odlazili na ćevape i kolače, imali smo svoj kafić, pečenjarnicu i slastičarnicu. Sve na nekoliko metara na Trešnjevci. Posljednjih mjeseci na kavu je donosio i kruh, umjesto čokolade za moju princezu. Tako je zvao Magdalenu. Kad je tog 4. kolovoza 2018. preminuo, s njim je, za mene, nestao jedan svijet u kojem su mlađi znali da trebaju vratiti dugove onima kojima su se u mladosti divili, i zbog toga su se osjećali dobro.
Otišao je još jedan radnik hrvatske kulture – Tonko Maroević. Kažem radnik jer mislim da u kulturnom polju ne možete nikada biti adekvatno plaćeni za svoj nužno velik rad, a to neplaćanje uglavnom dohvati radnike. Treba li govoriti o nedovoljnoj refleksiji na njegov minuli rad? Govorim, dakako, o ozbiljnoj refleksiji.
- I s Tonkom je otišao jedan svijet, otišao je čovjek koji je bio spreman svoj talent dati u službu drugih. I koji je širio mir. Trudila sam se godinama učiti od Tonka. Nešto mi je uspjelo, a nešto, premda sam teoriju usvojila, nisam uspjela provesti u praksu. Čitam svoje kolege, mlađe i starije, radujem se dobrim tekstovima. Jako sam sretna što nikada nisam prepoznala neku ljubomoru prema mlađim književnicama. Bilo bi me stid da jesam. Tonko je pratio sve što je objavljivano. I mogao je odvojiti tekst od osobe koja je taj tekst napisala. I to sam uspjela prepisati od njega. Ne prestajem čitati one koje sam jako voljela, čitala ih, govorila o njima studentima, a onda su me oni, u nekom trenutku, prekrižili. Ja ne znam zbog čega su to učinili, ali slutim da su to učinili lako. Nikada se zasigurno i nisu pitali kako se prekrižena osoba osjeća. Treba imati puno snage da s istom ljubavlju priznaš kako su tekstovi tih pisaca jako dobri. Tonko je, uz to pošteno praćenje umjetnosti, uspijevao biti svačiji, ali i ničiji. Vjerujem da mu se nitko nikada nije usudio reći da se opredijeli, da mu kaže ili on ili ja, ako ćeš govoriti o njemu, ne možeš o meni. Tu je bio jak. Uspijevalo mu je pomiriti generacije, poetike, ideologije. Pokazao nam je da bi moglo biti ugodnije, poštenije, mirnije, bolje. Ne želim se ni sjetiti čemu sam sve bila izložena kao članica žirija jedne velike nagrade kad sam presudila u odluci da nagradu dobije odličan roman čiji autor nije član književnog društva u kojem ja plaćam članarinu. Samo Tonku takve odluke nisu bile problem. Tonko je bio posve posvećen. Kad je preminuo, moglo se vidjeti koliko mu se slikara, pisaca zahvaljivalo, koliko je njih stavljalo fotografije s izložbi i s promocija na kojima je govorio. Neki su mu čak i prezime pisali krivo, a on je putovao autobusima, brodovima da bi govorio o njima. Jer, ne samo da je cijenio kvalitetu, on je nagrađivao i trud i vjeru. Kad me u prosincu 1997., na jednoj kavi, dragi profesor Nikola Batušić upitao što radim, a ja mu rekla da ću za nekoliko minuta krenuti na put jer idem negdje izvan Zagreba promovirati jednog ne baš tako poznatog pisca, i još mu se pohvalila da mi je to 103. književni susret te godine, on me je pogledao začuđeno i samo rekao: “Vi skoro kao Tonko.” Danas vidim da mi ništa ljepše nije mogao reći.
Kako oznanstveniti prijateljske poglede i čitanja? I koliko je to možda teško u drugim prijateljsko-spisateljskim relacijama? Možda i s romanima vašeg supruga Pavla Pavličića i vas kao čitateljice, kritičarke, a i supruge?
- Prvo treba reći da u književnosti, kao baš u cijeloj umjetnosti, nema matematičke formule kojom bi se mogla izračunati srednja ocjena nekog djela; nema prosudbene komisije u kojoj baš svi članovi o svakoj pristigloj knjizi na natječaj misle isto. Da je tako, ne bi komisije uvijek imale neparan broj članova. Treba reći i da se svi mi poznajemo, da smo nekada nekome uredili knjigu, nekada o knjizi pisali, pa onda sami postali autori u nakladničkoj kući u kojoj smo prije radili. Premalo nas je da ne bismo bili prepleteni. Ono što mene boli, da tako ću reći, baš boli, a ne da mi samo smeta, jest upravo pomanjkanje tog osjećaja odgovornosti prema samom tekstu, pomanjkanje toga što je imao naš Tonko. Boli me i to neskriveno navijanje “za svoje ljude”. Mi točno znamo u kojim će se novinama i u kojim tjednicima pisati o pojedinim književnicima i njihovim tekstovima, znamo i bez pročitanog osvrta je li ocjena pozitivna ili negativna, znamo koje će se novine oglušiti na pojavu jako dobrog naslova autora koji nije njihov, znamo koji će pisci biti pozvani u neki projekt, a koji neće. Volim što ste spomenuli Pavla i mene kao njegovu čitateljicu. U ovoj atmosferi koja tapše ljude lake na teškim riječima, teško će mi struka dopustiti da ostanem i dalje i Pavlova čitateljica. Do prije nekoliko godina svi su mi govorili da ja najbolje poznajem njegov opus. Zvučat će, jasno mi je, neskromno kad kažem da i sama mislim da je tako. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog toga što sam sve knjige pročitala, pojedine i više puta. Pavlovu sam prvu knjigu pročitala još kao gimnazijalka, prvu svoju kritiku napisala sam o njegovom romanu, prva moja knjiga koju sam uredila u Hitu bio je njegov roman “Diksilend”. Imam stotine kartica napisanih upravo o romanima koje su rijetki pročitali; primjerice “Devet spomenika”, “Škola pisanja”, “Muzej revolucije”, “Nevidljivo pismo”. Planirala sam to objaviti kao knjigu. I sad se vraćam na “filozofiju palanke”, a u njoj stanuju i naše kolege, na filozofiju koja će moje poznavanje - u ovom slučaju pisca koji nije samo pisac krimića - svesti na rečenicu, žena piše o mužu. A da mu je ta koja o njemu piše ono što drugi nisu primijetili kojim slučajem ljubavnica, onda bi njihova veza bila vrijedna doktorske teze, ili barem jednosemestralnog kolegija na fakultetu s kojeg sam otišla. Ili, da sam barem Tonko, da ne vodim o tome računa, ili da kroz naočale dobrote - kakve je nosio on - to ne primijetim.
S obzirom na to da ste doktorirali na hrvatskom povijesnom romanu XX. stoljeća, što biste rekli da je učestala tema suvremenog romana kod nas? Naime, čini mi se da veliki korpus ne uspijeva pobjeći iz “povijesti” i po prilici je retrogradan. Biste li se složili s mojom tezom?
- Vaša teza je točna, a sad ću ponovno spomenuti i Pavla (ne kao svog supruga). On je još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, točnije 1992., napisao esej “Pismo Madoni Markantunovoj”. Kasnije je taj tekst objavljen u knjizi “Rukoljub”, u istoimenoj biblioteci pod uredničkom palicom Nives Tomašević. U njemu “glasno razmišlja” da se gotovo svi naši romani mogu čitati kao povijesni. Na ovim prostorima teško je bilo izbjeći tu temu. Velika povijest je okrznula svaku obitelj, svakog malog pojedinca. Uostalom, i sama sam Šoljanov roman “Kratki izlet”, o kojem se govorilo kao o alegoriji ili kao o tekstu aluzivne književnosti, čitala kao “roman o povijesti”. Možda treba podsjetiti da od 1866., kada je objavljen prvi hrvatski povijesni roman, pa do današnjih dana nema većeg perioda u kojem se taj žanr nije pisao. Nije to čudno. On je oživljavao onaj glas koji je službena zajednica osuđivala na šutnju. Treba još dobro pročitati brojne povijesne i romane iz ranijih perioda naše književnosti, ali i brojne takve romane naših suvremenika. Mislim na Luju Bauera, Stjepa Martinovića, Feđu Šehovića. Upravo sam završila s čitanjem romana “Nadohvat” mlade spisateljice Ene Katarine Haler. Oduševljena sam.
Što znači pozicija autorice u odnosu na poziciju autora, u odnosu na stručnu recepciju? A i šire čitateljstvo.
- Uvijek govorim iz vlastitog iskustva, vlastitom kožom, ne u ime grupe. Put kroz gomilu je daleko lakši, ali ja ga nisam izabrala. Kad sam prije 23 godine objavila prvu knjigu priča “Zašto sam vam lagala”, iznenadila sam mnoge. Do tada sam bila samo u funkciji, u službi književnosti. Već sam i u to vrijeme, govoreći o drugima, pričala priče. I to je bilo simpatično, ali kad sam postala autoricom, stvari su se promijenile. Morala sam se pravdati za svoju vidljivost. Ne mogu se požaliti na recepciju knjige, ona je uostalom do sada prodana u 60.000 primjeraka, objavljena je u 18 izdanja, ali brojne su mi kolege zamjerile što sam zakoračila u još jedno polje književnosti. Željeli su da ostanem u prostoru književne povijesti, kritike i teorije. Zamjerali su mi prvo lice jednine. Priča se malo stišala kad su prvim licem počeli pisati puno veći i važniji od mene, poput profesora Žmegača i profesora Kravara. A kao autorica, kao žena, idemo biti do kraja iskreni, daleko sam više udaraca dobivala od autorica nego autora. Šire čitateljstvo se u mojim tekstovima prepoznavalo, a kolegice od struke su mi znale napisati da se vratim u Osijek peći kolače, jer su mislile da se na stranicama ženskih časopisa, pa i političkih tjednika trebaju smiješiti one, a ne ja. Ja uz slavonsku štrudlu i bosansku palentu, a one uz fine bečke kolačiće.
Tu je posebice važno međusobno legitimiranje, pa si međusobno i pišu pozitivne osvrte. Volio bih da komentirate i taj, valja reći – ne samo naš – fenomen.
- Slika društva se prenosi i na našu struku. Od toga da se međusobno podržavaju, meni još više smeta činjenica da pojedini često ponižavaju cijelu suvremenu književnost. Iskoristi se neki novi naslov i onda on nakon nekoliko rečenica prestane biti predmetom analize, nego se krene – kolonijalnim jezikom – podcjenjivati sve ostalo; i pismo starijih pisaca, i živućih klasika, i mlađih koji tek dolaze. Otkako sam napisala svoj prvi tekst, ja se nekako ponašam kao odvjetnik naše književnosti, ne dam na nju. Mi imamo velikih pisaca, velikih. Čitam sve svoje kolege, čak i one koji me ne pozdravljaju na ulici. Najsretnija sam kad za njihove tekstove mogu reći da su odlični. Meni je, dragi kolega, nedopustivo da doktor znanosti, povjesničar hrvatske književnosti, pred stranim slavistima, koji dolaze u Hrvatsku nešto čuti o književnosti malog naroda i malog jezika, i koji tu književnost proučavaju daleko od njezinih fizičkih granica, kaže, na službenom predavanju, da naša suvremena književnost i nije baš nešto, i da ne zna što bi im predložio za prevođenje.
Facebook je postao medij u kojemu pišete zanimljive crtice, dijelite sjećanja, komentirate. Kakav je doživljaj imati “živu” publiku?
- Na Facebooku sam dvije i po godine. Jedan dio tekstova objavila sam prošle godine u knjizi “Ljuta godina”. Na službenoj stranci imam oko 25.000 pratitelja, na blogu oko 500.000 čitanja. Meni je najvažnije da u komentarima nema teške jezične artiljerije, sretna sam što se još o napisanom može razgovarati pristojno.
Kakvi su za vas književni “procesi” na FB, a kakvi inače – na papiru? Postoji li supstancijalna razlika?
- Na FB je čitanje opuštenije, na papiru detaljnije, višeslojnije. I zbog toga me ne čudi potreba mnogih pisaca da ispisano na FB-u prebace u papirnati oblik.
“Autobiografsko” je sve manje “žensko”, sve više muškaraca se koristi tim izvorom, metodom, pogledom, ali i dalje se zaboravlja da ono nije izjednačenje s istinom, odnosno s književnom istinom svakako. Kakav je vaš pristup toj “temi” danas u odnosu na vaše početke?
- Započela sam s takvim gledištem u vrijeme kad je autobiografija bila književnoteorijska tema. Svoje pravo na “prvo lice jednine” branila sam godinama. Sad je ono gotovo dominantna struja. Meni je samo žao što mi oni koji su me tada napadali zbog mog Ja i ozbiljno me kočili u stručnim napredovanjima, a sada i sami pišu u svom Ja, nikada nisu rekli: “Ma, uranila si.” I meni bi bilo lakše. Nisam ja baš jako dosljedna, lako me kupiti.
Sven Adam Ewin je, pokazali ste – vas vratio u poeziju. Kako se diše s njom, kako ju osjećate i mislite?
- Da, napisala sam jedan tekst o Svenovoj poeziji. Vratio me poeziji, istina je. Pred njegovim vezanim stihom i temama svakodnevice, duboko se klanjam. U vrijeme kad sam ja startala, svi su govorili kako imamo sjajnu poeziju, a kao što smo razgovarali na samom početku, isticali smo krizu proze, posebno romana. I sama sam tada voljela poeziju dosjetke, Mrkonjićeve studije su nam bile ravne Bibliji. Moj najbolji prijatelj iz studentskih dana, jedan od najvećih današnjih pjesnika, nagovarao me na čitanje razlogovaca. Ovih dana sam čitala Evelinu Rudan, sjajna knjiga, divna je i Monika Herceg, i Darija Žilić, i Andrijana Kos Lajtman… Mogla bih nastaviti niz. I onda netko kaže da nemamo književnosti. Naravno, osim književnosti onoga koji se to usuđuje reći.
Naša kulturna scena je prilično inhibirana i zatvorena, reklo bi se snobovska. Postoji vaša sjajna anegdota s promocijom knjige Alke Vuice, volio bih da je podijelite.
- Bilo je to 2011. godine. Nazvala me Alka Vuica, koju nisam osobno poznavala, i zamolila me da joj promoviram knjigu kolumni “Kritika muškog uma”. Te sam njezine kolumne čitala u ženskom časopisu i sviđale su mi se. Pristala sam. I tako, u danu promocije, idem ja hodnikom fakulteta i zaustavi me moj kolega da me pozove na kavu. Ja mu se ispričam, kažem kako se žurim na promociju, on meni: “Opet nekog promoviraš”, ja možda tada i pocrvenim jer sam ponovno uhvaćena u unižavanju akademske zajednice, i kažem mu ime autorice i naslov knjige. On iskomentira jezikom znanstvenika kojem su fusnote iz stranih časopisa važnije od kirvaja u rodnom selu. I sve bi to bilo u redu da taj isti doktor filoloških znanosti nije hodnikom pjevušio “Lijepu bez duše”. Nadam se da i on nije, kao mnogi, vjerovao da je izvođač ujedno i autor stihova. Je li kod stiha “Jer znat ću ko si ti” znao da je to napisala Alka, e to, ne znam.
Hoćete li nam ikada ispričati razloge svog ranog odlaska s fakulteta?
- Hoću, sve sam spremnija napisati nešto o tome. No, razumjet ćete me, to traži puno više prostora.
O čemu sada pišete ali i što čitate?
- U ovom trenutku čitam roman kolegice Gordane Crnković “Lake šutnje”, a i završila sam i svoju knjigu priča.