StoryEditor
LORA TOMAŠ

Otočani bi mi znali reći: ‘Dobro da si došla, nismo više znali što bismo sa sobom‘

Mlada spisateljica zanimljive biografije objavila je prvi roman, “Slani mrak”, dokumentarno-fikcijsku prozu o životu na otocima
Lora Tomaš
 Marko Todorov/Cropix

Diplomirana indologinja, profesorica engleskog i njemačkog jezika Lora Tomaš žena je zanimljive biografije. Živjela je u indijskom Bangaloreu, potom u Patanu, u Nepalu. Družila se s umjetnicima i aktivistima. Čitali su, pripovijeda, Borgesa i Calvina, snimali poetske i angažirane filmove o migrantskim radnicima unutar Indije, raspravljali o svemu i svačemu. Pisala je kao freelance novinarka za indijske i nepalske publikacije na engleskom, novine i časopise, uglavnom književnu kritiku i intervjue s indijskim autorima, dobro poznaje tamošnju scenu. Radila je i reportaže o izbjeglicama iz Burme, Rohinjama koje žive u slamovima indijskih država Jammu i Kašmir, pisala o Kašmiru, arhitekturi nepalskog Bhaktapura, južnoindijskom ritualu theyyam u kojem niže kaste jednom godišnje kroz višesatni ples “kanaliziraju” svoje bogove...

Lora Tomaš prvo je putovala geografski posve daleko, do indijskog potkontinenta, a onda pažnju usmjerila na ono što joj je, gotovo, “njezino”, na otoke po Jadranu. Tako je nekako nastao roman “Slani mrak”, koji je ovih dana objavila nakladnička kuća Hena com. Njezin je “Slani mrak” dokumentarno-fikcijsko štivo, u njemu se miješaju žanrovi, fragmentarno rastočen govori o otocima i njihovim ljudima, životima na škoju u Jadranu, opisuje ih kroz stotine detalja i emocija koji taj život čine.

Prva pomisao da napiše knjigu u kojoj će tematizirati otok Lori Tomaš dogodila se početkom 2014., tad je već dvije godine živjela u Indiji.

“U nekoj knjižari u Goi tražila sam poklon za pjesnika Manohara Shettyja, kojeg sam znala otprije, i to popodne išla intervjuirati u glavni grad, Panjim. Onako intuitivno i na brzinu s police sam skinula naslov ‘Following Fish: Travels Around the Indian Coast’ Samantha Subramaniana, porijeklom indijskog novinara i pisca koji živi u Londonu. Subramanian je na tragu ribe putovao indijskom obalom i u esejima zabilježio nostalgične priče o postupnom nestajanju tradicionalnog ribarstva, iscrpljivanju mora, ribljim receptima. Tako je nekako pisalo na koricama, po tome sam i potpisima ispod pohvala odlučila da će knjiga biti dobar poklon. Nikad je nisam pročitala, ne znam je li Shetty. Sjećam se da sam izašla iz knjižare i odmah nazvala prijatelja i fotografa iz Bangalorea, Rudru Rakshita Sharana, da mu javim kako ću napraviti isto što i Subramanian, samo na Jadranu. Kasnije je to isto preraslo u nešto dosta različito, iako su nam more i ribe zajednički nazivnik.”

Dotad je s Rudrom putovala i radila reportaže iz Indije i Nepala. “Dok bih razgovarala s ljudima, nekad bi mi sve bilo više-manje razumljivo, nekad bi on prevodio, a nekad smo trebali još jednog prevoditelja jer engleski i hindski pored svih tih indijskih jezika i dijalekata nisu svagdje dovoljni. Htjela sam za promjenu istraživati i razgovarati s ljudima čiji jezik razumijem, barem dobar dio onoga što govore, jer se u prijevodu gube i važne stvari i bitne sitnice. Dio obitelji mi je iz Dalmacije, kopnene, pa sam htjela i dublje ući u nekakvo svoje naslijeđe, defamilijarizirati si ga, ali zanimao me rubni, ekstremniji prostor – zato otoci.”

Godine 2015. vratila se u Hrvatsku, počela čitati znanstvene članke i knjige o otocima, među ostalima i knjige Josipa Faričića sa Sveučilišta u Zadru. “O depopulaciji malih otoka na kojima izumiru čitave tradicije, jezik, način života, a krajolik je deagrariziran – nema više toliko obrađenih polja, maslinika, vinograda, sve je zaraslo i podivljalo. Dosta sam vremena provela u NSK, čitajući o statistikama otočkih emigracija, bolestima vinove loze, vrstama mreža pa sve do glagoljskih propovijedi, starih pisama i izvoda iz crkvenih matičnih knjiga”, kaže.

Otoci su, posebno pučinski, daleko od središta događanja i vlasti, bez pogodnosti koje mi na kopnu uzimamo zdravo za gotovo. “Pojam države i njezinih granica ondje poprimaju nova značenja, rastaču se, mijenjaju, a otočani često barataju i nekim sasvim drugim skupom referenci. Sjećam se izjave s nekog od udaljenijih otoka. Jedan osamdesetogodišnjak mi je rekao da dugo nije vidio prijestolnicu. Kad ste zadnji put bili u Zagrebu, pitala sam ga. Nikad u životu, odgovorio je. Mislio sam na Veneciju.” I dok su jedni ostali u prošlosti, susjedi su im, često, povratnici, obnovili kuću ili sagradili vilu, govore s jakim američkim i australskim naglascima, kako kaže Tomaš imaju “udaljene geografije u glavi”.

“Što sam duže radila na ovom projektu, to su sve više u prvi plan izranjali emotivni pejzaži, emotivna izoliranost kakva se može dogoditi i u mjestima suprotnog predznaka – u najmnogoljudnijim svjetskim metropolama. Ali otok svojom scenografijom – točkica okružena vodom, upućena sama na sebe – puno upečatljivije simbolizira i facilitira tu osamljenost. Ona kao da zadobiva vlastitu estetiku, vizualni kod.”

Jesu li ti insularni mentaliteti ljudi koji su od ostatka svijeta odijeljeni vodom doista bitno drugačiji od kontinentalaca? Ako jesu, u čemu su ponajviše drugačiji? Gdje je otisak otoka na ljudima s kojima je razgovarala, u smislu njihove specifičnosti, najvidljiviji?

“Ne znam koliko mogu govoriti o nekoj esencijalnoj razlici otočana od kontinentalaca a da ne skrenem u projekcije. Ali ako uzmemo u obzir stoljeće unazad, ipak su ih najviše oblikovale emigracije s otoka, prije i nakon Drugog svjetskog rata pa sve do danas. Činjenica da su odlazili svi, ali najviše muškarci, pa su žene ostajale bez očeva, muževa, sinova, same na otocima. A oni muškarci koji nisu emigrirali, uglavnom su plovili, pa bi doma svraćali na par tjedana u godini. Te su okolnosti gradile razliku. Otočke sam žene starije generacije doživjela kao nevjerojatno samodostatne i sposobne: same su lovile ribu, obrađivale vrtove, vinograde i maslinike”, pripovijeda Tomaš.

Nastavlja: “Pust otočki krajolik i gotovo nepostojeći društveni život napučen je i nadomješten sjećanjem otočana. Sjećaju se teških trenutaka, ali i konstantne pjesme i plesa, izleta čamcima, druženja. Ne možemo im ni prišiti onaj klišej kako starija generacija uvijek misli da je prije bilo bolje. U njihovom slučaju, zaista i jest.

Na otocima se i vrijeme drugačije tretira – ako se neki otac ili muž pojavi na vratima nakon dvadeset godina, sve se nastavlja iz te točke, kao da je prošlo samo nekoliko tjedana. Bez puno pitanja o onome što se zbilo između. Zamrznute su i traume pa su mi – žene uglavnom – o njima pričale kao da su se dogodile jučer, a ne prije šezdeset ili više godina. Emocije su još uvijek friške, neprerađene. Dijelom je to i stoga što su ljudi s kojima sam razgovarala u osamdesetima, devedesetima, pa ionako revidiraju čitav svoj život, ali je i posljedica njihova načina baratanja vlastitim iskustvima – mi danas više razgovaramo o emocijama, idemo na terapije, što sve ne.”

S druge strane, na otocima je pitanje kako ostati izoliranima na tako malom prostoru. “Jedna mi je 86-godišnja žena rekla da kad ti se netko zamjeri na otoku, prestaješ zauvijek pričati s tom osobom, za tebe ona više ne postoji, inače ćete se pobiti. To je neki prešutni i nemušti sporazum. Ona se točno sjećala godine, mjeseca, dana i sata kad je zadnji put vidjela susjeda kojeg ne podnosi – iako oboje cijelo to prohujalo desetljeće sjede u svojim dvorištima, stotinjak metara udaljenim i odijeljenim samo s dva suhozida. Sami u napuštenom selu na vrhu otoka.”

Na otocima često nastaju i alternativne zajednice, kao i razne varijante samostalnog života jer omjer muškaraca i žena često nije bio dovoljno ravnomjeran za heteronormativnu obitelj, niti je ona svakome cilj. “U romanu su to sestre Mare i Ane, i Marina prijateljica Luce, koje s vremenom organiziraju svoju malu zajednicu. Nisam ulazila u detalje odnosa između Mare i Luce, da ostane ambivalentno kao što mi je i ispričano. Ali iz razgovora s jednom otočankom na kojoj se bazira lik Mare, bilo mi je sasvim jasno da joj je taj odnos s prijateljicom bio najvažniji u životu. Ženski odnosi s muškarcima često zapravo predstavljaju odnos s patrijarhatom, s cijelim nizom okolnosti, kojih su i sami muškarci žrtve. Htjela sam istovremeno ispričati nekoliko ljubavnih priča, iz očišta tijela koja više nisu objekti želje, ali su i dalje subjekti žudnje, što je teža, ali i mnogo zanimljivija pozicija. Barem književno.”

Autorica je fikciju nadogradila na terenska istraživanja. Prvo je išla na manje otoke, poput Unija i Suska, sve do Biševa i Elafita. Na Biševu se stanovnici mogu izbrojiti na prste ruke, kako tamo kažu “u svakoj vali po jedan”. Odlazila je, doduše, i na neke veće otoke, poput Šolte, ali zaobišla je Brač, Hvar, Korčulu, Krk, Cres, Pag.

Govoreći kako je radila na knjizi, od čega ju je gradila, objašnjava: “Otpočetka sam znala da želim kombinirati reportažu, odnosno istraživanje, i fikciju. Bacila sam se na istraživanje i intervjue zato što nisam s otoka, ne mogu posegnuti u neko sjećanje za okvirom za priču, niti je kasnije ispričati, barem donekle, na tom jeziku koji je osebujan i zbog svog vokabulara i ritma. Imam negdje prve skice romana, s puno dužim i drugačijim rečenicama, koje su se onda s vremenom kratile ili počele meandrirati u nekim manje predvidljivim smjerovima, poprimale drugi ritam, a roman se punio i prazninama, pauzama između replika. Pisan je na mješavini dijalekata i standarda. Htjela sam da dijalekti interferiraju sa standardom jer su priče u knjizi dijelom i produkt interakcije otočana i mene kao zapisivačice.

Tako sam nešto više od tri godine svaki slobodni trenutak provodila na otocima. Znala bih i usred siječnja otići iz Zagreba, za neki otočki šank ako bi ga ondje bilo. Otočani bi mi znali reći: ‘Dobro da si došla, nismo više znali što bismo sa sobom’, pa bi me sljedećih nekoliko dana vodili od jednog do drugog rođaka i susjeda. Sjećam se njihovog gostoprimstva, bez obzira u kakvom bi stanju bili, beskrajnih bevandi, rakija, sokova od kadulje, lavande ili ruža, sira i ribe.”

Zašto, ipak, fikcija, zašto nadopisivanje? “Za fikciju sam se odlučila jer sam htjela uroniti u neke druge priče, meni nepoznate, izaći iz sebe i svojih preokupacija. I zato što klasična dokumentarna forma, koja bi zahtijevala imena lokacija i ljudi, najvjerojatnije ne bi izvukla one intimnije detalje – to su mi i sami otočani više puta rekli: ‘Možemo pričati o tome i tome, ali nemoj reći gdje si to i od koga čula’. A ja sam i ono što sam čula mijenjala i nadopisivala, ili koristila samo ulomke i ubacivala ih u druge kontekste, maštom popunjavala ono neizgovoreno.”

Od svih razgovora, samo ih je pet tonski zabilježila. “Prve tri godine nisam htjela snimati, ponekad ni zapisivati pred njima. Činilo mi se invazivno, posebno u nekim situacijama. Tu se stvorio određeni odmak, ono što je zapisano je moje sjećanje na njihovo sjećanje, i jedno i drugo pogrešivo i porozno. Dogodilo bi se i prokapavanje nekih mojih, drugih sjećanja u njihova. Sve je takvo završilo u knjizi.”

Inspirirale su je i crno-bijele fotografije braće Brkan i Jose Špralje, morske, ali ne uvijek s otoka. “One su mi bile smjernica za atmosferu, mračniju, pomalo nadrealnu, a i inspirirale neke likove. Zato nisam ulazila u detalje onoga što i tko se na njima zaista nalazi - nekada bih naknadno otkrila, već sam ih koristila po slobodnoj interpretaciji. Lik dječaka, ‘sakupljača kostiju’, tako je rezultat jedne sasvim pogrešne prve impresije, trika perspektive.”

Na jednom od otoka Tomaš je upoznala Didu, tako ga zove u knjizi. “On je na moru proveo četrdesetak godina, kao mornar i brodski kuhar, obišao je svijet petnaestak puta i cijelo to vrijeme fotografirao i pisao, ali od svega je ostala samo jedna velika bilježnica od stotinjak ispunjenih stranica. Pomoću tih sam bilješki, uz njegovo dopuštenje, nadopunila njegovu priču, u kurzivu ostavila direktno preuzete rečenice, dio prepričala, preispisala, ponešto izmijenila.

Neke sam otočane pronalazila i na kopnu, po staračkim domovima, jer su nekome bili ključni dio životne priče pa sam htjela čuti i njihovu stranu. Jednu sam priču, onu o Lucinoj haljini, prvo napisala, a tek onda pronašla protagonisticu kojoj se dogodila.”
Htjela se, kaže, poigrati i pozicijom zapisivačice, dovesti je u pitanje. “Jer, ona dolazi nepozvana, niotkuda i postavlja pitanja. Prikazati književnost i kao kolektivni rad, suradnju između likova i ‘autorice’, s time da likovi ne moraju nužno biti zadovoljni rezultatom. Najteže je bilo znati kad otići, koliko mogu remetiti nečiju privatnost. To su uglavnom bili stari ljudi, često bolesni. Neki bi se veselili razgovoru, jer dugo nisu ni s kim pričali, barem ne o sebi. Tad bi ostajala duže. Nekom drugom prilikom razgovor ne bih ni započinjala”, pojašnjava.

Nakon nekog vremena shvatila je i da se priče ponavljaju s otoka na otok, da je komotno mogla ostati na jednom. “Uvjerilo me to i kako dijelimo priče, kako su rijetko samo naše. Oblikuje ih društveno-politički kontekst, emotivna zrelost ne samo nas nego i određenog povijesnog momenta. Ali kombiniranjem istraživanja s više otoka izbjegla sam pisati o konkretnim ljudima jer nikada nisam saznala dovoljno detalja o nekome – samo skicu, kostur, koji sam onda popunjavala nekim drugim detaljima i tako ukrug. Zato je to kolaž-otok, patchwork s isto takvim, kolažiranim likovima, a šavovi su mu više ili manje vidljivi, mjestimice ostavljeni kao ‘gličevi’.”

Puno toga, naposljetku, nije završilo u knjizi “jer sam osjećala da bih prešla neke granice, bez obzira na svačiju anonimnost”. “Neke se neizbježno i svejedno prijeđu. Prijatelj koji se bavi dokumentarnim filmom rekao mi je da je to problem forme, da imaš osjećaj da izlažeš tuđu intimu, ali i da o intimi možemo razmišljati na dva načina, kao o potrošivoj ili nepotrošivoj. Uz ogroman respekt prema tuđim pričama i nečiju potrebu za šutnjom, korisno mi je vjerovati ovo potonje. Primijetila sam i da se neki ljudi žele rasteretiti svojih priča. Na jednom je otoku žena dotrčala do mene, sva zadihana, i rekla da je čula da sam došla i da pišem o njima, reći će mi svoju najveću tajnu. Njezina je priča u knjizi, ali tajna nije otkrivena.”

Što je se, u tim otočkim pričama, dojmilo ponajviše? “Najviše su me se dojmili momenti kad bi mi neki povratnik u svojoj vili pričao kako je kao petnaestogodišnjak ukrao sve novce roditeljima i njihov jedini kaić i usred noći odveslao prema Italiji, otamo otišao u Ameriku ili negdje drugdje, daleko, gdje nije poznavao nikoga. Vratio se prvi put za nekoliko desetljeća. U tim me pričama fasciniralo to što te određene ljude nije uvijek potjerala neka izravna opasnost, mogli su preživjeti na otoku, bez obzira na tešku ekonomsku situaciju. Često je to bila samo neka želja da se ide, da se ne ostane.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. rujan 2020 15:05