YIWU

Ovo je kineski grad u čijih se 600-tinjak tvornica ‘proizvodi Božić‘ za cijeli svijet

Na Human Rights Festivalu prikazuje se film srpskog redatelja Mladena Kovačevića o intimi kineskih tvorničkih radnika
scena iz filma 'Merry Christmas, Yiwu'

Kad na božićno drvce budete slagali kuglice, premetali po kutiji skinutoj s tavana i po kući raspoređivali sobove, Djeda Mraza i ostalu pripadajuću staklenu ikonografiju Božića, velika je šansa da je bar dio toga što držite u rukama stiglo iz kineskog grada Yiwua. Yiwu je u istočnoj Kini, jugozapadno od Šangaja, ima 1,2 milijuna ljudi i više od šest stotina tvornica u kojima proizvode isključivo božićne ukrase pa ih prodaju po cijelom svijetu, uglavnom na kršćanski Zapad. U Yiwuu naprave dvije trećine svih božićnih ukrasa na kugli zemaljskoj. O tome, a zapravo o svakodnevici onih koji izrađuju ono što mi u prosincu konzumiramo, govori film “Merry Christmas, Yiwu” srpskog redatelja Mladena Kovačevića koji će ovih dana biti prikazan na Human Rights Film Festivalu, a koji se, kao i svi festivali ove jeseni, održava online.

Film je snimljen u srpsko-švedsko-francusko-njemačko-englesko-belgijskoj koprodukciji, a hrvatski distributer filma je Restart label. Kovačević je htio napraviti film o fragmentu obične, suvremene Kine. Bilo mu je do toga da izbjegne senzacionalizam, kuriozitete, stereotipe, koji dominiraju u dokumentarnim filmovima o Kini.

image
plakat za film 'Merry Christmas, Yiwu'

“No čak i to zvuči kao neka agenda. Ideja je u stvari bila napraviti film o intimi kineskih tvorničkih radnika, u kojem bi ti radnici nametnuli teme, približili suvremenu Kinu zapadnom gledatelju iz njihova, vrlo osobnog kuta. Yiwu, kao grad u kojem proizvode božićne ukrase za cijeli svijet, idealno je okruženje, jer uspostavlja direktan odnos između Zapada i Kine, vezu koja je i ekonomska i emotivna. Božić je najvažniji obiteljski praznik, sentimentalnost Božića pomaže nam da tvornice u Yiwuu promatramo ne samo kao mjesta gdje se nešto proizvodi, već kao intiman prostor u kojem radnici, najbolji prijatelji, pričaju o ljubavnim problemima i planovima za budućnost, gdje se romantične veze raskidaju i nove započinju, a roditelji pokušavaju motivirati djecu da se obrazuju. Velika većina radnika, čak i neki vlasnici tvornica, žive u tvorničkim spavaonicama, pa tako tvornice u Kini više izgledaju kao kakva velika surogat domaćinstva”, govori redatelj.

U kineske tvornice radnici stižu iz dalekih dijelova zemlje, s njima dolaze cijele, proširene, obitelji, ili pak često tamo upoznaju buduće partnere, to su mjesta gdje se rađaju djeca, gdje se stvaraju prijateljstva.

“Takvo je tvorničko okruženje izuzetno potentno za naturalistički pristup pripovijedanju, jer su dnevna rutina i osobne drame likova neodvojivi dio okruženja”. Kako je bilo raditi u Kini? Kako je, ne govoreći jezik, stekao povjerenje tih ljudi da mu dopuste snimati njihove priče?

“To što ne govorim kineski i što nisam mogao direktno komunicirati s ljudima koje smo snimali nametnulo je malo drugačiji pristup, strpljiviji, ispostavilo se da to može biti i prednost - ljudi kao da su spremniji pokazati svoju intimu ako ih ne razumijete. Uz mene je još jedino snimatelj Marko Milovanović bio iz Srbije, ostali članovi ekipe su bili Kinezi, ali dešavalo se da povremeno ni oni ne razumiju o čemu se govori, jer bi ljudi pričali na lokalnim dijalektima. Tako smo konačne prijevode nekih scena dobivali i mjesecima kasnije, i onda je i razmišljanje o strukturi filma bilo u širokim grubim potezima, bez opterećivanja detaljima. Često se misli da filmsku formu u potpunosti određuje osobni umjetnički afinitet autora, ali nije tako. Pored osobnog stila, film određuju i okolnosti. Na primjer, kadrovi su trajali jako dugo, jer osim što sam pratio emocije na njihovim licima, nisam u realnom vremenu mogao biti siguran o čemu se govori i nisam mogao tek tako prekinuti snimanje, onda su se dijalozi razvijali lagano, što je utjecalo na ritam filma”.

image
snimanje filma 'Merry Christmas, Yiwu'

Snimali su tri tjedna, u raznim razdobljima od svibnja do listopada 2018.

“Narativ se gradio tako što smo polagano otkrivali priče centralnih likova, njihove uobičajene aktivnosti, planove za budućnost, snimanje je na temelju toga planirano i film je nastajao od dijelova njihove realnosti. Poslije inicijalnog istraživanja, u kojem bi naši suradnici iz Kine pronašli potencijalno zanimljive lokacije, prošetali bismo se tvornicama i neka lica bi jednostavno iskočila. Bilo mi je bitno da već postoje odnosi među tim likovima, da su to parovi, obitelji ili grupe likova, jer je u filmu bez intervjua i naracije dijalog jedini način da uđemo u njihove priče. I kako to inače biva, intimnije elemente priče snimali bismo kasnije, u procesu, kad se već uspostavilo povjerenje - kad su oni bili sigurni da nemamo skrivene namjere, da smo iskreno zainteresirani ispričati njihove priče takve kakve one jesu”.

Yiwu spada u bogatije regije u Kini.

“Jedna od prvih stvari koje sam vidio u Yiwuu bila je oglasna ploča pored tvorničke ograde, bio je to oglas za posao, bile su napisane i plaće. Neke plaće su i nekoliko puta veće od onoga što radnici zarađuju u tvornicama u Srbiji. Srbija nije mjera za visok standard, ali ipak, radnici u tvornici koji nose najnovije velike iPhoneove... To nije bilo ono što sam očekivao”.

Znao je, dalje će, “da plaće u Kini ne mogu biti kao što su bile prije deset godina, znao sam da je cijena stanovanja u Pekingu ili Šangaju kao u New Yorku, ali ipak sam bio malo iznenađen”. Međunarodni veletrgovački centar u Yiwuu ima nevjerojatnih 75.000 veleprodaja i UN ga je proglasio najvećim veleprodajnim centrom u svijetu. Svaka tvornica ima svoju izložbenu prodavaonicu, a industrija božićnih ukrasa samo je malen dio, makar izvoz božićnih ukrasa premašuje šest milijardi američkih dolara. Pitam Kovačevića je li imao kakav iznenađujući uvid snimajući ljude Yiwua. Svijet je lopta šarena, a koliko god naizgled bili različiti, pod kožom često jako nalikujemo jedni drugima, od kineske provincije do Beograda, Karlovca ili Londona. Ljudsko je uvijek - ljudsko. Kazuje da baš tu sličnost potvrđuje i njegovo iskustvo u Kini, a ima i zanimljivo razmišljanje o globalizaciji.

image
scena iz filma 'Merry Christmas, Yiwu'

“Ne znam koliko puta mi se već dogodilo da je najveće otkriće upravo to da se svi suštinski toliko malo razlikujemo, bez obzira na neke površne različitosti. Vjerujem da je tako bilo i prije globalizacije, a dojam je da je sad sve manje i tih razlika na površini. U Kini je vidljiv veliki generacijski jaz, koji je prisutan svuda, ali tamo je čini mi se izraženiji. Mlađe generacije Kineza ne razlikuju se u pristupu životu od mladih bilo gdje na Zapadu. Ne samo što prate iste poznate ličnosti na Instagramu, oblače iste brendove, gledaju iste filmove, već i zbog promjena unutar same Kine. Od ekonomije u potpunosti oslonjene na industriju proizvodnje, Kina je postala najveće tržište i samim tim otvorila se mogućnost za industriju usluga - pa se mladi i tamo bave sličnim stvarima kao mladi bilo gdje u zapadnom svijetu. Na sve strane su mladi poduzetnici, otvaraju se hipsterski restorančići, mnogi svoje poslove razvijaju online, svi se trude sami kontrolirati svoje radno vrijeme...”.

Ovo je, dodaje, preslobodna generalizacija, ali jedan od efekata globalizacije je da službene državne ideologije imaju sve manje značaja.

“Promatrajući izdaleka, vidimo razlike koje se brišu kad se bliže upoznamo. Je li bizarno, ili čak apsurdno, to što je ukras koji visi na jelki u Zagrebu, ili ulični lampion u Parizu, ili kapa Djeda Mraza na trgu u Moskvi, što su svi proizvedeni u jednom gradu u Kini? Svakako jest. Ali isto vrijedi i za mobilni telefon, televizor ili glazbeni instrument”. Kineski vlasnik, ako je suditi po rečenici koju izgovara u filmu, nije spreman riskirati zdravlje svojih radnika. Postoji li razlika u tretmanu radnika u tvornicama u kojima su kineski vlasnici u odnosu na one koje vode nekineski, uglavnom zapadni vlasnici?

“Iskreno, ne znam. Čak nisam siguran bi li vlasnik tvornice takvo što izgovorio da nismo snimali. Radnike u tvornicama u kojima sam bio nitko ne izrabljuje više nego što to kapitalizam kao koncept podrazumijeva. Štoviše, većina radnika u tvornicama u kojima sam bio nema radno vrijeme, plaćeni su proporcionalno tome koliko proizvedu - što može biti problematično jer neki onda rade previše. Rad u tvornici nije ugodan, u Kini, ili bilo gdje drugdje. Moj dojam je da najviše ovisi o vrsti proizvodnje, ima li plastičnih isparavanja i slično, ali život radničke klase, posebno radnika u tvornicama, težak je bilo gdje u svijetu”. Posljednja replika u filmu je “Koliko sam umorna”, izgovorena na kraju dana, a izgovara je jedna od dviju sestara dok pokušavaju sprati s krpa boju od božićnih ukrasa.

“Najveći problem s kojim se Kina suočava jest nedostatak manualne radne snage, posebno u proizvodnji, u tvornicama. Makar plaće rastu, vlasnici tvornica muče se naći radnike. Posebno mlade radnike. Čim su uvjeti rada malo teži, mladih nema. Jer danas je puno drugih mogućnosti, posebno u razvijenijim regijama i većina mladih ljudi ne želi provesti čitav život udišući kemijska isparavanja”. O tome nešto govori i scena iz filma u kojoj bračni par, vlasnici tvornice, sami razvoze poluzavršene proizvode, kape Djeda Mraza, u okolna sela, gdje za njih rade ostarjele seljanke. Je li “kineski san” danas ono što je nekad bio američki san? Što je, zapravo, kineski san? Sanjaju li mnogi, baš kako mlada djevojka u filmu govori svojim roditeljima, obogatiti se? I što uopće za Kineza znači obogatiti se?

“Da, moj je dojam da je kineski san upravo ono što je nekad bio američki san. Postoji ta ideja da bez obzira odakle krenuli, čak i sa samog dna, ako vrijedno radite, možete se obogatiti. Nikad nisam vjerovao u takav koncept. Većina primjera koji ga potvrđuju nalik su na urbane legende, često se za te bogate ispostavi da iza njih stoje obitelji, skupo obrazovanje. Ideja kineskog ili američkog sna opasna je zato što radničku klasu dovodi u zabludu da time što više rade povećavaju i svoju šansu da i oni jednog dana postanu bogati, a realnost je da višak njihova rada samo uvećava bogatstvo onih koji su već bogati. Konkretno u Kini, mogućnosti danas jesu velike, neki kažu da je Kina sad kao Amerika 1970-ih, ali na steroidima. Djevojčica koja priča o tome kad će se obogatiti o tome razgovara sa svojim roditeljima koji su vlasnici tvornice”.

Ono što možda razlikuje Kineze od suvremenih zapadnih kapitalista, dodaje Kovačević, jest to što u Kini nije neobično da vlasnik tvornice živi u istoj spavaonici s radnicima, da njegova cijela obitelj radi u tvornici, sve dok nije potpuno siguran da to što će kupiti skup stan i Maseratija neće ugroziti posao.

“I zaista, Yiwu je grad gdje sam vidio najviše luksuznih automobila u svom životu. Djevojčica u filmu treba samo biti malo strpljiva, jer tvornica njezinih roditelja proizvodi vrlo tražene božićne skulpture Djeda Mraza, sobova, snjegovića, potražnja je uvijek veća nego što uspijevaju proizvesti, pa njihovo bogaćenje nije upitno”. Kovačević ne zna kako je Yiwu postao mjesto gdje je koncentrirana proizvodnja božićnih dekoracija za cijeli svijet.

“Nitko mi nije znao to objasniti. U Kini je čest slučaj da se - kako se gradi infrastruktura, a sirovine i radna snaga postaju dostupni - u određenoj regiji neka industrija razvije kao dominantna. Neke su se regije razvijale jer su 1980-ih imale specijalni ekonomski status unutar Kine. Međutim, to je sad fluidno, čini mi se. Mnoge se božićne tvornice sele iz Yiwua jer je radna snaga preskupa za proizvod od kojeg se očekuje da bude jeftin”. Informacija o 600 božićnih tvornica stara je nekoliko godina, sigurno više nije precizna, makar se i dalje navodi kao službena.

image
scena iz filma 'Merry Christmas, Yiwu'

“U Yiwuu ima i puno drugih tvornica, ne samo božićnih. Dojam je da dominira jednostavna manualna proizvodnja, nema tamo, primjerice, proizvodnje uređaja visoke tehnologije. Takva proizvodnja je koncentrirana u Shenzhenu koji je nekad bio malo ribarsko mjesto, a danas je kineska silicijska dolina. Nekad je imitirala zapadnu tehnologiju, a danas je najveći inovator visoke tehnologije u svijetu. To više nitko ne osporava”. Kakva je radna etika Kineza, kakav je njihov odnos prema radu, šefovima, kolegama?

“Kineska radnička klasa danas kao da se nalazi između komunističke i konfučijanske tradicije, s jedne strane, i kapitalizma i konzumerizma s druge strane. Ta konfučijanska tradicija, pa i komunistička, ono je na što mi pomislimo kad pričamo o odgovornosti, radišnosti i disciplini kineskih radnika. I tu je prisutan generacijski jaz. Takvi su stereotipi donekle točni za stariju generaciju, ali mlađa je podjednako nezainteresirana za rad kao i njihovi vršnjaci bilo gdje drugdje u svijetu. S druge strane, djeluje mi kao da je obitelj i dalje u centru njihova društva i da se takva etika donekle reflektira i na odnose u kolektivu. Ne mogu olako reći da su to patrijarhalni odnosi, meni izgleda kao da žene u Kini imaju ravnopravnu, često i dominantu poziciju. Primjerice, u obiteljima vlasnika tvornica muškarci se uglavnom brinu o proizvodnji, a žene vode biznis, sklapaju poslove sa stranim kupcima i slično. No ovo je još jedna generalizacija koja sigurno nije primjenjiva na cijelu Kinu, makar je točna za taj mali dio koji sam ja vidio”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. prosinac 2020 10:33