INTERVJU: LENKA UDOVIČKI

‘Ovo naše kazalište nije privatni biznis, više je ne-biznis. Rade i ja nikad nismo uzeli nikakav honorar‘

‘Kazalište se stvarno u komercijalnom smislu ne isplati pa zahtijeva ozbiljnu pomoć institucija‘

Lenka Udovički i Rade Šerbedžija

 Ranko Šuvar/CROPIX

Ljeta su za redateljicu Lenku Udovički uglavnom radna, u svakom slučaju su to posljednjih više od dvadeset godina otkako na Brijunima djeluje Kazalište Ulysses čiji je jedan od osnivača njezin suprug, legendarni glumac Rade Šerbedžija. Iza nje su brojne uspješne brijunske predstave, a ovogodišnju premijeru Ulyssesa “Tramvaj zvan čežnja” radi u koprodukciji s Beogradskim dramskim pozorištem.

Nakon dvije godine kovida Ulysses je započeo svoju novu sezonu bez maski i restrikcija.

- Nevjerojatno je koliko čovjek zapravo brzo zaboravi loše i privikne se na dobro. Na neki smo način stvarno zaboravili na kovid, a još prije šest mjeseci sve je bilo neizvjesno.

Za razliku od mnogih festivala, vi protekle dvije godine niste odustali od održavanja programa i predstava. Kako je bilo raditi pod otežavajućim uvjetima?

- Moram ipak reći da smo stvarno imali sreće i da smo ovdje na Brijunima napravili jedan “bubble”, tako da nismo imali niti jedan slučaj zaraze, od tehnike do glumaca. Tko god bi ovdje došao na otok, više nije imao nikakav kontakt s vanjskim svijetom. Dobro je i to, kad je riječ o našemu kazalištu i programima, da se sve odvija u vanjskom prostoru. Mi nikad nismo bili u dilemi da ne održimo festival. Prvog ljeta, kada je bilo najgore, ta nam je godina bila 20. godišnjica tako da smo stvarno bili odlučni, pa makar da samo nas troje bude ovdje, da moramo doći i da moramo nešto održati. Bilo je na kraju stvarno i veličanstveno, ta cijela proslava naše 20. obljetnice.

Ljudi su dolazili brodicama, a izvođači su bili na pozornici na obali i baš je to bila neka pobjeda umjetnosti. Bila je to jedna posebna, doista posebna večer. Taj koncert je za brojne sudionike, izvođače i publiku, bio ujedno i prvi put da prisustvuju nekom živom događaju nakon više mjeseci da je sve bilo zatvoreno. Pa ta neka energija razmjene između izvođača i publike bila je nešto što je taj događaj uživo učinilo posebnim.

Ove godine vam je 22. sezona. Gledajući unatrag, kakav vam je osjećaj nakon svih tih godina?

- Naš život ovdje preko ljeta je neki poseban, paralelni svijet i kontinuitet. I stvarno svaki put kada dođemo kao da nismo ni odlazili, kao da smo se jučer rastali i ponovno sastali.

Ima i ljudi koji su s nama svih ovih godina, a opet, ono što je lijepo, svake godine dolaze i neki novi. Mnogi mladi ljudi su rasli uz ovo kazalište, čitava jedna generacija te djece koja su tu trčkarala s dvije, tri, pet godina. Sada neki glume, rade, neki pomažu. Mi smo kao neka velika obitelj i ovo je uvijek za nas jedno lijepo okupljanje jedne velike obitelji. Neki, nažalost, više nisu s nama, ali uvijek ih se sjetimo. Moram priznati da ljudi iz čitavog svijeta koji su naši prijatelji kao i razni veliki umjetnici koji su ovdje došli obično se jave svako ljeto, pitaju kako je ove godine, šta se događa, neki dođu i posjete nas.

Tako da se puno toga ovdje, zapravo, i nije promijenilo. Nekako je i čar ovog našeg festivala da nekih velikih promjena nema. Suština je svega da smo se ovdje okupili s nekom dobrom voljom i pozitivnom energijom, u želji da nešto lijepo napravimo, da budemo s publikom i da to stvarno bude nekakav prostor kreativnosti, razumijevanja i razmjene pozitivne energije gdje su svi ljudi dobre volje dobrodošli i gdje pokušavamo da gradimo i ostvarujemo neke svoje snove.

image

Lenka Udovički

Ranko Šuvar/CROPIX

Živimo u teškim vremenima za umjetnost pogotovo nakon pandemije. Osjećate li i vi stanovitu krizu?

- Kako da ne, ali to je na neki način naša konstanta, ta neprestana borba za opstanak i to opstajanje na ivici egzistencije, ta neizvjesnost hoćemo li uspjeti da izguramo do kraja i hoće li uopće biti iduće sezone. No to je tako s nama od početka. Moram priznati da to i jest malo zamorno, pogotovo što je naše glavno pogonsko gorivo entuzijazam. Nije lako više od dvadeset godina voziti na tom pogonskom gorivu, čovjek si pomisli:

Pa nismo li zaslužili bar da ne moramo brinuti u nekim stvarima, o nekoj financijskoj, institucionalnoj podršci. Mi znamo da kazalište nije profitabilno, kazalište je propast što se tiče financija. To je umjetnost koja je jako skupa, ali je jako i vrijedna. Treba veliki broj ljudi uopće da bi se predstava dogodila. Kazalište se stvarno u nekom komercijalnom smislu ne isplati, što znači da zahtijeva ozbiljnu pomoć izvana, od institucija.

Neki će reći da ste privatno kazalište pa vam utoliko ne treba država davati financijsku pomoć?

- Ovo naše kazalište nije privatni biznis, više je privatni ne-biznis. Mi smo neprofitna organizacija, korisna za društvo, bavimo se umjetnošću. Svuda u svijetu takve organizacije pomaže država, to je normalno. Svi ljudi koji nam ovdje dođu i s nama rade imaju tu neku misiju da nešto daju. Mnogo se više daje nego što se dobije zaista. Puko je to preživljavanje. S time da napominjem, Rade i ja nikada nikakav honorar nismo dobili odnosno nismo uzeli. Ljudi koji ovdje dođu, dođu više radi nekakvog druženja i prijateljstva, iz nekog entuzijazma.

Jeste li se umorili nakon svih tih godina?

- S obzirom na to da smo uvijek u nekakvom startu i stalno su neke financijske nule, zapravo kada smo na nuli i kad nismo u minusu to je velika pobjeda, u tom smislu jesam. Ali, s druge strane, ono stvarno što nas drži je publika koja dolazi, i to uzbuđenje i ta neka kreativna energija koja je zapravo vrlo pokretačka. Tu nastaje taj neki perpetuum mobile koji nas sve drži i potiče da idemo dalje.

Vaš suprug Rade Šerbedžija ove će godine 22. put igrati na Brijunima Kralja Leara. Nevjerojatan je taj njegov entuzijazam s kojim svake godine iznova igra tu ulogu.

- Da, doista je to nevjerojatno. Evo baš neki dan sjedimo i on mi odjednom kaže: “Vidjet ćeš kako ću ove godine odigrat ovu scenu.” Znam ga čuti kad se probudi ujutro kako izgovara tekst i radi na njemu. Moram priznati da je i za mene ogromna životna škola da njega gledam i pratim u tome. Ta njegova potpuna posvećenost, ta njegova energija koja je nevjerojatna. “It humbels me”, kaže se na engleskom. Ne znam postoji li prijevod kod nas za taj izraz. To je onaj osjećaj kada te nešto veliko zadivi i osvijestiš kako je privilegija naprosto biti svjedokom, biti blizu.

I nema veze s tim što smo mi u braku, uvijek me iznova fascinira ta njegova snaga. Ta sposobnost, veličina duha i šta sve može. Vjerujem da su ljudi za sve sposobni, samo nisu razvili sve svoje potencijale. On je to uspio.

Kako je živjeti i raditi zajedno?

- Za mene je to prirodno stanje s obzirom na to da je oduvijek nekako tako i nikad nije bilo drukčije. No zna biti vrlo burno kad radimo zajedno na predstavi, imamo žestoke diskusije i ljudi koji nas ne znaju, ili kad prvi put s nama rade, misle da je smak svijeta, ali nama je to sasvim normalno. Poslije se svi brzo naviknu na nas, nekima je to i zabavno. Oboje smo dosta tvrdoglavi i vjerujem duboko da smo u pravu. Da, bude žestokih diskusija, ali sve su to konstruktivne diskusije na kraju krajeva. Bitno je da postoji obostrano poštovanje i duboko razumijevanje.

Polazišta etička i estetska su nam zajednička. Više su to rasprave o nekim putevima, pravcima, kako do nečega stići, ali mislim da ono čemu stremimo i ono što nas pokreće su vrijednosti koje su nam zajedničke. To je i nekakav uvjet da sve na kraju bude u redu. Mi jedno drugo vučemo, inspiriramo i podržavamo. Moram priznati da se zapravo odlično razumijemo. I kad Rade dođe na probu predstave na kojoj radim, a ne glumi u njoj, korisno mi je čuti njegove komentare.

Pomogne mi nekad u situacijama kad osjećam da nešto ne valja, kada je meni koja sam unutra teško da shvatim u čemu je problem. Ali kad mi on kaže što misli, onda mi je kroz njega lakše da i ja shvatim. Nekad čak i kada imamo oprečno mišljenje bude mi od koristi to što kaže. Toliko se dobro poznajemo. Kao profesionalcu uvijek mi je u tom smislu privilegija raditi s njim i imati ga čak i kao gosta na probi.

Ove sezone premijerni naslov je “Tramvaj zvan čežnja” Tennesseeja Williamsa. Što vas je potaknulo da postavite taj njegov kultni komad na Brijunima?

- Sve je počelo s Albeejem prije četiri godine, s “Tko se boji Virginije Woolf”. Taj me je komad približio velikim američkim piscima druge polovine prošlog stoljeća, i to me ponukalo da krenem dalje. Do “Virginije” nisam uopće išla u tom pravcu, više sam bila zainteresirana za klasike. Kod Williamsa me privukla dubina psihološke drame, taj njegov svijet koji je prepun i nasilja i seksa i kompleksnih likova. On je vrlo zanimljiv pisac koji je aktualan i danas.

U “Tramvaju zvanom čežnja” pratimo propadanje, uništenje jedne žene, koja je samo senzitivna i pritisnuta u jednom okrutnom, grubom, muškom svijetu gdje se na kraju nad njom izvrši nasilje, ona je silovana, a čak ni njezina vlastita sestra nije spremna da to prepozna. I onda nju, koja je žrtva, zajednica odbacuje. Da se ne talasa, jer život mora ići dalje.

Takvim situacijama svjedoci smo i zadnjih godina. Društvo još uvijek nije spremno da se zaista obračuna s tom vrstom nasilja. Od obrazovnih institucija društva na dalje, na svim nivoima društva nevjerojatno je koliko je još uvijek prisutno to nasilje nad ženama i koliko je teško žrtvi da joj se prizna to što joj se dogodilo.

Predstava je imala premijeru u Beogradu, kakve su bile reakcije?

- Izvrsno je prošlo, odigrali smo tri predstave. Mislim da je Branka Katić odigrala maestralnu ulogu. Jako sam, dakako, zadovoljna svim glumcima u predstavi. Branka Katić je inače bila Radetova studentica, s njom smo bliski prijatelji tolike godine. I ona je imala nomadski život od Londona do Los Angelesa i dosta su nam se ispreplitali životni putevi. Pričajući o kazalištu, rekla sam joj da bi ona trebala igrati Blanche, da je sada u pravoj životnoj dobi i trenutku i da ima tu energiju. Inzistirala je da samo ako ja režiram i na kraju se to tako i dogodilo.

Svjedoci smo stalnih tenzija između Srbije i Hrvatske, evo upravo i ovih dana opet je sve eskaliralo. Osjeća li se to u kazališnom svijetu, među umjetnicima? U predstavi “Tramvaj zvan čežnja” glumci su srpski dok je sva ostala ekipa Ulyssesova.

- Među umjetnicima postoji jedna radost kada se sretnu. Mislim bar na ljude s kojima sam ja radila. Sigurno ima nekakvih budala kao i svagdje, ali srećom ne nalijećem na te i takve, dapače postoji jedno posebno lijepo, pozitivno uzbuđenje kad dođe do tih mješavina i gdje svatko želi pokazati svoju najbolju stranu, gdje jedni druge inspiriraju da budu bolji, baš jedan pozitivan izazov, i to je divno. Za razliku od političara koji jedni druge inspiriraju da budu što gori i gluplji i nerazumniji i odvratniji, kod umjetnika je baš obrnuta situacija, baš se rađa jedna pozitivna energija, vrlo kreativna inspiracija i mislim da je to jako bitno. Kod umjetnika te razmjene i ta miješanja mislim da hrane ljepšu i bolju stranu naših ličnosti.

Odlučili ste se ove sezone vratiti na repertoar predstavu “Shakespeare ljetne noći – varijacije”?

- To nam je izuzetno draga predstava. Inače se igra na četiri lokacije po otoku, u njoj su iz brojnih Shakespeareovih djela izvučene scene, monolozi i dijalozi, a inspirirana je također jednom Borgesovom novelom. Radili smo je 2016. nakon prvog izbjegličkog vala i teme koje dotičemo vezane su za rat, za izbjeglištvo, za politiku, za zavjere, za progonstvo. Sve su to teme koje se javljaju u brojnim Shakespeareovim djelima i o kojima on ima izuzetno duboke spoznaje i misli. S ovim ratom u Ukrajini i svime što se u ovom trenutku dešava osjetili smo da je bitno da tu predstavu vratimo na repertoar.

U njoj glumi čitava naša klasa od kojih su sad svi diplomirali i ostvarili uspješne karijere te smo željeli da i njih okupimo ponovno. S druge strane tu su i Katarina Bistrović Darvaš i Maja Posavec, glumice s kojima sam puno radila i za koje smatram da su stvarno izuzetne po svemu. Ove godine igrat će Ermin Bravo ulogu koju je originalno igrao Ratko Polič. Radujem se jako tome. Isto moram spomenuti i prošlogodišnju premijeru “Nosoroga”, u kojoj je briljirao Bojan Dimitrijević. Jedinstven glumac. A sam taj komad toliko se dobro referirao na čitavo naše iskustvo u pandemiji na jedan duhovit, inteligentan i dubok način. Također, na RUTA festivalu gostovat će nam sjajne predstave.

Prvi put održat ćete ljetnu školu i kamp za ukrajinske umjetnike i djecu?

- Na Brijune dolaze umjetnici i ljudi koji puno toga mogu prenijeti na nove generacije, pa i podijeliti s njima, a isto mislim da svi koji se bave kazalištem i svakom umjetnošću da se mogu uvijek usavršavati. U stvari, u svakom projektu nešto naučiš. Tako da imati ljetne radionice i škole koje pružaju mogućnost da jedan širi broj umjetnika dođe u kontakt sa stvarno zanimljivim ljudima koji dolaze ovdje, mislim da je to nešto logično i vrlo korisno. Druga stvar, koja je trenutno možda moj najveći fokus, jest kamp koji ćemo imati za ukrajinske umjetnike. I Rade i ja prošli smo neki svoj egzil i znam kako je biti umjetnik i naći će se odjedanput u nepoznatom, drugom okolišu i svijetu dok su ti prijatelji negdje pod bombama.

Želimo nekakvom ljudskošću biti kontrabalans čitavoj toj destrukciji koja se dešava. Mislim da je bitno da, tih tridesetak ljudi koji će doći tu, da se oni okupe, da jedni druge podrže, da ih mi podržimo, da vide kuda i kako dalje, šta i kako raditi u ovim okolnostima. Riječ je uglavnom o ženama, većina ih je s djecom, a neke dolaze direktno iz Ukrajine. Bave se različitim umjetničkim granama od koreografije, preko glazbe do slikarstva i produkcije. Radit ćemo muzičku terapiju s djecom, bit će oko petnaestero djece, a istovremeno će se obučavati ukrajinske glazbenice metodama koje je razvio Nigel Osborne, kompozitor s kojim dugi niz godina surađujemo.

Bavit ćemo se i drugim granama umjetnosti i njihovom primjenom u terapijske svrhe. Umjetnost, uostalom, i jest tu da liječi i uzdiže našu dušu. U jednom trenutku rat mora stati, ali traume ostaju svakome tko je prošao rat i te se traume prenose kroz generacije. To nas kao civilizaciju drži u začaranom krugu. Sa svoje strane želimo napraviti sve što možemo da posljedice budu manje strašne u nadi da ćemo izaći iz tog začaranog kruga mržnje, destrukcije i nasilja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. kolovoz 2022 10:44