Kada se jednom, u dalekoj budućnosti, bude pisala povijest popularne glazbe u Hrvatskoj u prvoj polovici 21. stoljeća, Petar Beluhan – pjevač i uz Vladimira Mirčetu kreativna okosnica grupe Mayales – mogao bi biti opisan kao jedan od onih neshvaćenih genijalaca koji su uvijek gazili daleko ispred svoga vremena. Pa ga je onda ta neshvaćenost, i razmjerno s time neuspjeh ili ne bogzna kakav uspjeh, učinila melankoličnim pesimistom. Koji, unatoč tom prevladavajućem osjećaju neprihvaćanja u svojoj okolini, gotovo cijelu karijeru radi neke sunčane, vedre, melodiozne pjesme: na rubu jazza, psihodelije, eksperimenta i sada, po novome – popa! Ili, da budemo precizniji i u duhu novog, petog albuma u tridesetogodišnjoj karijeri grupe Mayales, boutique popa.
Mayales je grupa s mnogo života, odnosno inkarnacija, no njezina je okosnica Petar Beluhan, glazbenik koji je istovremeno kompliciran i osjetljiv. Grupa je nastala još u prošlom stoljeću, bila dio scene Lagano, lagano koju je činila nekolicina bendova koja je koketirali s jazzom i funkom, pa čak i discom. Ta njihova prva faza iznjedrila je i najveće hitove grupe – “Svima želim raj za sve” (kako se i zvao prvi album iz 1999. godine), “Mogu i sama” te “Od ljubavi”. Trebalo je proći više od desetljeća do njihova drugog albuma lukavo nazvanog “Dvojka”.
No pravi come back grupe dogodio se 2017. godine psihodeličnim albumom “Simbol za sunce”. Tri godine poslije objavljuju politički provokativnu “Domovinu”, koja je u glazbenom smislu bila na istom tragu. Sve ove albume odlikuje veliki broj bogatih, višeslojnih pjesama koje su inaugurirale Petra Beluhana kao glavnog vokala. “Boutique pop, vol. 1” njihov je novi album objavljen početkom lipnja i predstavlja dobrodošlu kapitulaciju grupe pred popom. Što je rezultiralo, ako mene pitate, najpitkijim albumom Mayalesa do sada.
No, Beluhan još nije siguran kako bi opisao glazbu koju trenutačno stvara.
“Uvijek ju je teško definirati. Svi se, od kritike pa do ne znam koga, pa i nas samih, lomimo što je to. Kada se, recimo, rade prijave za Porin, onda doista ne znamo gdje bismo se stavili. Pa nazovem Aleksandra Dragaša i pitam, što misliš, gdje bi bilo najmanje kontroverzno da se prijavimo; u avangardu, u alternativu, u rock, u pop... Zapravo nas cijelo vrijeme svrstavaju u pop, što mi je super drago. A ovaj je album naše baš namjerno skretanje u tom smjeru, vrlo otvoreno i vrlo promišljeno. Dogovorili smo se da ovaj album rasteretimo od svih naših artističkih sklonosti. Tako da mislim da je cijeli ovaj album drugačiji od svega do sada.”
No, čuje se tu itekako Mirčetinog prangijanje na gitari. Posebno mi se dobar ovoga puta čini tvoj vokal, iako povremeno zvuči kao da je provučen kroz “autotune”...
- Bez daljnjega što se tiče Mirčete. Mi ipak ne možemo potpuno pobjeći od filozofiranja, ali je dosta toga smo sami filtrirali u startu. “Autotune” je alat kojim se nismo koristili. Ali znam što hoćeš reći, moj vokal bez reverba i velike količine producentskih dodataka je zapravo bezličan. No želim ti dati do znanja da je ovaj album za nas velik odmak. Kada ga usporediš s prethodnim albumima, dakle sa “Simbolom za sunce” i “Domovinom”, ovo je dosta suspregnuta glazba.
Dosta smo toga ostavili sa strane. Ne znači da nismo dali svoj maksimum, ali smo se odrekli nečega što, ne znam pronaći pravu riječ, nečega što inače izlazi iz nas mnogo više – filozofiranja, nekog konceptualizma, što nam se čini pravovjernije nego možda ovo. Što ne znači da je “Boutique pop, vol. 1” album koji je kalkulantski napravljen. No, ovaj album je svjesno rađen uz više upliva diskografa i producenata.
Producenti su Jura Ferina i Pavle Miholjević a izdavač je Aquarius Records. Oni su imali glavnu riječ?
- Prije svega Lana Čulig iz Aquariusa, od nje smo tražili da komentira sve pjesme. S druge strane, treba reći kako pop nije ništa manje zahtjevna glazbena forma.
Pa da, Beach Boys su pop. Beatlesi su pop. Subliminalni pop. Ali dobro, što bi bio boutique pop? Danas imamo i indie pop, što je možda kontradiktorno. Kako pop može biti indie? Ali može.
- Pa mislim da je upravo to tvoja i moja glazbena poveznica. Mislim da smo, i ti i ja, svjesni ili nesvjesni, u tom indie popu. Da idemo ziheraški, to su Hot Chip, Blur. Meni je ta forma zanimljiva. Volio bih uspjeti napraviti takve pjesme. Jesmo li uspjeli, ne znam, pokazat će vrijeme u nekom trenutku, ali činjenica je da mi se ta riječ boutique sviđala na samom početku kao koncept nečega što bi moglo trpjet dosta šaranja i nekakve glazbene zafrkancije. Jer ove su pjesme prije svega to, šala. Nisu se mogle naći na našim prethodnim albumima. I većina tih pjesama koje su na ovom albumu su zapravo neki restlovi, ostaci.
Ne znam kakvi su to vaši kriteriji? Kao da ste najbolje ostavili, neću reći za kraj, ali za peti album. No je li taj potpuni zaokret prema popu izašao iz frustracije što s prošlim albumima niste toliko dobro uspjeli unatoč velikim pohvalama kritike?
- To je dobro pitanje. Ne znam koji bi bio odgovor da ne ispadne nešto što nije istina, a to je da je ovo pokušaj da spasimo karijere. Mi smo negdje već 2022. godine na nekoj cugi, kad je “Domovina” već izašla, kad smo je počeli svirati, počeli prvi razgovor o tome što dalje. I učinilo nam se da bi jedan takav pop-album bio dobar izazov za nas.
I to neko pridržavanje nekih diskografskih uzusa ponašanja: fotkanje, spotovi, izbacivanje singlova svaka četiri mjeseca, ta neka disciplina i radiofoničnost prije svega. Mislim da je to ključna riječ, inzistiranje na radiofoničnosti. Dakle, to nam se prije nekoliko godina učinilo kao dobar smjer i dobar izazov kamo dalje. Mislim da je to dobar opis priče ovog albuma. I, po svemu sudeći, nismo promašili, priča se dobro razvija.
Dovoljno retro: Mayalesi sviraju ‘Simbol za sunce‘ i ‘Domovinu‘ u klubu Dva Osam
Uvijek sam vas doživljavala kao pop-bend. Nikad niste bili rock’n’roll, nego – lagano, lagano.
- Slažem se, ali u ovih 30 godina prečesto sam čuo da je ono što mi sviramo za ovo tržište, za ovu malenu zemlju u kojoj živimo – samo jazz.
No, ako si umjetnik, trebaš raditi ono što voliš. Mogu pod pseudonimom pisati ljubavne romane. Ili ti možeš kao producent raditi bilo koga?
- Mi smo to i probali. Ne znam da li znaš tu priču. To je neka ekskluziva što se tiče javnosti. Dakle, moj glavni glazbeni partner Vlado Mirčeta i ja smo negdje u onoj krizi od 13 godina, gdje smo zapravo stalno komponirali ali ništa nismo objavljivali, napravili desetak pjesmica za koje smo bili uvjereni da su kafanske. Kako smo obojica živjeli isključivo od naše glazbe, odlučili smo napraviti nekoliko pjesama koje će nam popraviti financijsko stanje. U tom trenutku Severina hara s onim albumom koji je napravila s Goranom Bregovićem. I napravili smo pjesmu u tom stilu i htjeli smo je ponuditi Severini.
No, Tomislav Petrović nas nije pustio blizu. No, onda sam potegnuo za brojem prijateljice Nine Badrić i ona je rekla dođi, daj da čujemo o čemu se radi. To je bilo u kultnom studiju Mire Vidovića. Pustio sam njoj jednu pjesmu. I ona je počela vriskati, skakat po studiju, zvati Miru i svoju ekipu koja je tad bila tamo. Sva uzbuđena je govorila, morate čuti što mi je donio Pero Beluhan. Ludilo. I sad, to neko vriskanje, skakanje na tu pjesmu traje jedno pola sata i svi smo jako nasmijani i sve jako good... I sad ja skužim da je trenutak da se maknem i na izlasku iz studija pitam Ninu: “OK, je li onda ta pjesma sada rezervirana?” A ona kaže: “Ma ne. Pa Pero, što je tebi? Pa ta pjesma je čisti Haustor. Ovo je Rundek jedan kroz jedan.” I tu sam shvatio da i kad hoćemo i kad mislimo da smo pogodili nešto, zapravo nismo.
Možda biste trebali objaviti jednog dana i takve pjesme?
- Mislim da imam jedno šest takvih albuma. Jedan od tih albuma su sve pjesme koje smo pisali za Euroviziju, pa onda pjesme koje smo pisali za narodnjake, ima tu svega. Jako je puno glazbe u našem kompjuteru.
Ovaj album otvarate pjesmom s Edom Maajkom “Bilo je blizu” i zafrkancijom na temu ChatGPT-ja, odnosno upotrebe umjetne inteligencije u modernoj glazbenoj produkciji...
- Zapanjen sam tim alatom, kamo nas to može odvesti, jer ono što sam ja čuo suludo je dobro. Ne mogu vjerovati da je stroj u stanju izbaciti takav proizvod van, tako nešto zaokruženo, gotovo. No, ipak, moraš imati genijalca koji će znati napisati dobre promptove – upute. Recimo animator Dalibor Barić, čovjek koji ima nominaciju za Oscara, on je izbacio, ako sam ga dobro razumio, 40 albuma s glazbom i slikom koje je napravio pomoću alata umjetne inteligencije. To je nesaglediva količina glazbe. Vlado Mirčeta mi je onda otkrio da je nevjerojatno iskustvo čitati promptove Dalibora Barića dok radi takve stvari jer je to prilika da upoznaš suludog umjetnika koji stoji iza toga.
To je samo po sebi umjetnost napisati takav prompt kakve Dalibor piše. AI tako postaje legitiman alat, poput alata kojima smo se čudili prije 30 godina, kao što je Cubase ili slični programi s kojima i danas radimo. Hajdemo onda probati prihvatiti da je to zapravo samo jedan novi alat. No tu otvaramo možda neke druge teme. A to je da živimo u dobu kad smo zagušeni informacijama. I ja mislim da nema toliko ljudi koliko ima proizvoda za konzumiranje. I u svemu tome artist opet gubi. Do slušatelja se sve teže dolazi iako slušatelj ima nikad pristupačniju cestu prema bilo kojem obliku artizma.
Glazbenici ostvarili dugoočekivanu suradnju, rezultat je ovaj singl. Poslušajte ga
Vratimo se mi još malo novom albumu. Na trenutke kao da se čuje i utjecaj Olivera Mandića? U pjesmi “Pogledaj njene oči”.
- To prvi put čujem – i dobro mi zvuči. Nije to bilo svjesno naslanjanje na Mandića, no kako je već rečeno u recenzijama, ovaj album je neki naš nesvjesni omaž popu koji smo slušali kroz život. Nečega smo svjesni, nečega nismo, ali tu se može čuti puno, puno, puno toga, ja ne znam otkuda bih krenuo jer ću se izgubiti. Tu je Duran Duran, ima mnogo Becka, Gorillaz...
A kome je upućena pjesma “Odrasti, udaj se”?
- Ova pjesma je sjećanje na moju mladost. Tamo negdje u tridesetima bio sam u destruktivnim vezama i jednu takvu opisujem u ovoj pjesmi. Oboje smo se tražili, ali meni se činilo da si, zapravo, ne možemo pomoći. Pa sam tako imao potrebu reći – aj, ti, draga, odrasti i udaj se i odnesi svih tisuću pitanja koje lebde iznad nas.
Vesela “Hostesa” trebala bi biti jedan od budućih hitova...
- Različiti kritičari izdvajali su različite pjesme kao hitove, no istina je ta da je nekoliko singlova gotovo već godinu dana u eteru, a nije se baš mnogo toga dogodilo. No, da ne budem toliko samokritičan, ono lijepo što se događa u svemu tome jest da je PR ipak napravljen po izlasku albuma i tim pjesmama je udahnut novi život. I sad se odjednom za naše pojmove, za standarde Mayalesa, stvari radikalno mijenjaju – naša se slušanost na streaming servisima povećava za sto posto. No, kada u startu niste mnogo slušani, ni tih sto posto ne znači mnogo. Mi smo i dalje neodrživa skupina glazbenika koju na životu drži stotinjak ljudi koji nam entuzijastično pomažu i vjeruju da još nešto možemo napraviti u ovoj državi.
“Jedan mali dio tebe” duet je s Kikijem Beluhanom, pjevačem s kojim je Mayales i počeo. Vi ste, zapravo, vrlo slični u stvaranju glazbe, godinama skladate i slažete taj jedan savršeni album....
- Drago mi je da se Kiki svaki put odazove. On je ipak malo dublje u toj sceni, upoznatiji je s nekim stvarima. Zapravo, on je jako aktivan ali, kao što sama kažeš, sporo realizira svoje stvari. Ali veliki mi je kompliment kad mi Kiki dođe i spreman je četiri-pet termina krvarit kod mene u studiju dok ne nađemo glas za koji ja mislim da je njegov najbolji glas. I Kiki cijelo to vrijeme uživa, iako krvari s druge strane stakla.
I onda izađe iz buksa i kaže: “Jesi ti svjestan da nitko više danas tako ne radi?” I ja kažem: “Na što misliš?” Pa obično se sve svodi na to da ti je neki dobar producent od tvojeg dema napravio novi aranžman, pozove te u studio gdje ti to otpjevaš nekoliko puta, producent kaže hvala, ti odeš i nakon petnaest dana ti pošalje gotovu snimku, gdje on tehnički obradi taj vokal, ugura ga u snimku, sve to skupa komprimira u nešto što ima glavu i rep, što ima tu soničnost, radiofoničnu soničnost, i stvar je gotova.
A ovo traženje nijansi, to više ne postoji. I to mi je drago, to mi je bio jedan od većih komplimenta otkad radim, čuti takve stvari i imati osjećaj da ipak možda dobru stvar radimo i da smo i dalje perfekcionisti, što mene jako veseli u Mayalesu, da sam okružen ljudima kojima nije teško zagrabiti još dublje ne bi li dobili još dublju informaciju, još kvalitetniji pop.
Kolega Dragaš uvijek koristi priliku da malo pljucne scenu Lagano, lagano, koja se oformila oko kluba Aquarius sredinom devedesetih. Za razliku od mene kojoj se to sviđalo i koja sam bila dio te scene, pogotovo kasnije Kontrapunkta, klupske večeri koju su radili Eddy & Dus.
- Dakle, ti si bila ona šminkerica koju je Sale prezirao na toj sceni i on je smatrao da je to jedan hajp koji je povukao tu jednu grupu gradskih šminkera. Priču o Lagano, lagano ja sam većinom potisnuo, a sada, kada ju je Aquarius povodom 30 godina izvukao iz naftalina, ponovno sam razmišljao o tome.
To je bila 1994., tada smo napravili taj prvi festival, trebalo je malo oprati imidž kluba koji je došao na loš glas zbog elektroničke glazbe. Ja sam u tom trenutku bio aktivniji, poznavao sam underground scenu i okupio te neke ljude, njihove prve demosnimke, donio u Aquarius i rekao, čini mi se da bi ovo moglo bit naše prvo izdanje, ali hajdemo napraviti i neki festival gdje bismo sve to predstavili, i tako je ta priča krenula. S odmakom od 30 godina puno sam kritičniji, sve nije dobro ostarjelo, nije to sve jako kvalitetno.
Ostavimo se onda prošlosti. Na jesen vas čeka koncert u Petom kupeu...
- Nismo svirali tri godine i nadam se da će ovaj koncert u Petom kupeu biti tek početak naše koncertne turneje i da ćemo uspjeti realizirati petnaestak koncerata. Svirat ćemo najbolje od Mayalesa sa svih pet albuma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....