Švedskog režisera Rubena Ostlunda hrvatska je kino-publika imala prilike upoznati tijekom prošle godine kad se u našim kinima pojavio njegov dotad najveći uspjeh, film “Turist”. Ambijentiran tijekom sedam dana u elitnom alpskom skijalištu, “Turist” je pripovijedao o suprugu i ocu koji je kukavički utekao pred lavinom umjesto da pomogne ženi i djeci. Stvar se smiri bez posljedica, no otvori se pukotina koja će poljuljati dojučer sretnu obitelj.
U trenutku kad je snimio “Turista”, Ostlund je sa svojim filmovima “Gitarski mongoloid” (2004), “Nehotice” (2009) i “Play” (2011) već izdubio malu, ali ozbiljnu fanovsku sljedbu među (ne samo hrvatskim) filmofilima. Ostlundovi filmovi često su mozaičke, otvorene forme koje uključuju niz nepovezanih priča i nerijetko apsurdne, crnohumorne odvojke. Dramaturški su jako različiti i nepredvidljivi. Istodobno, Ostlund je čovjek kojeg zanima ograničeni broj tema.
On se opsesivno bavi svim vrstama konformizma: konformizma u društvu, u skupini, konformizma pred nasiljem. Ostlund je režiser kojeg zanima sudbina muškarca u suvremenom društvu, patrijarhalnog mužjaka koji u komforu moderniteta više ne treba loviti, ne treba štititi žene i djecu. Kroz teme klase, imigracije i demokracije Ostlund u svojim filmovima ispituje naličje naizgled “idealnih” skandinavskih društava, pokazujući kako se ta društva temelje na poslušnoj klimoglavosti.
Pri tom Ostlundovi filmovi izmiču praznoj političkoj korektnosti: u filmu “Play” on će kroz primjer dječje bande koja sustavno kinji i pljačka vršnjake prikazati podložnost nasilju. Film bi se mogao čitati kao alegorija fašizma da nema “sitnice”: naime, “fašisti” su u “Playu” maloljetni crni imigranti.
Golema većina
Proteklog tjedna na canneskom je festivalu prikazan Ostlundov novi film “Square”, film koji je dio prisutnih držao jednim od ozbiljnih favorita za ovogodišnju Zlatnu palmu. “Square” je film koji se temelji na umjetničkoj instalaciji istog imena koju je Ruben Ostlund zamislio i napravio u suradnji s göteborškim profesorom Kalleom Bomanom, a izvorno je postavljena 2015. u gradu Varnamou u južnoj Švedskoj. Riječ je doslovce o četverokutu na trgu (“square” u oba značenja) unutar kojeg – kako su deklarirali Boman i Ostlund – svi imaju jednaka prava i obveze. Na ulasku u “square” posjetitelji moraju odabrati između dva ulaza: na jedan ulaze oni koji deklariraju kako ne vjeruju ljudima, na drugi (golema većina) koja deklarira kako im vjeruje. Oni koji iskažu vjeru u ljude, već na početku instalacije moraju progutati knedlu i na podu ostaviti novčanik i mobitel. Potom slijedi niz situacija u kojima posjetitelj mora demonstrirati vlastitu volju za pomoć i solidarnost.
Sam Ostlund kazao je da je nadahnuće za “Square” našao u pričanju vlastitog oca koji se kao malo dijete sam igrao na ulicama Göteborga, a kod sebe je imao papirić s imenom i adresom zato da ga, ako se izgubi, bilo koji neznanac dovede kući. Ostlund konstatira da je društvo u generaciji njegovog oca počivalo na vjeri da Drugi nisu opasnost. Ta se vjera s vremenom izgubila. Ostlund također izvorište za “Square” nalazi u istraživanjima “efekta promatrača” u suvremenoj psihologiji. “Efekt promatrača” istražen je na Princetonu ranih 70-ih, kad su psiholozi dokazali da se vjerojatnost da će netko nekom priskočiti u pomoć smanjuje ako je prisutno mnogo ljudi. Kao da mnoštvo navodi promatrača da distribuira odgovornost i da sam ne djeluje.
Instalacija “Square” putovala je Skandinavijom, u Norveškoj su je svečano otvorili kraljica i kralj, da bi se na koncu trajno skrasila na trgu u Varnamu. Oko instalacije Ostlund je sada izgradio i igrani film koji kroz naraciju propituje iste teme.
Junak filma “Square” je Christian (danski glumac Claes Bang), kustos suvremene umjetnosti stockholmske javne galerije. Cristian je visok, naočit, k tomu oličenje liberalnog, politički korektnog intelektualca koji čak vozi električni auto. U svom muzeju upravo postavlja instalaciju “Square”, koja je u filmu pripisana fikcionalnoj čileanskoj umjetnici. Na početku filma Cristian kolebljivo priskoči u pomoć ženi koju je na trgu kinjio nasilnik. No, ispostavi se da je sve bio igrokaz lopova koji su Cristianu ukrali mobitel i novčanik. Uz pomoć crnog muzejskog informatičara Cristian detektira zgradu u kojoj se nalazi ukradeni mobitel. Zgrada u imigrantskom dijelu grada je, međutim, višekatnica s desecima stanova. Cristian u sve kasliće ubaci papir s porukom kako zna tko je lopov. Nepoznati lupež mu vrati mobitel. No, poruka ima i neželjene žrtve: pred Cristiana bane dječak koji je doma nagrabusio jer su roditelji povjerovali da je krao.
Moćne epizode
Usporedno, film prati i peripetiju u Cristianovu privatnom životu. Nakon umjetničkog tuluma on završi u krevetu s američkom novinarkom (Elisabeth Moss). Neugodno je iznenađen kad shvati da Amerikanka to i nije doživjela kao “one night stand”, te očekuje da se veza nastavi.
Cristian – ukratko – spada u onakve likove kakve Ostlund obožava secirati. On je oličenje dobronamjerne, politički korektne i demokratske sjeverne Europe. No, kad prvi put zagusti, okolnosti Cristiana pretvaraju u seksista, rasista, klasno neosviještenog slona u staklarni koji zgnječi društveno niže rangirane. Pri tom je Cristianov glavni grijeh konformistički kukavičluk.
“Square” je film kojem pričinjavamo nepravdu ako ga prepričavamo. Jer, Ostlundov film nije film zapleta. Poput njegova genijalnog učitelja Roya Anderssona, Ostlundovi su filmovi zbirke vinjeta, košare samostalnih apsurdnih epizoda u kojima se režiser britko, duhovito i crnohumorno ismijava s konceptualom, diskursom povijesti umjetnosti, klasnim odnosima, s medijima i svijetom marketinga.
Jedna od takvih moćnih, praktički samostalnih epizoda zbiva se na donatorskoj večeri u muzeju. Tijekom večere performans izvodi fikcionalni ruski umjetnik, kojeg glumi stvarni njujorški performer Terry Notary. Notary uđe u dvoranu busajući se i glasajući poput gorile, a publika s indiferentnim interesom prati “nastup”. Međutim, Notary počne jednog po jednog kinjiti muškarce za večerom: baca na njih žlice, ubruse, vuče ih za kosu. Kako prisutni ne mogu prijeći “nevidljivu žicu” između performera i publike i uzvratiti mu, umaknu iz sobe. Uskoro je “alfa-gorila” Notary iz sobe istjerao sve “konkurente”, a soba se pretvorila u skup prestravljenih podložnika koji misle “samo nemoj mene”. To je trenutak kad usred civilizirane demokracije nastaje tiranija.
I u “Squareu” Ostlund se ponovo pokazao kao jedan od najpametnijih i politički najintrigantnijih europskih filmaša.