U filmu “Snijeg” (2008.) bosanskohercegovačke redateljice Aide Begić o prvim poratnim povratnicima u Podrinje samo je jedan lik Srbina. Tip je duša od čovjeka, moraš ga voljeti. Jedva je desetak godina prošlo od rata, svi ti gradići uz Drinu svjedoče o strašnim zločinima: činilo se kao da bi već i uvođenje lika srpskog vojnika zaprljalo čistoću bošnjačkog stradanja. Shvatila sam da se ne mogu baviti ljudima koji su bili egzekutori, silovatelji, ja to iz svog svjetonazora naprosto ne mogu shvatiti, objasnila je Aida Begić kad je film 2008. prikazan na Zagreb Film Festivalu.
Skoro 10 godina kasnije na ZFF-u gledali smo film koji pokazuje da je iz bosanske, sarajevske perspektivo zlo ipak spoznatljivo. Kao nešto sasvim ljudski i često tako iznenađujuće blisko i naše. Čak i to da je i zločinac često samo žrtva.
Ratni veterani
U debitantskom filmu bh-redatelja Alena Drljevića “Muškarci ne plaču” skupina vojnika Hrvata, Bošnjaka i Srba, pod vodstvom jednog mirovnog aktivista (Sebastian Cavazza), uspjela je suočiti se s traumom i otkriti oslobađajuću moć priznavanja zločina. Ratni veterani postigli su ono što društva iz kojih dolaze i ne pokušavaju. Nakon niza hrvatskih i srpskih filmova u kojima se govori o zločinima svoje strane (“Crnci” Gorana Devića i Zvonimira Jurića 2009. i “Dobra žena” Mirjane Karanović iz 2016. su možda najupečatljiviji), ovdje prvi put imamo na istom mjestu žrtve i zločince, Hrvate, Srbe i Bošnjake, pa suočenje s traumom ne samo što liječi onoga koji priznaje nego i liječi njegov odnos s ostatkom svijeta.
Glumci su maestralni, na čelu s Leonom Lučevom koji glumi prolupalog hrvatskog vojnika, Borisom Isakovićem kao četnikom i Erminom Bravom kao vojnikom Armije BiH koji je puko od gelera. Na grupnoj terapiji iznose svoje traume iz rata. Bezvoljno, jer došli su tu radi para. Međutim, osuđeni jedni na druge u izoliranom hotelu, uspostavljaju odnose koji će im pomoći da se suoče sa slikama iz rata koji ni za koga od njih nije završio.
Važna spoznaja
Postavljanje likova slijedi nekakvu sarajevsko-zagrebačku političku korektnost. Bošnjaci su isključivo žrtve, Hrvati nisu sveci ali su simpatični, dok je najgore zlo rezervirano za Srbe. Imamo tri bošnjačke žrtve, istraumatiziranog Hrvata te četnika. Hrvat Leona Lučeva je zločinac, ali samo po svojoj savjesti, nije se ogriješio o zakone i pravila ratovanja. Tek je srpski vojnik Borisa Isakovića onaj pravi zločinac, četnik. Tako izgleda, i takva mu je uloga, a opet nimalo lako ni površno.
“Muškarci ne plaču” izvrstan je film. Snažan, dramatičan i duboko emotivan, istovremeno društveno provokativan i značajan jer uspijeva probiti granice onoga što se danas smatra prihvatljivim ne samo u Beogradu nego i u Zagrebu i Sarajevu. Politička korektnost tu je iskorištena da bi se iskrenula naglavce: Ne, nismo mi žrtve, a oni zločinci, nismo mi isključivo nevini, a oni crni vragovi. Mi smo i zločinci i žrtve, kao i oni. To je oslobađajuća i duboko subverzivna spoznaja, direktno suprotna onome što ćete gledati i slušati idućih tjedana nakon vukovarske obljetnice i haških presuda Mladiću i liderima Herceg-Bosne.