Périot za Globus

‘Povratak u Reims‘ u mojoj je interpretaciji priča o radničkoj klasi i položaju žena

‘Kad sam prije dvije godine ponovno pročitao knjigu Didiera Eribona, palo mi je na pamet da bi to štivo trebalo adaptirati za ekran‘
Jean-Gabriel Periot
 Charly Triballeau/AFP

Hrvatska je zem­lja u kojoj je vertikalna prohodnost među najslabijima u cijeloj Europi, šansa za dijete iz radničke obitelji da dođe do fakulteta sve je manja, oni koji su rođeni pri socijalnom dnu, kako neoliberalni model pušta korijene, ogromnom većinom i ostaju zabetonirani u klasi u kojoj su rođeni. Pa kad oni koji su, većinom prije no što je došlo do dubokog tranzicijskog socijalnog raslojavanja, rođeni i formirani u radničkim familijama a uspjeli studirati, profesionalno se nametnuti i u javnosti se afirmirati govore o klasnom sramu, tome treba dati prostor, riječ je o temi koja je i skica za portret društva.

To su teme koje se u nas tek načimaju, kojima se do jučer dalo naslutiti tek konture. Doduše, u posljednjih nekoliko mjeseci objavljena su najmanje dva romana hrvatskih autora koja manje ili više direktno tematiziraju i pitanje klasnog srama (“Moja dota” Nore Verde i “Sine, idemo kući” Ivice Prtenjače). Francuski sociolog i filozof Didier Eribon 2009. je objavio knjigu “Povratak u Reims”, koja je u nas, makar prevedena deset godina kasnije (Milena Ostojić, MaMa/Sandorf), izazvala veliku pozornost. Konačno, o “Povratku u Reims”, toj autobiografskoj priči u kojoj sin iz sirotinjske, ali i disfunkcionalne obitelji - životi čijih su članova generacijama gotovo pa unaprijed definirani strukturalnim nasiljem - kroz priču o životu i porijeklu svojih roditelja radi sociološku studiju radničke klase Francuske, puno se raspravljalo ne samo u Francuskoj već i u većem dijelu anglosaksonskog svijeta. Na Eribona je bitno utjecala i Annie Ernaux čija je “Jedna žena”, autobiografska priča o majci koja je školu napustila s dvanaest godina, o životu žene koja svoj potencijal nije razvila jer je zadane društvene obrasce bilo gotovo nemoguće preskočiti, u nas objavljena nedavno (s francuskog preveo Marko Gregorić, Kulturtreger i MaMa).

image
Scena iz filma Reims

Eribon je pak zakotrljao, pomaknuo nešto u intimnom svijetu Jean-Gabriela Périota, francuskog redatelja koji se i sam pronašao u tom klasnom coming-out valu. Po Eribonovoj knjizi napravio je dokumentarni film koji će ovih dana biti prikazan na festivalu Subversive u Zagrebu. Eribon i Périot gostovat će na Subversiveu, nakon projekcije filma bit će organiziran i razgovor, autori će biti dostupni online, govorit će o toj nekonvencionalnoj filmskoj ekranizaciji jednih od utjecajnijih memoara dosad napisanih u 21. stoljeću, a koji su pokrenuli pitanje klasnog coming-outa.

image
Scena iz filma Reims

Périotov film, prateći Eribonovu osobnu priču, točnije priču njegovih roditelja, prvenstveno bake pa majke, pripovijeda o francuskoj radničkoj klasi od 1950-ih do danas. Eribonu je svojevremeno puno lakše bilo reći da je homoseksualac negoli autati se klasno. Kao radnički sin dugo je imao problem govoriti o svom socijalnom porijeklu, reći u intelektualnom miljeu Pariza u koji se profesijom i temama udjenuo, tim ljudima s kojima se družio i okružio kazati da je dijete polupismenih radnika, usto i oca nasilnika. Stidio se svojih, svojima ih nije ni osjećao, s vremenom je prekinuo svaki kontakt s obitelji. Osjećao je odbojnost prema onome što je poznavao kao svakodnevicu radničke klase. Razvija klasnu distancu, makar se ni u tom novom svijetu u koji je profesionalnim uspjehom stigao ne osjeća kod kuće. “Uvijek sam osjećao nelagodu, pa čak i mržnju, kad bih čuo da netko u mom prisustvu s prezirom i otresitošću govori o ljudima iz naroda...”, piše Eribon u knjizi u kojoj donosi i antropologiju srama, srama pred drugima zbog svog podrijetla i srama pred samim sobom jer se svojih srami. Tek kad je oca preuzeo Alzheimer i kad su ga smjestili u instituciju, polako obnavlja kontakt s majkom. Tu negdje počinje i film Jean-Gabriela Périota. Redatelj s Eribonom dijeli i biografski podatak da je homoseksualac, a i sam dolazi iz neugledne provincije, polururalnog kraja Bretanje, otamo se preselio u Pariz.

image
Scena iz filma Reims

Njegov film “Povratak u Reims (Fragmenti)” snimljen je ove godine, premijerno prikazan u Cannesu. Naratorica u filmu je dobro poznata francuska glumica Adèle Haenel. “Kad sam prije dvije godine ponovo pročitao Eribonovu knjigu, palo mi je na pamet da je to štivo koje bi trebalo adaptirati za ekran, da je to sociološki potencijal koji treba učiniti dostupnim i u filmskoj formi, jer to je politička povijest francuske radničke klase. S druge strane, adaptirati ovu knjigu je bio i neki moj način da progovorim, da dadem i svoju priču, ne doduše direktno, ali posredno, jer puno je tu momenata koje prepoznajem. ‘Povratak u Reims’, onako kako ga je napisao Eribon, je kaleidoskop, u toj je knjizi puno likova, Eribon donosi duge pripovijesti, razne priče, za film sam izabrao dijelove, odlučio se za određene fragmente, uzeo jednu pripovjednu liniju i nju slijedio. Ta pripovjedna linija je ona Eribonove bake i majke. To je sad u mojoj interpretaciji priča o radničkoj klasi i položaju žena. Ima tu, doduše, i drugih narativnih rukavaca kojima se ja u filmu puno ne bavim”, kaže u razgovoru za Globus Jean-Gabriel Périot.

Film, kao i knjiga, skicira scenografiju života Eribonovih roditelja. Govoreći o njima, priča o francuskom radništvu. Otac s četrnaest počinje raditi u tvornici, kao i njegova braća i sestre, nitko nije izbjegao taj društveni determinizam, “sudbinu” unaprijed određenu za radničku djecu. U školu se išlo do 14. godine jer je država obrazovanje proglasila obaveznim do te dobi.

image
Scena iz filma Reims

“Pamtim kako su u mojoj obitelji bili ogorčeni kad je obavezno školovanje produženo na navršenih šesnaest godina. ‘Čemu to služi, prisiljavati djecu da nastave ići u školu ako im se to ne sviđa, ako bi oni radije radili?’”, ponavljali su ne pitajući se o društvenoj nejednakosti. Selekcija unutar školstva često se događala i samoeliminacijom, njihovim vlastitim odustajanjem. Jasno je da je nemotiviranost radničke djece za nastavak školovanja društveno uvjetovana, oni koji u školu stižu gladni, a kod kuće moraju pomagati roditeljima, fizički raditi i privređivati gotovo kao i odrasli, za učenje nemaju ni vremena ni želje. Eribonova je majka nešto drugačija. Kao djevojčica sanjala je o slobodi, a sloboda je za nju značila da može ići u školu, obrazovati se dokad želi, postati učiteljicom. No, netom što je završila osnovnu školu, cijela se obitelj preselila na selo. Počinje rat. Eribonova baka će završiti u Njemačkoj, a djeca u sirotištu. S četrnaest godina majka je već sluškinja koja ne može izbjeći seksualno nasilje gazde obitelji...

Film pripovijeda kako se u političkoj kulturi radničke klase u Francuskoj dogodio radikalan pomak, ti ljudi su desetljećima - dijeleći život na socijalnom dnu i glasujući za komuniste - pripadnost radničkoj klasi osjećali kao bitan dio svoga identiteta. Bili su ponosni glasači ljevice. U međuvremenu je nezanemariv dio radničke klase postao glasačko tijelo radikalne desnice, mnogi od njih o tome nerado govore, osjećaju nelagodu, gotovo pa i stid. Mladi su pak glasači desnice glasni, otvoreni i ponosni, jer oni nemaju osobnu povijest vezanosti uz ljevicu s kojom su se nekoliko desetljeća prije snažno identificirali. Eribonovi roditelji i braća, kao i cijelo to naselje u kojem raste, rođaci, kolege roditelja, čitava radnička zajednica šezdesetih i sedamdesetih godina bili su pouzdano glasačko tijelo francuske Komunističke partije. Potom radikalno mijenjaju politička razmišljanja. Što napraviti kad član tvoje obitelji glasuje za desničarsku Nacionalu frontu?

image
Scena iz filma Reims

Prvi doseljenici koji stižu sa sjevera Afrike, pokazuje Périotov film, među francuskim radnicima pobuđuju osjećaj klasne i ljudske solidarnosti. Rasizam je u početku marginalan, no s desetljećima postaje glasan. Jean-Gabriel Périot komentira: “Moji su bili daleko manje politizirani negoli Eribonova obitelj. Samim time imali su manji uvid u politiku, manje se nadali pa posljedično bili i manje razočarani političarima. To je jedan dio objašnjenja. Drugi leži u činjenici da moja obitelj živi u Bretanji, u malom mjestu gdje je jako malo stranih doseljenika i radnika, tamo nisu izloženi nekima od problema koji su vidljivi u velikim gradovima.”

Osim prvih kadrova koji su uvod u priču, u kojima je Eribonova osobna pripovijest o razlazu od obitelji i nakon dugih godina neočekivanom povratku u Reims, ostatak filma, tj. gotovo cijeli film napravljen je od arhivskih materijala. Čak i više izjava sugovornika koje se tematski odlično uklapaju u narativnu liniju nije, kako bi na trenutak mogli pomisliti, snimljeno za potrebe ovog filma. “Ima tu materijala i koji nisu jako stari, ali sve su to tuđe snimke, ranije nastale. Najstarije snimke koje sam koristio u filmu datiraju iz 1920-ih, a većina materijala je snimljena u razdoblju prije Drugog svjetskog rata. Posljednje snimke datiraju iz 2018. godine.”

Gdje je pronašao svu tu građu? “Na raznim adresama, od institucija do pojedinaca. Dio materijala koji pokriva razdoblje od 1960-ih do 1980-ih našao sam u arhivama više francuskih televizija, neke materijale sam dobio od agencije za francuski dokumentarni film, neke snimke su vlasništvo francuske Komunističke partije, neke sam dobio od sindikata, jer i oni čuvaju dio materijala. Ovi najrecentniji kadrovi koje koristim u filmu su proizvod suvremene francuske kinematografije”, govori Jean-Gabriel Périot.

“Nisam htio raditi s realnim protagonistima ove priče, s autorom i njegovim rođacima, jer mene i ne zanima snimati ono što se recentno, sada događa. Primjerice, ako idem na prosvjede, idem jer ja tamo odlazim s namjerom da budem sudionik, idem prosvjedovati, ali neću snimati te prosvjede. Autor sam koji uvijek traži određeni odmak, neki prostor između realnosti i onoga što snimam.”

Eribonova osobna priča njemu je bliska, makar mu je taj politički korpus uz koji staje Eribonova obitelj stran. “Dio mog života je jako sličan životu Didiera Eribona, to radničko porijeklo i štošta što dolazi s njim. Ali, kad Eribon govori o sramu koji je osjećao zbog porijekla, meni je to, recimo, posve novi moment. Jer, nikad nisam osjetio takvu vrstu srama, nemam klasni sram. Mislim da mnogi od nas sa sličnom pričom imaju neke svoje strategije kako se nose s činjenicom da su rođeni i formirani u radničkoj klasi, bilo da su nam te strategije svjesne ili nesvjesne. Konačno, puno je tu različitih iskustava. Nisu sve te priče iste. Meni je taj osjećaj srama, pogotovo tako snažnog srama od roditelja i sredine iz koje dolazim, doista posve nepoznat.”

Koji je njegov dojam, što ga je sačuvalo od nelagode porijekla, nelakog osjećaja klasnog srama koji donosi i samorazarajuću grižnju savjesti? “Makar je moj život drugačiji od života moje majke i oca, pogotovo od života baka i djedova, ne osjećam toliko veliki ponor između nas. Najveća razlika mene u odnosu na moje jest da ja kao netko tko je dio intelektualnog svijeta i redatelj imam glas, da mogu govoriti u javnosti, a oni su bili ušutkana klasa. Eribon je, za razliku od mene, posve promijenio klasu kojoj pripada, odlaskom u Pariz, afirmacijom u tim intelektualnim krugovima, posve je prekinuo odnose sa svojima. Moje je iskustvo drugačije, jer ja i ne osjećam da pripadam gornjoj klasi. Možda nekoj srednjoj klasi. Ne govorim tu čak niti o novcu, govorim o socijalnim praksama, socijalnim krugovima.”

Kod Eribona se izlazak iz seksualnog ormara dogodio gotovo u isto vrijeme kad ulazi u klasni ormar, neko vrijeme se samozavarava da razlog za to što posve prekida kontakte s obitelju leži većinom u duboko usađenoj homofobiji oca i cijeloj homofobnoj sredini u kojoj živi njegova obitelj. Kasnije u životu, sazrijevajući i bivajući iskren prema sebi, razaznaje da je sve puno kompliciranije, bio je “klasni prebjeg” čija je svjesna briga bila postizanje što veće distance od klase iz koje vuče porijeklo, u kojoj mu je bilo traumatično i čijim dijelom se po mnogočemu nije osjećao, nije im pripadao. Nije prisustvovao očevu pogrebu, nije imao želju naći se s braćom i sestrama koje nije vidio 30 godina. Naposljetku, povratkom u Reims, susretima i razgovorima s majkom, Eribon produbljuje, počinje shvaćati i vlastitu životnu priču, u njemu je razumijevanja i empatije i za njegovu obitelj i za sebe sama, prihvaća cijeli svoj identitet, baš kao i Annie Ernaux, osjeća gotovo pa poriv da “osveti svoju rasu”, na način da dekonstruira, objasni, opravda i da se zauzme za taj svijet iz kojega je potekao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 02:32