Damir Karakaš otpočetka je na glas došao kao pisac koji se ne razmeće riječima. Radi se o autoru kod kojega ne bi bilo jednostavno izbaciti ne rečenicu, nego jednu riječ. Sve njegove knjige izgledaju kao građevine sazdane od kamena i bez maltera, gdje je unutarnja gravitacija jedino vezivno tkivo, kao kod, npr., pripovijedaka Ernesta Hemingwaya, koji je o sebi govorio kao o arhitektu, a ne piscu. Lička tematika po kojoj je postao šire poznat romanom “Proslava” dobiva dimenziju više.
Karakaš, kod kojega, dakle, nikada nije bilo raspričavanja, sada je objavio svoju dosad najšutljiviju knjigu. U zbirkama priča “Kino Lika”, “Eskimi”, kao i romanu “Sjećanje šume” uvijek je u zraku lebdjela – ako ne bi bila jasno izgovorena – i humoristična strana opisivanih zgoda, dok u “Proslavi” više nema mjesta za predah, nigdje nije moguće utaknuti dopunsku perspektivu, poput humora. Roman se odvija u piščevu rodnom kraju, radnja romana obuhvaća tridesetak godina, zaključno s 1945., a proslava apostrofirana naslovom odvija se u nekom ličkom mjestu 10. travnja 1941.
Na feštu zbog uspostave NDH odlaze buduća mu supruga, njezin brat i Mijo, glavni lik romana. Njega na početku knjige vidimo kako se krije iznad zaseoka u kojemu je živio sa ženom i djecom, a nakon oslobođenja. Ima nekakvo improvizirano sklonište gdje mu žena donosi hranu i piće i nagovara ga da se preda. Njemu, jasno, nije do predaje i doimlje se kao lik koji se u povijesti, ovoj velikoj, našao malne slučajno – govor ovdje, govor tamo, i eto te u uniformi. Za sebe kaže da nikoga nije ubio, osim ako se to nije dogodilo tijekom unakrsne paljbe i govori da će se predati kad on bude htio. No Karakaš atmosferu njegova skrivanja i nostalgično-uplašenog pogledavanja prema kući opisuje izuzetno sugestivno, a nemir njegova junaka kaplje sa stranica u čitateljsko oko i izaziva jezu.
Jednaki su i drugi dijelovi romana, podijeljena u četiri narativne cjeline podjednake jezovitosti, a to su: “Kuća”, “Psi”, “Proslava”, “Otac”. “Psi” opisuju odvođenje psa u šumu, nakon što je neki od lokalnih pasa pokušao ugristi nekog predstavnika vlasti, pa adolescent Mijo njihova obiteljska psa, a nakon zapovijedi, odvodi u šumu na lancu. Privezat će ga za drvo i ostaviti vukovima da ga izjedu – dijaloga ni ovdje gotovo da nema, osim najosnovnijih uputa – komunikacija između Karakaševih protagonista svedena je na minimum minimuma. Čak i onda kada se radi o snubljenju djevojaka oni ne prelaze granice koje dijele izrecivo i neizrecivo, pa se uglavnom drže strogo formalnih iskaza neodređena smjera. Sve što kažu iscrpljuje se u pukoj boji glasa i semantički nikada ne označuje ono što zapravo označuje.
Netko sa strane tko bi slušao što njegovi junaci govore, a da nema ovu “sliku”, koju Karakaš daje vrlo preciznim opisima, uopće ne bi bio u stanju dokučiti o čemu se radi. Takav je to kraj i takve ljude on opisuje u “Proslavi”. Oni su prevalili veliki put od “Kina Like” i od karikatura iz njegovih prvih knjiga, ovdje su postali likovi iz antičke tragedije. Ono što su ondje ljudima činili hiroviti bogovi sada su posljedice ekonomije i politike. Vitlaju ih sile, od prirodnih do ovih “ljudskih”, i najviše što njegovi junaci mogu jest pogriješiti kod izbora ratne strane.
U Lici, toj zemlji jakih ljudi, gube se bitke već stoljećima, a prizori iznošenja umrle djece tijekom jedne od gladnih sezona samo su dodatni čavao u lijesu jednog kraja. Budući da tih “čavala” ima dosta, lički se antijunak nadaje kao osuđen na poraz, i to do te mjere da bi čak bio u stanju podići svoj glas protiv ovakvog sirotinjskog, šturog prikaza samoga sebe. Roman je to koji je mogao biti napisan i prije i za sto godina, moćnom ekonomijom slike, atmosfere i neizrečenoga, a osjećajno dohvatljivoga. “Proslava” je književno djelo dosadašnjeg dijela sezone, knjiga koja će se pamtiti.