VELIKI ILUSTRATOR

Shvaćali smo da je Alemova umjetnost daleko gore, 55 milijuna svjetlosnih godina iznad naših glupih glava

Povodom izložbe radova Alema Ćurina u splitskom Pomorskom muzeju Ante Tomić prisjetio se svog prijatelja

Alem Ćurin

 Tom Dubravec/CROPIX

Jednog oblačnog i hladnog zimskog jutra prije pedesetak godina jedan je lijep, ali vrlo ozbiljan, mrk mladić u dugom crnom kaputu i crnoj dolčeviti ušao u mali trešnjevački dućan. Prodavačici Barici srce se momentalno uzlupalo. Mladića je kroz izlog svakog jutra gledala kako žuri na tramvaj, prstiju umrljanih bojom, s velikom kartonskom mapom pod rukom. Nagađala je da je on nekakav “kakti umetnik” i premda je imala ozbiljnog dečka s kojim se na Štefanje trebala vjenčati, ne bi se moglo reći da je privlačni neznanac nije zainteresirao. “Izvolite?”, obratila mu se Barica drhtavim glasom. “Važ biži”, rekao je Alem Ćurin otresito. “Oprostite, kako?”, zbunila se ona. “Važ biži”, ponovio je naš junak polako gubeći strpljenje. “Gospon, ja vas niš ne razmem”.

Alem se na to ljutito okrenuo i otišao, a prodavačica je ostala smetena, zarumenjena, na rubu suza. U našoj klapi neradnika i lupeža koji se utorkom okupljaju u konobi Hvaranin, često i rado se spomenemo ove vesele zgode, pričamo je ako kojem namjerniku trebamo opisati kakav je čovjek bio pokojni Alem. Netko bi se susretljiviji na njegovom mjestu prilagodio sredini u koju je došao studirati, shvaćao bi da ne može u trešnjevačkom špeceraju govoriti svojim zavičajnim, otočnim narječjem, ili bi barem tražeći “važ biži” prstom pokazao na konzervu graška na polici. Za Alema ništa od toga nije dolazilo u obzir. Njegov je neumoljivi stav čitav život, od rođenja do smrti, bio: ako ga netko ne razumije, to je njegov problem. I uspijevao je nekako u drugima usaditi krivnju, da oni stvarno misle kako je njihov problem ako ga ne razumiju. “Ali slušaj, ovo se ne može pročitati”, upozorio sam tiho Vladimira Šagadina, koji je dvije hiljade petnaeste objavio “List vode: Atlantida”, zadnji strip album Alema Ćurina.

Gore lijevo na koricama izdužena četvrtasta slova u prvom dijelu naslova, “List vode”, bila su stilizirana do neprepoznatljivosti. Je li to bila ćirilica, latinica ili možda hebrejsko pismo, nije bilo šanse da itko živ shvati šta je to. “To je on tako htio”, objasnio je urednik šapatom, sve se okrećući da Alem ne sluša naš razgovor. “Uglata slova su posveta Juliju Kniferu”. “Kniferu?! Zašto Kniferu?”, zaprepastio sam se. “Nemam pojma”. “I oprosti, što je uopće ‘list vode’?”. Vlado je slegnuo ramenima. Nijemom se gestom ispričao da nema pojma. Ako je Alem htio da tako bude, to je jednostavno tako trebalo biti. Mi to ne razumijemo, ali bože dragi, toliko je toga što ne razumijemo. Ništa nam nije jasno ni kad astrofizičari pričaju o crnim rupama pa opet ne propitujemo postoje li one. Bili smo zahvalni ako bi nam se povremeno ukazala milost, ako bi nam se tu i tamo otvorio tajanstveni smisao poneke od čudnovatih kompozicija konja, pasa, koza, hobotnica, aviona, lokomotiva, starih Opel Recorda i Citroënovih “žaba”, likova iz stripova, westerna, crtanih filmova, sjajnih truba, šarenih suncobrana, pištolja, čekića, parobroda, cepelina i nevjerojatne gomile golih žena, shvaćali smo da je Alemova umjetnost daleko gore, pedeset pet milijuna svjetlosnih godina iznad naših glupih glava.

Obilazeći prije nekoliko dana izložbu izabranih tabli u splitskom Pomorskom muzeju, neznatni komadić iz njegova golemog djela, stotina novinskih ilustracija, stripova, naslovnica knjiga i kazališnih plakata, jedva dvije, tri stvari s početka karijere bile su mi nove. Znam većinu onoga što je Alem Ćurin nacrtao, jednako kao što je on znao do posljednjeg retka sve što sam ja ikad napisao. Sedamnaest godina stariji, ponašao se pokroviteljski, gotovo očinski, pratio me i poticao od mojih početaka, dok sam još bio student honorarac u Nedjeljnoj Dalmaciji. Bio je bučni beštimadur i prostak i topla, suosjećajna osoba, u isto vrijeme me volio i vrijeđao. Mnogo mi je puta rekao da mi je neki tekst zakurac i baš nikad nije pogriješio. I bio je, bez konkurencije, najtvrđi odmetnik, najsvojeglaviji borac protiv autoriteta kojeg sam ikad upoznao. “Gledaj ovo! Pa šta ću ja s ovim?!”, zavapio je jednom gorko Miroslav Ivić, glavni urednik Nedjeljne Dalmacije, u redakciji u Gundulićevoj ulici, podižući ilustraciju s neobično vjernim, do posljednjeg detalja nacrtanim ženskim spolnim organom. Velike i male usmine, klitoris, dlačice, sve kao u ginekološkom udžbeniku.

image

izložba djela Alema Ćurina u Splitu

Ante Cizmic/CROPIX

Po prilici u isto vrijeme u redakciji Feral Tribunea, s kojim je Alem također surađivao, kilometar, dva južnije na Šetalištu Bačvice, događala se jednaka nevolja. ”Oprosti, ali ovo ti neću objaviti”, rekao je Viktor Ivančić, zabezeknuto gledajući testise i iznad njih dva penisa, jedan u ustima Mikija Mausa s licem Franje Tuđmana, drugi u ustima Paje Patka s licem Slobodana Miloševića. Mnogo godina kasnije, kad je Alem umro, Ivančić je za Novosti napisao izvanredan tekst o njihovoj svađi toga dana, kad mu je umjetnik objasnio da “sloboda nije nešto što mi omogućuješ, već nešto što mi ne možeš oduzeti”. Osim što je cenzuriran i u režimskim i u opozicijskim novinama, bio je jedini kojega su izbacili i iz Partije i s Facebooka. Veselo je bilo jedne večere u konobi Hvaranin kad je našoj družini nadriliječnika i ženidbenih varalica gnjevno pripovijedao kako najveća društvena mreža sputava njegovo stvaralaštvo. Nikad nije oprostio Marku Zuckerbergu i njegovim gadovima da su mu zabranili da stavlja golotinju na svoj zid. Zlatko Gall, koji je s njim studirao i od kojega smo čuli epizodu s konzervom graška u trešnjevačkom špeceraju, sjetio se tad kako se Alemov nesputan odnos prema tijelu još davnih dana sudarao s nerazumijevanjem okoline. Pomagao je, ispričao nam je, Alemu odseliti se iz studentske sobe u kojoj je on odnedavno bio nepoželjan, dok je debela zagrebačka gazdarica hodala za njima i jadikovala: “On vam, zamislite, hoda po stanu s ručnikom oko pasa kak Cassius Clay”.

Bila je tu, napokon, zgoda koju smo najviše voljeli. Ivica Ivanišević i ja došli smo jednom u drugoj polovini devedesetih u njegov stan u Spinutu, a on je iz mape ponosno izvadio strip na kojem je upravo radio. Nekoliko oglednih tabli Zagora koje je htio poslati u Italiju, računajući da će mu Sergio Bonelli Editore ponuditi posao. I bio je to zaista predivan strip, najbolje nacrtani Zagor kojega smo i Ivica i ja ikad vidjeli. Likovi i pozadine, totali i krupni planovi, stabla koja rastu iz močvare Darkwooda, oružje junaka, sve je bilo besprijekorno. Nevolja je samo da su se Duh sa sjekirom i njegov vjerni prijatelj Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales na četvrtoj tabli kupali goli pod vodopadom. Mislim da je čak Chico Zagoru i sapunao leđa. I to je bilo nacrtano tako vjerno, s takvom pomnjom, do zadnje anatomske pojedinosti, da smo se Ivica i ja istovremeno i zadivili i užasnuli.

“Ako si pametan, ovo nećeš pokazati Bonelliju”, rekao je Ivica, a naš ga prijatelj, mislim, nije poslušao. Alem Ćurin ništa nije mrzio kao savjet da bude pametan. U ime svoje slobode i integriteta, svoga osjećaja što je pravo, a što krivo, bio je nepomirljiv, ustajao protiv vlasti, svađao se s profesorima na Likovnoj akademiji, slao u guzicu bezbrojne urednike i nakladnike, dok ne bi našao suradnike koji bi ga prihvatili onakvog kakav jest, pustili mu sve kako je on zamislio, pa i ako nekad blage veze nisu imali što on radi, ni zašto se strip zove “List vode” ni zbog čega je to napisano da se ne da pročitati. Ako često i niste shvaćali što je Alem htio reći, znali ste da je to dobro. Njegove su slike djelovale nekako odlučno i autentično. Već i po svjetlu na njima, zasljepljujućem bijelom svjetlu i dubokim sjenama njegova rodnog Hvara. Osjećali ste da obilje života koji neobuzdano tuče pod žarkim mediteranskim suncem, sve naglavačke izmiješano, konji, psi, Opel Rekordi, cepelini i žene, ima neku skrivenu istinu.

Žene su mu bile posebno uvjerljive. U stripu je možda samo Milo Manara... Ali ne, čak ni Manarine žene nisu bile izazovne kao Alemove, s takvim punim i teškim sisama, takvim željnim bedrima i tamnim kovrčama. Nas trojica, Ivica, on i ja, u drugoj polovici devedesetih smo štampali Torpedo, legendarni književni časopis za koji nitko nije čuo. Ivica i ja smo bili zaduženi za sadržaj, a Alem za grafički dio, naslovnicu s logom, prijelom teksta i strip na kraju. Odgovorni, temeljiti i vrijedni, dobacili smo čak do drugog broja. Objavili smo i “Ovce od gipsa” prvi roman perspektivnog mladog Jurice Pavičića, a Renato Baretić nas je izdao. Lakomi je purger zbirku poezije dao u Biblioteku Feral Tribune jer mu je Predrag Lucić obećao pare. Treći broj Torpeda smo se valjda deset godina nakanjivali napraviti i naposljetku poraženo shvatili da nećemo. Više nam se sviđalo rovariti protiv Hrvatske. Ili voditi poticajne intelektualne rasprave utorkom u konobi Hvaranin. Jedna je od njih bila specijalno žučljiva, intenzitetom i argumentima usporediva možda samo s čuvenim sukobom na književnoj ljevici koji je Miroslav Krleža tridesetih godina prošlog stoljeća vodio s beogradskim nadrealistima.

Na jednoj strani Ivica Ivanišević je bio pristalica pečene janjetine, a s druge strane je Alem Ćurin čvrsto ustrajavao kako se nijedan janjac ne može mjeriti s kozlićem na ražnju. Naša se organizacija konjokradica, džepara i falsifikatora umalo raskolila oko ovoga pitanja. Često smo putovali, predstavljajući prvo Torpedo, zatim zajedničke zbirke na pulskom Sajmu knjiga. Čitali smo na Faropisu u Starom Gradu. Boris Dežulović i ja bili smo s njim u Beogradu kad je dobio glavnu nagradu na Međunarodnom festivalu stripa. Godinu ili dvije nakon što je Feral prestao izlaziti, ponovno je počeo objavljivati ilustracije u Novostima i baš ni na trenutak, kroz sve godine i desetljeća nije gubio volju ni nadahnuće. Pisao je, poslije svega, i prozu i dar za to nije mu bio manji od likovnog. Bio je uobičajeno oštar, drzak, neobuzdan, lud. Život mu se činio dobar. Obolio je, istina, jednom, ali nije bilo strašno. Dapače, kad je završio u bolnici, nasmijalo nas je kad smo čuli kako je medicinske sestre uznemirilo da neki tip gol golcat šeće po hodniku.

Onda je u prosincu dvije i dvadesete, jednog utorka oko podne došla strašna vijest. Mislim da nam je ona bila bolnija od ijedne druge. Jer kad su otišli Goran Zlojić, Milorad Bibić i Predrag Lucić, to nam je bilo najavljeno. Vidjeli smo smrt izdaleka kako dolazi, kao u stripu Andrije Maurovića, na crnom konju podižući veliki oblak prašine. Alemova se pritajila negdje u sjeni, prišla mu s leđa i u trenutku ga srušila. Bila je korona, veliki su sprovodi bili zabranjeni, a i slomljena supruga i kći željele su ga u tišini, same ispratiti. Nas nekolicina preživjelih špijuna, švercera i lažnih branitelja došli smo se s njim oprostiti jednog vjetrovitog, sunčanog dana početkom prošle godine. Okupili smo se na Lovrincu i nijedan od nas ništa pametno nije imao reći, samo je Ivica Ivanišević bez riječi izvadio važ biži i spustio ga na grobnicu. Unatoč sumornoj atmosferi morali smo se nasmiješiti apsurdnom prizoru, konzervi graška na crnoj granitnoj ploči.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. rujan 2022 04:41