Matija Dedić (1973.) kompozitor je i jazz pijanist. S obzirom na to da je rođen u obitelji glazbenika, muzikom se počeo baviti vrlo rano. Već s pet godina počeo je svirati klasičnu glazbu na glasoviru. Slušao je gotovo sve glazbene stilove te ubrzo otkriva jazz koji mu daje mogućnost kreativnijeg i osobnijeg pogleda na glazbu. Nakon završene srednje glazbene škole 1991. odlazi u Graz gdje upisuje jazz akademiju. Privatne sate imao je kod velikana Johna Taylora iz Kölna, Hala Galpera, Billa Dobinsa i Barryja Harrisa. Povratkom u Hrvatsku postiže veliki ugled na hrvatskoj glazbenoj sceni. Tijekom tih godina svira s vlastitim sastavom pod nazivom Boilers Quartet, nastupa s Tamarom Obrovac i njezinim kvartetom, a krajem 90-ih osniva Matija Dedić Trio koji je izvodio njegova autorska djela.
Dobitnik je više od trideset nagrada Porin, od čega četiri za najbolju skladbu, a u nizu osvojenih prestižnih nagrada zadnja je nagrada “Miroslav Sedak-Benčić”: Matija Dedić dobio ju je za 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj i u svijetu kao autor-interpret i za autorski album “Influences” snimljen za američkoga nakladnika (Alliance Records), što je i povod ovom razgovoru.
Kakav je osjećaj, a možda i svijest o tome da ste na sceni prisutni 25 godina?
- Kad kažem 25 godina, govorim o svojoj tzv. novijoj povijesti. Činjenica je da sam za klavir sjeo s pet godina, dakle sviram 42 godine. S deset godina me je moja profesorica Blaženka Zorić stavila pred publiku u Glazbenom zavodu. S 10 godina u HGZ-u sam svirao Haydnov “Concertino”. Prijelomna je ta osamnaesta godina kad sam odlučio, iz raznih razloga, napustiti klasičnu glazbu koja je i dan-danas moja ljubav, iz nje crpim inspiraciju, zaljubljenik sam u 20. stoljeće. Tek sada je, istina je, volim na pravi način. Godine 1993. uzimam kao godinu kada sam prvi put nastupio kod Boška Petrovića s Nicolom Fazzinijem, mojim kolegom sa studija u Grazu, alt saksofonistom iz Venecije, Križićem, Ugrinovićem i Vrandečićem. Bio je to početak i povijesni nastup s neprežaljenim kolegom Markom Križanom - u polukružnoj dvorani u &TD-u. Tamo sam prvi put upoznao i Levačića i Nestorovića i cijelu ekipu u Multimedijalnom. Bio je to zbilja bitan punkt za Zagreb. Na taj način govorimo o dvadeset pet godina djelovanja. Imao sam sreću da kao mlad uletim u društvo najboljih domaćih glazbenika, kao što me i Tamara Obrovac pozvala u Quartet 1997. te surađujemo i danas. Boško me pak još 1994. počastio i koncertom u malom Lisinskom gdje je bubanj svirao legendarni Alvin Queen.
U kojemu trenutku ste shvatili da vladate klavirom ili on vama?
- Shvatio sam jer su shvatili drugi. Ja sam mu samo prišao. Ponavljam se s tim odgovorom. O genetici nema smisla govoriti. Prišao sam mu i znakovito je bilo nešto što je moglo slutiti da ću otići u improvizatorske vode, odnosno slobodnije forme. Tada sam bio zaljubljen u seriju “Povratak otpisanih”, i skinuo sam lijevom rukom funky bass dionice te, zagrižen kakav sam bio, sam to odsvirao na prijamnom ispitu i tu se u meni pokazao malo veći talent – djeca uglavnom na te ispite dolazi s konzervativnijim repertoarom, bez podcjenjivanja. Klavir je bio dva do tri metra od kreveta u mojoj sobi, okružen sam bio glazbom s takvim roditeljima. Tako je trebalo biti. Ja svakako ne mogu tvrditi da će se moja kći baviti glazbom. Bila su to druga vremena i očito je da je glazba meni bila suđena.
Koji su najveći izazovi improvizacije?
- Nije to lako. Puno je tu faktora. Dobar instrument, koji je meni preduvjet za posao, sam po sebi već daje i otvara mnoge ideje. Snimajući “Matija svira Arsena” u praznom Lisinskom na najboljem instrumentu koji postoji u Hrvatskoj, morao se desiti po mnogima – moj masterpiece. Instrument je, dakle, taj koji je bitan. Kao i energija koju ti publika donese, kao i u kojoj su formi i kako su raspoloženi muzičari s tobom, koliko dolazi do interakcije i koliko nam to puta u večeri uspijeva. Dvije su kategorije – jedno je kad sviram sam, a drugo je kad sviram u kolektivu, što se tiče kolektivne improvizacije. Sve to utječe na moje ideje. Ako je energija niska i ako se ne poklopi sve što sam spomenuo, tu sola nisu briljantna, a ako se poklopi, onda čovjek leti i osjeća se nezadrživo.
Koliko vježbate da bi bilo “dobro”, kakav je vaš proces i rad?
- Ako gledamo praktički, normalno da je intenzivniji dok je čovjek mlađi, poslije dobiješ familiju i kreće stvarni život. Definitivno je da čovjek može vježbati i razmišljajući, koncentrirati se i jednostavno promisliti, i to će izaći kada sjedne za instrument. Puno muzičara mi je to reklo; Brada Mehldaua sam nakon koncerta u Zagrebu pitao koja je tajna, referirajući se na jednu nama, da tako kažem, svetu knjigu glazbe. Rekao mi je da nije uspio sve navježbati, ali da valja upisati jogu i da ćeš onda te stvari koje nisi uspio navježbati – odsvirati. I on je to jasno govorio u odnosu na tu knjigu koja nas je puno naučila.
Je li tome tako bilo?
- Rekao mi je da se treba osjećati najmirnije kada sviraš najbržu stvar na svijetu. Treba se dovesti u stanje kao da sviraš najsporiju, najsporiju baladu na svijetu. Dakle, samo mir. Ti muzičari uglavnom ne puše, piju vodu, čajeve, ne piju kavu. Tome treba težiti. Vježbati se može i razmišljanjem u šetnji kroz prirodu, i na izložbi, i na predstavi.
Cijeli set profesionalnih deformacija se dogodi kad se baviš nekim poslom cijeli život. Kako vi slušate glazbu? Na koji način?
- Ne znam je li ovo iole adekvatan odgovor: shvatio sam da sam i dalje dijete, koliko god se time dugo bavio. Ne možeš sve pohvatati. Preinformiranost nije nekada dobra. Postao sam malo oldfashion. Shvatio sam da su moje prve glazbene ljubavi i dalje ostale sa mnom, da se ništa nije mijenjalo. Prvi utjecaji su nešto najdraže, za čim posegnem u ovom ludilu kad uhvatim vremena.
Kad ste odlučili surađivati s pop glazbenicima, ušli ste u prostor rizika. “Ozbiljni” muzičari znaju imati osjećaj da su te suradnje diskreditacijske. Kako ste se vi tome othrvali?
- To traje i danas. Jazz je moja ljubav, ali sam odgajan da volim svašta. Glazbenica Sade mi je puno bitnija od mnogih jazz albuma ili, recimo, vodilja svima nama kako ući u pop je “Bring of the Night” Stinga, Brandforda Marsalisa i velike ikone klavira Kennyja Kirklanda. Moj veliki uzor. Ne možemo reći da je to neozbiljno. Ja sam all around svirač. Volim talijansku, brazilsku glazbu. Nisam zaljubljenik britanske scene. Jazz je meni u život došao s Gabi Novak i Boškom Petrovićem. Otac me upućivao u rusku glazbu, ali nisam poznavao jezik. Očaran sam glazbom Srednjeg istoka, volim tu mistiku. Ambijenti toga se osjete u mojoj glazbi.
Moj fetiš je Björk.
- Ona je artistica, bez pogovora. Nije slučajno to što je. Sva velika imena to ne postaju preko noći. Balkanske mistifikacije nisu nešto čemu sam sklon.
S odmakom, kako vam se čini mjesto jazza u regiji i kod nas?
- Još nije dobilo svoje mjesto, takva je situacija. Promijenilo se sve, mediji ne gaje jazz tako da mladi zagrizu za njega. S druge strane, za jazz ipak moraš pogledati neke filmove, pogledati izložbu. Publika koje ima je publika koju gledam svih dvadeset i pet godina svojih nastupa. Zapelo je na mladima i mi nemamo kritičnu masu da bi se to pokrenulo. Ne pridonosi ni činjenica da na Muzičkoj akademiji i dalje nemamo službeni jazz odjel, što bi sigurno dalo bitan kredibilitet tom žanru, da se na njega ne gleda kao na birtijašku muziku. Nema Miljenka, nema Boška. Osim mene i malo starije garde raduje me činjenica velikog broja izvrsnih mladih glazbenika koji su se pojavili zadnjih godina i koji će, vjerujem, nastaviti našim putem.
Kad govore o svojem ili tuđem radu, umjetnici često kažu da je nešto “postalo” umjetnost. Kada se to dogodi u jazzu? Koji su uvjeti?
- Radi se o autorskom radu i o tom nekom ozbiljnom poslu gdje čovjek prepoznaje strukturu i nekakav koncept glazbe. Tada govorimo ozbiljno. Meni je žao da nisam kao kolegica Obrovac koja snima sve koncerte i uvijek je seriozna. Činjenica je da nekad neki suludi session kod Borka u Mesničkoj stvori veće ludilo nego kada odem u Ameriku i snimim disc i onda nakon svega, kad ga poslušam, ne budem do kraja zadovoljan. To je ta neizvjesnost i zato sam se odlučio na to i volim tako u životu. Nikada ne znaš kada će se taj high point i gdje desiti. Može se i ne mora desiti na velikom festivalu, i ovdje kod Tene u Drami. Uvijek se čovjek pita zašto i kako. Puno je tu zvijezda i okolnosti koje se moraju poklopiti, zato sam i izabrao taj put. Volim neizvjesnost jer me jako zanima što će se desiti.
Koje je najiritantnije novinarsko pitanje koje vam je postavljano kroz karijeru?
- Pjevate li i vi isto tako lijepo kao mama i tata? Hiljade puta su me to pitali.
Što ste najviše naučili od svojih roditelja, a istodobno niste ni od koga drugog? I čemu ste vi njih podučili?
- Od Gabi sam pokupio ljubav prema jazzu i kolektivu, dok je stari bio više solo igrač. Nakon što sam ga pratio deset godina, rekao je da mu uskoro ni ja neću biti potreban i bio je u pravu - jer bi on na nekim bisevima ostao sam za klavirom. Ja bih ga gledao i znao se pitati zašto sam uopće tu. To bi bilo dovoljno. On je lijepo aranžerski svirao. Bio je dovoljan na stejdžu. Što sam naučio od njega? Komponirao je, svirao je, pisao Glembajeve. Puno zvukova i harmi sam pokupio preko njega i slušao sam što on sluša. Volio je talijanske kantautore s kojima je prijateljevao. Upijao sam pijaniste koji su te umjetnike pratili i na takav sam način kasnije nastojao pratiti oca. On je bio čovjek stroge forme, nije bio veliki zaljubljenik u improvizaciju, makar je definitivno stajao iza mojih glazbenih izbora i ljubavi, da ih ne nabrajam. Kad ljudi pitaju kako to da te je stari tako kasno zvao da ga pratiš za klavirom, odgovor je jednostavan. Ja sam tada imao 32 godine, on je osluškivao kada ću ja konačno malo ohanuti. Zvao me par puta pa sam ja malo egotripaški bio okrenut sebi i napravio kardinalnu grešku; ti si na kraju ipak samo pratitelj pjevača. Bio sam tada još pod dojmom svega što sam slušao. Trideset i druga je dobar podatak. Činjenica je da sam ga mogao i ranije pratiti, ali on je čekao da smanjim dojam. Htio je da zadovoljim ono što njegova glazba treba, a to je osnovna harmonija i velika doza minimalizma.
Tko su vam danas sugovornici u glazbi? Vašem stvaranju? Koga slušate, kome vjerujete?
- Kruno Levačić. Sviramo kao braća. Puno je tu kolega i nije zgodna situacija sve ih (ne)spomenuti. Ja sam ustvari Europljanin, majka Njemica, otac iz Šibenika koji je zaljubljen u američku glazbu i kulturu. Kao što mi je Križan poklonio kultni album “My Song” Keitha Jarretta i Jan Garbarek Quarteta, tako mi je i Kruno promijenio život ukazavši mi na albume “Standards vol. 1” Wyntona Marsalisa te album Petera Erskinea “As it Is” na kojem klavir svira John Taylor. Pijanist koji je uz Boboa Stensona vrlo bitan za mene. Kao što su i Gonzalo Rubalcaba, Lyle Mays, Hancock, Corea. Naravno da sam i zaljubljenik tradicije jazza i vrlo poštujem i volim pijaniste poput Kellyja, Jamala, Petersona, Garlanda, Tynera, Evansa naravno, te sam pokušao što više od njih naučiti proučavajući njihov rad. U svakom slučaju, nisam tradicionalan pijanist te puno više mogu pružiti i tzv. bijelom jazzu.
Najvažnije razdoblje jazza?
- Svako razdoblje je bitno samo po sebi, no pripadnik sam razmišljanja da je Milesov album “Kind of Blue” pokrenuo novi artistički, pa tako i elitistički val bitan općenito za povijest glazbe.
Radite dosta i u off projektima?
- Da, off projekti klasičnih festivala mi naravno imponiraju te sam se do sada bavio opusom Dore Pejačević, Verdija, Wagnera, Vivaldija, Bacha i Blagoja Berse.