Potaknuta nestankom kvartovskih knjižara iz grada i odumiranjem njegova središta inicijativa Knjižni blok - inicijativa za knjigu pretvorila je tijekom manifestacija Projekt Ilica: Q’art prostor jedne stare zagrebačke urarske radnje u Kvartovsku knjižaru, mjesto za čitanje i okupljanje čitalačke i druge zainteresirane publike.
Aktivnosti Knjižnog bloka unutar projekta osmislile su i organizirale Sanja Goldstein, Iva Perković i čelna osoba Simona Goldstein, a uz pomoć kolega i prijatelja okupile su popriličan broj ljudi. Koristile su prostor na adresi Ilica 87 i u njemu su ponudile programe koji su posvećeni čitanju, knjizi, poeziji, prevođenju, ilustriranju, pisanju, učenju pisanja, stjecanju vještina za rad u kreativnim industrijama...
“Raspadom velikih knjižara u svijetu prije desetak godina došlo je do trenda osnivanja kvartovskih knjižara, i to nakon što su svi mislili da je taj koncept posve anakron i da mu budućnosti nema. Kod nas to još nije slučaj, jer se ova kreativna industrija, za razliku od ostalih, još nije oporavila od udarca krize i recesije kod nas, no to je vjerojatno model koji će ipak u budućnosti zaživjeti upravo u kreativnim četvrtima gradova, jednom kada se one počnu kod nas razvijati”, rekla je Simona Goldstein, autorica knjige “Poduzetništvo u kreativnim industrijama”.
Knjižni blok – inicijativa za knjigu član je Hrvatskog klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI) koji je jedan od pokretača i suorganizatora Projekta Ilica. Sam Projekt Ilica je petogodišnji projekt koji autorski potpisuju i organiziraju Aleksandar Battista Ilić i Ivana Nikolić Popović, a ukazuje na problem zapuštenih prostora u centru grada i na njihovo propadanje, ali i na rješenje – planirane obnove i revitalizacije tih prostora kroz omogućavanje korištenja i njihovo obnavljanje za same kreatore sadržaja i građane.
Pitamo koji su glavni problemi koje su detektirali na putu ostvarenja korištenja nekog prostora u Zagrebu? “Problemi su pravne, administrativne, fiskalne i druge prepreke za razvoj poduzetničkih aktivnosti u prostorima koje tek treba urediti vlasnički, upravljački, materijalno... Problem je, naravno, i šire nerazumijevanje ekonomskih dimenzija i potencijala kreativnog sektora”, kaže Simona Goldstein.
Ipak, ključan je problem pitanje vlasništva te politike vlasnika u smislu korištenja prostora. Većina problematičnih, zapuštenih prostora u vlasništvu je lokalne uprave ili države, pod Ministarstvom državne imovine. Dio prostora privatno je vlasništvo, a dio u povratu.
“Ponekad je korištenje prostora omogućeno kroz najam na neki relativno kratak period od tri ili pet godina te se korisniku ne isplati ulagati u njegovo temeljito preuređenje ili obnovu. Naime, pitanje ulaganja u infrastrukturu, a da se pritom ne može znati može li se računati na povrat barem kroz povlašteni zakup ili neko slično rješenje, mora biti prioritetno pitanje. Neki su prostori pak u ruševnom stanju i ne bi ni mogli dobiti dozvolu, odnosno zadovoljiti minimalne tehničke uvjete za niz djelatnosti. Dakle, glavni izazovi su pitanje vlasništva, financiranje obnove te održavanja prostora – a za sve to ne postoje planovi rješavanja – odnosno nedostatak razrađene gradske, jedinstvene kulturne i turističke strategije”, objašnjava Simona Goldstein.
Tek nakon toga nameću se drugi izazovi, dodaje ona, poput, dostupnosti povoljnih stambenih prostora radi potrebe dodatnog naseljavanja ili pak suočavanje lokalnih vlasti s potrebom da osmisle strategiju i metode kojima će se zagarantirati kreativnim djelatnostima da imaju prioritet u nekom području. “Važno je osvijestiti da četvrti, kao i čitavi gradovi zadržavaju svoj značaj tijekom takvog novog kreativnog razvoja, time i ekonomskog, da su potrošnja i inovacija implicirane u strategijama za društvenu, ekonomsku pa i političku revitalizaciju, i, na kraju, ljudima je ključna direktna interakcija, socijalizacija i premrežavanje kako bi došlo do potrebne sinergije”, kaže Goldstein.
Zanimalo nas je zašto je toliko zapuštenih, napuštenih lokala i drugih prostora u Ilici, Maksimirskoj, Zvonimirovoj, Tratinskoj i drugim ulicama Zagreba. Je li bilo isplativije imati lokal 90-ih, pa čak i ranije, u doba SR Hrvatske i Jugoslavije? I kada je uopće otvoreno tako mnogo uličnih lokala pa onda zatvoreno?
“Paradoksi koji proizlaze iz ovih pitanja imaju više pozadina. Ispada da su ti lokali uspješnije poslovali u vrijeme Jugoslavije nego nakon tranzicije”, kaže ona. I nastavlja: “Razloga je puno. Niz lokala je u povratu. Dio lokala bio je godinama uspješno iznajmljen i dobro funkcionirao na tržištu nekretnina. Problem je što se ne percipira i ne povezuje urušavanja ekonomije malih i srednjih poduzeća, a koji uključuju zanate i obrte koji su ih mahom naseljavali, od 2008. nadalje, sa situacijom sada, 2018. Oporavak naše ekonomije i formalni izlazak iz recesije ne znači da su se nekad uspješni mali kvartovski biznisi digli opet na noge – jednom napuštene prostore ista poduzeća neće ponovno otvarati, već eventualno neka druga, ili će jednostavno stajati prazni. Ako je postolar zatvorio radnju, na njegovo mjesto neće doći postolar, već vjerojatno kafić ili neki dućan, no i to je upitno”, kaže.
Pritom uspješna nova poduzeća imaju drugačije potrebe za prostorom od nekadašnjih zanata i obrta. No to ne znači da se te prostore ne može revitalizirati na razne druge, nove načine. Upravo tu leže velike mogućnosti, a niz uspješnih modela obnove kvartova iz cijelog svijeta - bilo da se radi o industrijskim četvrtima ili pak o starim gradskim jezgrama - mogu poslužiti kao inspiracija i za naše gradove.
“Rješenja impliciraju suradnju, međusektorsku i međuinstitucionalnu”, kaže Goldstein. Kreativna četvrt najbolji je izbor za studente, poduzeća i obrte, investitore, lokalno stanovništvo i posjetitelje, turiste; znači za rad, učenje, život i zabavu. Podrazumijeva suradnju svih tih sektora, javnog (lokalna uprava, Vladine relevantne agencije i nadležna ministarstva, akademska zajednica), privatnog (obrti, poduzeća, tehnološki i kreativni start-upovi) te civilnog društva (građani, nezavisna kulturna scena, podizanje kvalitete življenja, zaštita okoliša...).
“Iz dosad već izvedenih modela može se zaključiti da su ono što privlači ljude: čist okoliš, tolerantno društvo, visoki stupanj obrazovanja i vještina, obilje pristupačnih umjetničkih sadržaja. Upravo oni utječu i na rast, stvaranje novih radnih mjesta i privlačenje ulagača. Kreativna ekonomija leži na pet stupova: kulturnim i umjetničkim sadržajima, dizajnu, zabavnoj industriji, medijima i inovacijama. Kombinacijom se mogu razviti modeli, i to po specifičnostima okruženja”, kaže.
Navodi kako primjera kreativnih četvrti ima na svim kontinentima, modeli nisu identični, ima različitih pristupa.
“Poduzeća i zaposlenici 21. stoljeća žele radna okruženja koja reflektiraju njihove potrebe i vrijednosti, fleksibilniji način rada, ali i želju da se bude okružen drugim, podržavajućim dionicima. Mnogi su gradovi preuredili stariju arhitekturu, čak i zaštićenu kulturnu baštinu, za potrebe poslovanja u 21. stoljeću, istovremeno se brinući i za održivost i za utjecaj na okoliš. Nova kreativna i inovativna poduzeća privlače takvi prostori, ali i dinamični javni prostori, dostupni za šetnju, vožnju biciklom i javni prijevoz, i mogućnost da se u blizini može nešto pojesti, popiti, opustiti se i poslušati muziku u javnom prostoru i slično”, kaže Simona Goldstein.
Zanimalo nas je i kako bi u njezinoj idealnoj viziji izgledao Donji pa i Gornji grad u kontekstu kreativnih industrija. U idealnoj viziji zapušteni i napušteni gradski i državni prostori, odgovara ona, bili bi dodijeljeni kreativnim dionicima - obrtima, poduzećima, udrugama, umjetničkim organizacijama, zadrugama, samostalnim umjetnicima i drugim kulturnim djelatnicima - koji bi pod povoljnim uvjetima, kao što je simboličan najam, manji porezi, potpora u prvih nekoliko godina poslovanja i poduzetnička edukacija, mogli razvijati svoje poslovanje, otvoriti nova radna mjesta, obogatiti umjetnički i kulturni život grada te direktno utjecati na razvoj kulturnog turizma, ali i na negativan trend koji postoji kod niza mladih kreativaca - da zbog nedostatka posla nakon svog umjetničkog obrazovanja krajem 20-ih ili početkom 30-ih godina napuštaju struku bez obzira na talent te traže bilo kakav posao kako bi se mogli osamostaliti.
“Mnogi od njih visoko su obrazovani, te ako se ne snađu, napuštaju grad, zemlju. Ogroman kreativni talent i potencijal odlazi s njima, vjerojatno u nepovrat”, smatra Simona Goldstein.
Na ovakav način grad se i pomlađuje, postaje vibrantan, jer osim klasične ponude kulturnih industrija dolazi do raznovrsne ponude malih kreativnih poduzeća koja su često i vrlo inovativna, imaju visoku svijest o društvenoj odgovornosti, tehnološki su naprednija, otvorenija i ciljaju na opću populaciju – njihova raznolikost pokriva proizvode i usluge za djecu, roditelje, mlade, studente, profesionalce, umirovljenike, ali i posjetitelje, turiste i poslovnjake u prolazu.
“Kreativne industrije ne isključuju elitnu kulturu, dapače, komplementarne su i savršeno se podupiru. Pri planiranju kreativnih četvrti, pa tako i kod nas, primjerice u Donjem gradu, potrebno je razmišljati dugoročno, ne stavljati naglasak na ugostiteljstvo, nego pripremiti višegodišnju strategiju, okupiti dionike oko zajedničke vizije, napraviti akcijski plan i provesti ga u suradnji sa svim dionicima, na korist lokalnog stanovništva, kreativaca i njihovih poduzeća, ali i posjetitelja i turista – tada su i javni i privatni i civilni sektor na dobitku”, objašnjava Goldstein.
Načini rada i pristupi koji u razvoju kreativnih četvrti daju najbolje rezultate su takozvani triple helix i quadruple helix modeli. Triple helix model implicira interaktivnu i blisku suradnju javnog sektora lokalne ili državne vlasti, privatnog sektora i akademske zajednice, odnosno lokalnih sveučilišta i znanstvenih institucija, dok u quadruple helix modelu postoji i četvrta komponenta, koja je od velike važnosti, a to su civilno društvo i mediji. Šansa za oporavak i razvoj vidi upravo u razvoju triple/quadruple helix projekata.
Primjeri dobre prakse mogu se vidjeti u niz gradova u Velikoj Britaniji, zatim u Hong Kongu i Singapuru, potom u Australiji koja, kako kaže Goldstein, sustavno i planski ulaže u kreativne industrije, kreativne gradove i kreativne četvrti s velikim uspjehom. Dobar primjer je, navodi ona, Kreativna četvrt u Nottinghamu. Radi se o planiranom, kolaborativnom projektu, u okviru Plana rasta iz 2011. godine, dakle ne o četvrti koja je spontano nastala. Osmišljena je kao inicijativa koja je trebala transformirati jedno relativno malo područje i tako osigurati ekonomski rast i kreirati radna mjesta u gradu i okolici. Njihova početna točka bio je inkubator za bioznanosti, zatim kreativne i digitalne industrije, društvena poduzeća i nezavisne trgovine/zabava/ugostiteljstvo.
“Osnovali su odbor koji se sastojao od predstavnika svih dionika - predstavnika najprominentnijih lokalnih poduzeća, predstavnika Gradske skupštine, oba gradska sveučilišta i drugih - a potom i poduzeće koje upravlja razvojem četvrti. Koncept se bazirao na tri okosnice: kreativna poduzeća – kreativni ljudi – kreativna mjesta. U roku od samo četiri godine uspjeli su u zajedničkim naporima”, kaže.
Dodaje i da se prije dvadesetak godina smatralo da su najkreativnija mjesta gradovi u Zapadnoj Europi i na istočnoj i zapadnoj obali SAD-a. Situacija je posve drugačija u današnje vrijeme, jer se u tom periodu dogodila promjena - jedna vrsta ekonomske revolucije koja se očituje na svim razinama – kultura, urbanističko planiranje, turizam, a gradovi koje sada doživljavamo kao kreativne nalaze se posvuda, Šangaj i Singapur, Sao Paolo i Adelaide, Melbourne, Geelong.