JURAJ LEROTIĆ O FILMU

‘Suicid se može dogoditi bilo kome. Ne mora postojati jasan uzročno-posljedični lanac‘

‘Činjenica da nisam uspio spasiti brata još mi je jednom pokazala koliko smo ograničeni u našim nastojanjima‘, ističe Lerotić

Juraj Lerotić

 Bruno Konjevic/Cropix/Cropix

Juraj Lerotić snimio je svoj debitantski dugometražni film “Sigurno mjesto”, premijerno ga prikazao ovog ljeta na festivalu u Sarajevu i osvojio Srce Sarajeva za najbolji film i za najboljeg glumca te strukovne nagrade CICAE i Cineuropa. Prije toga film je osvojio nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Locarnu, a ove će nedjelje otvoriti Zagreb Film Festival. “Sigurno mjesto” hrvatski je kandidat za Oscara. To je film o suicidu mladog čovjeka, nježna i bolna priča ispričana iz vizure njegova brata koji s majkom pokušava pomoći bratu s psihičkim problemima, nešto o čemu se malo i nerado govori u javnosti. Umnogome, riječ je o ljubavnoj priči jedne obitelji, a ljubavne priče najčešće nisu sretne. Ova je inicirana stvarnim događajem. Juraj Lerotić osvojio je prije 12 godina na ZFF-u nagradu Zlatna kolica za kratkometražni film “Onda vidim Tanju”.

Sigurno mjesto. Odakle taj naslov?

- Likovi u filmu nikad nisu na istoj lokaciji dvaput, u stalnom su pokretu. Htio sam naslov koji na neki način putuje s njima. Koji visi iznad filma – ponekad kao nada, ponekad kao poruga. Sviđa mi se što je jednostavan, ali na neki način u dijalogu s filmom postaje višeznačan, kontradiktoran, neuhvatljiv.

Zašto čovjek snimi film o gubitku brata?

- Zanimljivo je da čovjek, zapravo, nakon takvog događaja ima dvostruki refleks. Najradije bi ga svima prepričao, jer ga na neki način doživljava kao nepravdu, a s druge strane bi ga najradije sakrio jer ga se srami. Jer ga je ponizio. Ja sam se dugo s tim borio i na kraju prihvatio da nemam jedan stav o tome. Na neki sam se način pomirio s tom kontradikcijom, živio je i na koncu čak glumio u tom filmu. Tako da nema tu nekog jednoznačnog “zato”. Postoje neki racionalni argumenti: jer je taj užas o kojem film govori u puno aspekata fascinantan; koliko brzo se osoba koju volite može promijeniti; koliko nam malo sustav ili itko u tome želi i može pomoći; koliko smo blizu smrti; kako se čovjek poslije nosi s gubitkom. Sve to je na neki način u filmu.

U vašem su filmu svi likovi dobri, a proživljavaju užasne trenutke. Je li to ljubavni film?

- To ste vi rekli nakon gledanja. Ne bih dirao puno tu definiciju. Mislim da je odlična. Nekako mi je drago da i to probija kroz film, unatoč tome što je film uznemirujući, što – kako kažete – “likovi proživljavaju užas”.

Odakle ideja i snaga da snimite razgovor s već umrlim bratom?

- Nakon što mi je brat umro, zapisivao sam fragmente, sitnice koje sam primijetio ili osjetio tih dana. Bizarni fragmenti razgovora s grobarima, opisi mrtvačnice. Pisao sam to zbog sebe, jer mi je to i inače neka dnevna rutina, ali i iz navike da razgovaram s bratom, koju očito nisam htio tako brzo napustiti. Nastavio sam mu prepričavati što se događa na mjestu na kojem njega više nema. Iz te točke sam i pisao prizor o kojem me pitate. Snaga mi za to nije trebala. Ja sam zapravo uživao pišući taj prizor. Bilo je to kao da se brat i ja pripremamo izvesti neki mađioničarski trik. Čak sam imao dojam da nam baš za tu scenu treba publika, da bude svjedok tom čudu.

Zašto vas brat u tom razgovoru moli da mu oprostite?

- Boji se da ja njegov suicid doživljavam kao voljni čin, kao da nas je namjerno napustio, ne misleći o našim osjećajima. Ja ne mislim tako pa mu nemamo što oprostiti. Kao što kaže Améry, “suicid dolazi iz duboke unutarnje prisile”, rjeđe je to racionalna odluka. Postoje tendencije da se i u jeziku napravi ta distinkcija. Da se umjesto “počiniti suicid” govori “umrijeti od suicida”.

U jednom trenutku glavni lik, vi, ne želi kolegi na poslu reći da mu je brat pokušao suicid. Zašto?

- Jer je pokušaj suicida intimna stvar, više bih volio da on sam kaže kome i, ako želi, što je i zašto pokušao. Osim toga, želim ga zaštititi. Pokušaj suicida nije nešto što se odobrava, što se pokušava razumjeti. Na primjer, sumnjam da bi netko rado zaposlio osobu koja je imala psihotičnu epizodu ili pokušala suicid.

Možda bi film bilo lakše gledati, a gleda se s paralizirajućom nemoći, kada bi postojalo neko objašnjenje što se događa u Damirovoj svijesti. Zašto to nije objašnjeno?

- Ideja je bila pokazati da se to može dogoditi bilo kome. Da ne mora postojati jasan narativ, jasan uzročno-posljedični lanac. Objašnjenje bi tu bilo kao neka vrst sedativa za gledatelja. Gledatelj bi onda mogao reći: ali to se meni ili nekom mom bližnjem neće dogoditi jer mi nemamo tu specifičnu životnu povijest. Mislim da to nije istinito i htio sam da se gledatelj s tim suoči. Ne iz sadizma, nego zbog toga što je za mene to bila novost. Istina koju sam možda i znao, ali je prije nisam doživio.

Film govori o jednom iskustvu, tragediji triju osoba, ali ukazuje i na situaciju koja je rijetko predmet javne, široke diskusije i pažnje. Je li riječ o stigmi? Vjerojatno znate da se za pokušaj suicida sudski kažnjavalo.

- Stigma postoji, to je sigurno. Povijest bilježi groteskne situacije: pjesnik Ogarjov u svojim dnevničkim zapisima, oko 1850., piše kako su čovjeka koji si je prerezao vrat prvo spasili, a zatim ga zbog pokušaja suicida objesili. Postojanje stigme danas je najteže upravo za psihijatrijske bolesnike i one koji su pokušali suicid jer im otežava uključivanje u svakodnevicu. Nažalost, ni mediji tu ne pomažu, često ćete uz vijest da je netko počinio zločin/ubojstvo/terorizam pročitati da je bolovao od depresije ili shizofrenije. Iako je samo minoran broj psihičkih bolesnika opasan po okolinu.

Smrti bliskih osoba utječu na naš odnos prema životu. Koji je vaš pogled, stav?

- Na svjesnom nivou nisam osjetio neku bitnu promjenu. Mislim da su to neki mitovi slični onom da će te npr. roditeljstvo potpuno promijeniti. Uvijek su mi bile odbojne američke ideje da možemo sve što hoćemo ili da ćemo uspjeti ako se dovoljno potrudimo. Činjenica da nisam uspio spasiti brata, koliko god je to već po definiciji nemoguće i iracionalno, samo mi je još jednom pokazala koliko smo ograničeni u našim nastojanjima. S druge strane, ne bih rekao da me to učinilo pasivnim ili odvelo u neki defetizam.

Što ste naučili?

- Možda kako se nositi s kriznim situacijama, kompliciranim osjećajima i kako ih prihvatiti. Ali nemojte to staviti u naslov. Užasno je iritantno kako se danas iz svega želi izvući neka korist ili pouka. Kao da se ne možemo pomiriti da iz nekih situacija nužno nećemo izaći pametniji, jači, bolji... Da neki događaji naprosto samo jesu.

Postoje likovi u filmu koji su potpuno nezainteresirani za sudbinu ljudi kojima se bave – policajci, psihijatar… Zašto su takvi?

- Nisam se sustavno bavio tom temom, imam samo vlastito iskustvo da se često nisam mogao načuditi ponašanju liječnika. Nevjerojatan je taj nedostatak komunikacijskih vještina, nepoštovanja pacijenta kao osobe, arogancije, pa i nemara. Nekako se nadaš da su to iznimke. Zabrinjava me najviše što imam dojam da nisam usamljen u tom iskustvu. I ne znam koliko se može takvo ponašanje amnestirati rutinom, potkapacitiranošću i lošim plaćama. Domena psihijatrije još je specifičnija. Osobe sa psihičkim smetnjama teško da se mogu zauzimati same za sebe, a obitelji se često srame psihičkih problema svojih članova i ne govore o svojim iskustvima, tako da je neprimjereno ponašanje liječnika još manje vidljivo pa i podložno javnoj kritici. Vjerujem da bi sustav iznutra trebao raditi na rješavanju navedenih problema, a nama građanima ostaje da se zalažemo za promjene i da nepravilnosti prijavljujemo. Što je uvijek rizično. Kako prijaviti nekoga u čijoj si (ne)milosti? Bih li ja ovo govorio da mi brat još leži na psihijatriji?

Koliko je složeno biti iza i ispred kamere? Zašto ste glumili u filmu?

- Nije mi bila namjera glumiti u filmu. Casting smo radili tako da sam uglavnom bio sam s glumcima i vraćao im replike. Neke od tih snimaka komentirao sam sa suradnicima i oni su me potaknuli da pokušam sam sebe snimiti. Nagovarali su me prijatelji Nevenka Sablić i Saša Ban (autori “Betonskih spavača”) i Lana i Boris Matić, producenti s kojim sam započeo rad na filmu. Tako da je odluka da glumim došla iz procesa, a ne iz koncepta. Mislim da je to bila riskantna, ali dobra odluka. Biti iza i ispred kamere je konstelacija koja ima svojih prednosti i mana. Snimanje filma nije baš glamurozna stvar. Snima se u pravilu 12 sati dnevno, šest dana u tjednu. Nakon tih 12 sati redatelj često još mora donositi odluke koje se tiču sljedećeg dana snimanja, tako da je to sve skupa fizički iscrpljujuće. Gluma osim mentalnog aspekta sadrži tjelesni aspekt. Treba moći upravljati tijelom, biti koordiniran, a to je teško raditi umoran. Teško je i prizvati emociju, emitirati je kada ste umrtvljeni od nespavanja. S druge strane, mislim da je velika stvar bila da sam u komunikaciji s glumcima dobio još jedan alat koji je manje verbalan i racionalan, a više intuitivan. Kao da svirate s nekim u bendu. Način na koji igram scenu odražava se na njihovu igru. Inače je redatelj za taj aspekt zakinut.

Zadnji kadar u filmu djeluje kao razglednica, pozdrav. Kako ste došli na tu ideju? Što to znači?

- Moram paziti da ne spojlam kraj. U kadru vidimo mog filmskog brata, kojeg igra Goran Marković, u nekom potpuno drugom kontekstu. Vidimo čovjeka kojeg smo gledali 100 minuta, ali u ovoj sceni ga vidimo u vremenu koje je prethodilo radnji filma ili u nekoj budućnosti koja se za njega nikada neće dogoditi. Nadalje, u filmu ne vidimo čin suicida. U sceni koju navodite vidimo čin, ali transponiran u neku sasvim drugu energiju i u neki sasvim drugi kontekst. Taj kadar nema namjeru pružiti utjehu, on je samo kao druga strana novčića. Ono što je bilo sada više nije; ono što je moglo biti nikada se neće dogoditi. To saznamo radikalno i naglo onako kako nas samo smrt s vremena na vrijeme obavještava.

Dobili ste Srce Sarajeva. Što vam to znači? Jeste li bili na festivalu, kakvi su bili komentari?

- Puno mi znači. Žiri na neki način doživljavam kao publiku. Oni su autori ili filmofili, ali prije svega ljudi pa je njihovo oduševljenje znak da smo uspjeli napraviti nešto što emocionalno angažira. Komentari publike bili su različiti, urezalo mi se kako su se neki ljudi gubili između fikcije i stvarnosti. Rekli bi: “Čovječe, kako sam uživao”, onda bi se brzo ispravili pa rekli: “Ma ne, mislim, nisam uživao. To što ti se dogodilo, zastrašujuće je, grozno.” U tom trenutku bili su na istom mjestu na kojem sam ja bio često u procesu. Kako se na snimanju veseliti uspjeloj sceni kada se u njoj dogodi nešto što nikako nisi želio da se u stvarnosti dogodi?

Film je nagrađen i u Locarnu. Skuplja nagrade, što vam to govori?

- Govori mi da film funkcionira. Da funkcionira i bez obzira na životne standarde i kontekst iz kojeg ljudi dolaze. Mislim da smo napravili tih film, film koji se ne razbacuje izražajnim sredstvima kojima film kao medij barata, ali unatoč tome djeluje, odnosno gledatelje jako emotivno uvlači u zbivanje.

Koliko je teško bilo snimiti film u tehničkom smislu, skupiti novac?

- Krenulo je izvrsno. Dobili smo odmah novac na HAVC-u, a zatim i nagradu Euroimagesa na Sarajevo Film Festivalu. Činilo se da će ići glatko. Međutim nije. Film nije prošao na puno natječaja u regiji, a mislim čak ni u BiH, gdje je sad dobio Srce Sarajeva. Na natječaje za koprodukcije stiže jako puno projekata i komisije zbilja mogu birati. Naš projekt vjerojatno nije izgledao kao siguran uspjeh; redatelj debitant, glumi u filmu koji radi nakon 12 godina pauze – to ne zvuči kao neka preporuka. Međutim, na koncu smo se snašli s onim što smo imali. Sigurno bi nam bilo lakše da smo imali veći budžet – tada bismo radili rasterećeniji, ali ni ovako film nije patio u kreativnom smislu. Mislim da su svi moji suradnici voljeli projekt i negdje osjetili koliko mi je važan pa su radeći pokrivali više funkcija odjednom. Vjerojatno je i producentica Miljenka Čogelja tu izvela neko malo produkcijsko čudo.

Neka su redateljska rješenja jednostavno odlična. Tko je utjecao na vas kao redatelja?

- Nabrojat ću neke koncepte koji su mi se urezali: režijska fokusiranost ranih filmova braće Dardenne; jedan lik – jedna perspektiva i ta neprekinuta dramaturgija, u kojoj se priča nezaustavljivo odmotava. Zatim: tišina u filmovima Tsai Ming Lianga, zaigranost i anarativnost ranih filmova Apichatpong Weerasethakula. Ali mislim da su mi za ovaj film bile inspirativnije neke stvari izvan filmske domene, npr. brutalnost lanca događaja i osjećaj neumitnosti u “Krvavom meridijanu” Cormaca McCarthyja, “Početak shizofrenije”, studija koja je, čini mi se, Handkeu bila inspiracija i pomoć u pisanju “Straha golmana od jedanaesterca”, različiti slikarski pristupi, npr. nemilosrdna preciznost u slikama Jadranke Fatur koja je i naslikala plakat za film.

Dugo ste pisali scenarij, čak ste rekli kako ste tijekom pisanja bili uvjereni da film nećete snimiti. Hoćete li objaviti roman?

- Sredstva za snimanje dobili smo 2018., tako da je film nastao u više-manje standardnom roku. A scenarij sam napisao brzo, za nekoliko mjeseci, rekao bih. Sumnjam da ću napisati roman. Mislim da je ovaj intervju nešto najduže što će mi biti tiskano i meko ukoričeno.

Jeste li napravili projekciju za brata ili mu samo pričate o filmu?

- Nema potrebe za tim. Ta ideja o mom bratu ili u nastavku “on” je uvijek sa mnom. Tako da je on pogledao film toliko puta koliko i ja. Već mu je i pomalo zlo od njega. Misli da bi ga specijalna projekcija samo dobro nasmijala. Zanimljivo je što je on još uvijek na istom mjestu gdje smo se rastali. Ima trideset godina i uvijek će ih za mene imati. Tako da imam sve mlađeg i mlađeg brata. I kada budem star, razgovarat ću s njim koji je tek na pragu života.

Knjige imaju svoj život, predstave isto tako. A film?

- Film će nakon premijere na Zagreb Film Festivalu krenuti u hrvatska kina. Paralelno s tim nastavlja život po festivalima. Ideja francuskih distributera Cercamon je da film u što više zemalja ima premijeru na nekom festivalu kako bi se povećao interes za kinodistribuciju. Za sada smo do kraja godine pozvani na 13 festivala, takoreći od Irske do Indije. Film je hrvatski kandidat za Oscara tako da će tijekom prosinca imati i svoju američku premijeru. U vezi s Oscarom ima puno bizarnih detalja. Na primjer, članovi akademije koji biraju filmove za uži izbor nemaju obavezu pogledati sve nominirane filmove. S druge strane, možete im pisati i tako skrenuti pažnju na svoj film. Nezgodno je jedino što im se možete obratiti isključivo preko agencije koja taj mejl naplati oko 300 eura i ne smijete kupiti više od jednog takvog ljubavnog pisma tjedno. Pravilo postoji jer vjerojatno ima puno bogatih i napornih udvarača.

Imate novi projekt?

- Hvala Bogu, nemam. Kada radite film, malo počnete nalikovati na kokoš koja sjedi na jajima. Mentalno ne idete nikuda. Samo bdijete nad tom idejom i pazite da se ne izrodi u nešto sasvim suprotno od onoga što ste zamislili. Napišete film pa ga takoreći na probama s glumcima pišete ponovno, zatim tražite lokacije koje će uspostaviti neki dijalog s radnjom, onda na snimanju to sve skupa kamerom interpretirate, selektirate, izdvajate bitno od nebitnoga i tako dalje. To sve jesu kreativne varijacije, ali zapravo je iza toga uvijek jedan te isti svijet i ideja.

Tako da se na kraju tog procesa osjećate kao da ste više godina išli u isti razred, kao da ste pomalo zaostali u razvoju jer ste se bavili jednom idejom jako dugo. Zato su bar za mene pauze između filmova nešto prirodno i potrebno. Moguće je da bih trebao promijeniti princip rada, ali to mi za sada nije pošlo za rukom.

Otvarate ZFF i hrvatski ste predstavnik za Oscara. Što vam to znači?

- Na to je pitanje teško odgovoriti izvan klišeja. Zadržat ću se na tome da sam počašćen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2022 10:02