POSLUGA U ZAGREBU

Svaka četvrta kuća u glavnom gradu krajem 19. stoljeća imala je sluškinju

Povjesničarka Katarina Horvat nedavno je objavila doktorsku dizertaciju o kućnoj služinčadi u Zagrebu između 1880. i 1914. godine
Posluga bana Khuena-Hedervaryja
 Muzej Za Umjetnost I Obrt

Svaka četvrta kuća u Zagrebu koncem 19. stoljeća imala je sluškinju ili, doduše bitno rjeđe, muškog slugu. Oko 1930-ih nigdje u Kraljevini Jugoslaviji nije bilo toliko kućnih pomoćnica koliko ih je radilo po zagrebačkim kućama. I makar je to velika tema iz koje se dade iščitati mnogo toga o razvoju privrede i građanstva, o odnosima među slojevima, o životima tih većinom seoskih djevojaka koje tražeći posao u Zagrebu u to doba ne nalaze namještenja u industriji i trgovini, već služe po građanskim kućama, a kasnije bitno utječu i na mijenjanje običaja u njihovim selima, o kućnoj se služinčadi dosad nije puno pisalo. Rad u kućanstvu slabo je istraživan, nikada nije postao dio glasnog i vidljivog narativa historije rada. Nedavno je, međutim, objavljena knjiga, zapravo doktorska dizertacija povjesničarke Katarine Horvat “Kućna služinčad u Zagrebu 1880.-1914.” (nakladnik Srednja Europa).

U to je doba broj kućne posluge među stanovništvom Hrvatske i Slavonije, usporedimo li to sa razvijenijim zemljama, zapravo malen. To doduše ne začuđuje, jer radilo se pretežno o seljačkoj zemlji s malim brojem gradova, a kućna posluga služi prvenstveno po građanskim kućama, dok je na selu brojnija bila poljodjelska posluga koja radi vani, na njivama i sa stokom. Među najvažnijim izvorima za proučavanje kućne posluge jesu popisi stanovništva, posebno oni iz razdoblja između 1880. i 1910. godine. To je upravo razdoblje u kojem zagrebačku služinčad proučava Katarina Horvat stavljajući njihov položaj u kontekst društvenih odnosa, gospodarskog i političkog razvoja zemlje.

image
Katarina Horvat
Tomislav Kristo/Cropix

Većina žena koje u 19. stoljeću samostalno zarađuju zaposlene su kako posluga. U doba uoči Prvog svjetskog rata to je još uvijek glavni sektor zapošljavanja žena. Imati poslugu nije samo olakšavalo život već je bio i bitan statusni simbol. Viši slojevi imaju veći broj posluge, nešto niži građanski slojevi obično jednu ženu, tzv. “Katicu za sve”. Bilo je obitelji koje su se “žrtvovale” ne bi li imale makar jednu služavku, jer to im je donosilo ugled. Ima puno kuća koje si slugu, realno, nisu mogle priuštiti, pa bi se služile lukavstvom, zapravo lopovlukom, ne bi li došli do sluškinje. “Neke su milostive stalno mijenjale djevojke, lažno ih optužujući za krađu, i na taj način ih tjerale iz službe bez plaće, kako bi se mogle pohvaliti prijateljicama da imaju ‘djevojku’”, navodi Katarina Horvat.

Mnoge građanske žene od konca 19. stoljeća organiziraju salone za druženje, pozivaju ugledne goste, udaljuju se dijelom i od brige za djecu, kamoli od kućanskih poslova. Od njih se očekuje i traži da budu suradljive, podređene mužu i da upravljaju poslugom.

I među poslugom postoji hijerarhija - od djevojaka za sve, do kuharica, sobarica, gazdarica. Muške su sluge radili kao sobari, vrtlari, kočijaši... Najčešći oblik posluge je, ipak, “djevojka za sve” ili “Katica za sve”, a za one koji su je imali pod krovom znalo se da pripadaju srednjem sloju, da nisu među bogatijima.

Građanski bonton traži da službodavci s poslugom budu pristojni, ali nikako previše bliski. Mnogo toga je posloženo na način da se poslugu drži dovoljno blizu, ali ipak na jasnoj, značajnoj distanci - propisana im je odjeća (livreje, pregača), hrana za služinčad nije ista kao ona koju jedu oni za koje rade, obično jedu ostatke lošije kvalitete, ne dijele ni prostorije s gazdama, jezik i općenito način verbalne komunikacije također stvara distancu, slugama često nadijevaju nova imena, zbijaju ponekad i (ne)umjesne šale, ali i eksplicitnim porukama koje šalju putem raznih priručnika slugama službodavci jasno govore o poželjnom ponašanju, upiru se držati ih “na njihovom mjestu”.

image
Cjenik za “Služinčad i gospodare” iz I87I.; HR-DAZG-4 GPZ, spis. br. 878/1871 nalazi se u spisu br. 1455/1871., Državni arhiv u Zagrebu

Sluškinje obično žive na tavanu ili u podrumu, ne jedu za istim stolom s obitelji u kojoj služe. Ako je sluškinja čisteći nešto razbila ili upropastila komad rublja, mogli su joj umanjiti plaću. Prijetnja otkazom u mnogim je kućama nad tim ženama bila neprestano prisutna, mogle su lako ostati ne samo bez posla, već i bez bitne im preporuke za buduće poslodavce. Žene koje bi ostale bez posla znale su završiti na ulici, neke i u prostituciji. Služinčad je slabo zaštićen sloj stanovništva, u slučaju nezaposlenosti, bolesti i starosti lako im okrenu leđa, ostave ih da se sami snalaze dalje.

Prava posluge u 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća nisu se bitnije popravila, svakako ne u mjeri u kojoj su se popravila prava radnika, posebno onih zaposlenih po tvornicama, makar su neki od materijalnih uvjeta života sluga bili bolji negoli radnički. Početkom 20. stoljeća brojne su pritužbe, jer posluga je bila isključena iz prvog vala zaštitnih zakona. Većina posluge morala je biti na raspolaganju cijele dane, slobodnu su najčešće imali tek nedjelju prijepodne. Između dva rata pokušalo se raditi na tome da im se regulira dnevni, noćni, tjedni i godišnji odmor.

Posluga zalazi u gostionice i krčme te slična mjesta gdje se svira, pleše i pije. U kavane odlaze oni obrazovaniji, građanska klasa. No, bilo je i lokala u koje su dolazili plemići i bogatiji građani, ali i oni siromašniji, pa i često nepismeni seljaci. U nekima od takvih “bolji” i “lošiji” gosti bili su odvojeni. Katarina Horvat tako navodi, među ostalima, gostionicu “K slavuju” obitelji Mallin gdje je za gospodu bio rezerviran stol s crvenim stolnjakom, a seljacima namijenjen četverouglasti stol ničim pokriven.

image
“Stara vjerna služinčad” u obitelji Koritić Mrazovečki, sobar Ivan Martinec i kuhar Andrija Matuna u hodniku stana u Pivarskoj 11 u Zagrebu, 1904. Snimila Marija Vidale, Muzej grada Zagreba

U slobodno vrijeme posluga može i u šetnju Maksimirom, na izlete po Medvednici i okolici Zagreba. No, u Maksimir su sredinom 19. stoljeća išli samo imućniji, jer je do tamo trebala kočija. Dolaskom tramvajske linije do Maksimira, tek 1892., tamo počinju češće odlaziti i siromašni. Odredbom je također propisano da se posluga ne smije odijevati “previše raskošno”. Ipak, nije se to strogo poštovalo, česti su i komentari o previše luksuzno odjevenim sluškinjama koje bi dobivale odjeću koju gazdarice više ne bi marile nositi. Kad bi se tako odjevene vraćale u posjet u svoja sela, tamo su ih pak ogovarali zbog “rasipnosti”, govorili da su “gizde” te da kvare ostale seoske žene.

Mnoge od tih djevojaka i žena za službe u bogataškim kućama u gradu bile su jako usamljene, često nesretne. Časopis Kućna pomoćnica iz 1936. piše o blagdanskoj, božićnoj usamljenosti - posluga koja zapravo nije dio obitelji često bude pozvana tek kratko na blagdansko druženje, a onda ih se brzo vrati u njihove odaje, samoći i izolaciji, pa Božić provode u nekoj izbici, zapravo od svih zaboravljeni. Boravak u tuđem im gradu, daleko od njihove obitelji i prijatelja, činio je da su te usamljene žene bile laka meta često i nedobronamjernih zavodnika. Mnoge ostaju prevarene, nerijetko im takvi uzmu njihovu teško stečenu ušteđevinu i ostave ih trudne. Izvanbračne trudnoće služavki nailaze na malo empatije među gazdaricama, pa mnoge djevojke dobivaju otkaz.

Većina posluge priželjkuje udaju ili ženidbu, vlastitu obitelj. No, radeći po cijele dane za mizernu plaću nemaju ni vremena za upoznavanje ljudi niti novca za iseliti se i započeti nešto izvan kuće gazde. Ipak, sluškinje iz boljih kuća mogle su se bolje udati. Katarina Horvat donosi ulomke iz slovenskog časopisa Gospodinjska pomočnica gdje su djevojkama davani savjeti kako pronaći muža. Neke se sluškinje udaju za obrtnike, što se računa kao “dobra prilika”. Žene nakon udaje mogu raditi kao pralje, dvorkinje, poslove koji ne oduzimaju tako puno vremena, tj. bar ne moraju biti cijeli dan na raspolaganju, rade poslove koji ne traže da žive u kući poslodavca. Sluškinje i sluge su živjele s službodavcima do vjenčanja, nakon toga ih napuštaju i vode samostalan život.

image
Služinski red za gradove u Hrvatskoj i Slavoniji iz 1857., naslovna stranica, NSK

Nekima je služenje bila faza u životu, vrijeme kad skupljaju za miraz i gledaju se udati. One koje se nisu udale često do starosti ostaju sluškinjama. Anketa iz 1934. pokazuje da je među muškom poslugom u Zagrebu bilo 63 posto neoženjenih, a među ženama 88 posto neudatih.

Sluškinje se uglavnom regrutiraju iz seoskih obitelji. Uz mlade neudate žene kao sluškinje su radile i mnoge udovice, kao i žene koje su muževi ostavili. Bilo je i žena koje su izašle iz lošeg braka, ostavile muževe i otišle među sluškinje, te vrlo mladih djevojaka, gotovo djece koja su bila siročad ili koje su u služenje u tuđu kuću otjerali loši odnosi pod vlastitim krovom, najčešće loši odnosi s pomajkom. Takve situacije nisu bile rezervirane samo za siromašne, nerijetko su i građanske žene iz srednjeg sloja odlazile u sluškinje ako su im se dramatično i na lošije promijenile obiteljske okolnosti.

Bilo je slučajeva da služavka živi u izvanbračnoj zajednici sa svojim službodavcem te da s njim ima djecu. Spominje se slučaj Justine Franceković čiji se službodavac rastavio i s Justinom Franceković imao sedmoro djece. Neke sluškinje svećenika završavaju s njima u izvanbračnim zajednicama, često imaju i djecu. Tako za zagrebačkog biskupa Aleksandra Alagovića stoji zapisano da je u Zagreb stigao s nezakonitom ženom, koja je formalno imala status posluge, a čiji je suprug bio činovnik u biskupskom dvoru te s troje djece, sinom i dvije kćeri.

Puno je izvanbračne djece plemića i imućnih građana sa služavkama. Takvih veza se, u pravilu, ti muškarci srame, pa su mnogi slučajevi zataškani. Zabilježeno je, primjerice, da je brat Josipa Jelačića, grof Đuro Jelačić (Zagreb, 1805.-1901.) imao kćer sa sobaricom svoje supruge. Ovaj slučaj, za razliku od mnogih, nije bio zataškan. Sobarica je pristankom grofice Jelačić zadržana u kući, a njezina je kći odgajana skupa s polusestrama, grofovim zakonitim kćerima.

Iskustvo rada u bogatijoj, “boljoj” kući moglo je biti od pomoći da se bude konkurentniji na tržištu posluge. Katarina Horvat spominje, primjerice, Haniku Skurjeni rođenu Gašparić koja je radila kod grofice Anke Jelačić u zaprešićkim Novim dvorima. Pod tim je krovom naučila odlično kuhati od vrsne kuharice Ane Beck. Nakon grofičine smrti mnogi su Haniku Skurjeni tražili da dođe raditi kod njih.

Bogatije građanstvo i plemstvo imaju u kućanstvu više posluge - kuharicu, sobaricu te sluškinju ili slugu. Brojnost posluge označavala je status, a mogla je i kao oznaka luksuza ući i u - obračun poreza. Tzv. porez gizdarina (nagizdarina) plaćao se za služinčad, kola i konje. Gizdarinu se nije plaćalo ako se u obitelji od šest ili više osoba nije držalo više od dva člana posluge. Ako je samac imao više od jednog sluge ili je obitelj imala više od dvoje služinčadi na njih su plaćali porez. No, zagrebačkih kuća koje su imale dva člana posluge nije bilo puno, a kuća koje su imale tri ili četiri još i mnogo manje. Treba dodati da se u ovu statistiku ne ubrajaju dvorkinje, pralje, švelje, odgojiteljice-guvernante ni kućni učitelji i učiteljice.

Bogatiji građani na visokim funkcijama ili uspješni poduzetnici imaju u kući raznu poslugu. Tako je Izidor Kršnjavi imao sobaricu, “djevojku” i slugu, a Tadija Smičiklas kuharicu i slugu. Kler na višim pozicijama također ima veći broj posluge.

Sluškinje su građansku kulturu posredovale dalje, služinčad je bila most koji je životne navike, manire i običaje građanstva i plemstva ponešto prenosila seljacima. Službodavci jesu, doduše, držali da poslugu, ne bi li dobro služila, treba upoznati s navikama gospodara, ali se pazilo da sve to ne upiju previše, da se time ne bi makar i simbolično poremetila tradicionalna društvena hijerarhija. No, među poslove posluge često je ulazila i briga o djeci. Među njima su se stvarali emotivno vrlo bliski odnosi, ponekad jako čvrste veze.

image
Tomislav Kristo/Cropix

Izrazi služinčad, sluga, sluškinja ili služavka upotrebljavani su do Prvog svjetskog rata. Kasnije su sve češći pokušaji da se umjesto sluškinjom te žene naziva kućnim pomoćnicama, jer i same to osjećaju kao pejorativni izraz, ne žele da ih se zove slugama. To su artikulirale i u časopisu Kućna pomoćnica, a trebalo je biti i formalno regulirano, u projektu je Zakona o zaštiti kućnih pomoćnica iz 1936. godine. U popisima stanovništva “kućna služinčad” vodi se pod zasebnom, posebnom kategorijom, što jasno pokazuje da je ona i službeno bila posebna kategorija zaposlenog stanovništva.

Do sluškinje ili sluge dolazilo se putem usmenih preporuka i informacija, korištenjem usluga zavoda za posredovanje poslugom, a bilo je i oglasa u časopisima. Ipak, djevojke su se najčešće zapošljavale zahvaljujući usmenim preporukama poznanika, rodbine i prijatelja, a službodavac je često tražio i potvrdu, neku vrst preporuke seoskog svećenika iz župe iz koje je djevojka dolazila. Poslugu se moglo naći i u razgovoru sa seoskim ženama koje su prodavale na gradskim tržnicama, one su prodajući svoje proizvode građanstvu prirodno spajale ta dva svijeta, imale kontakte i informacije u oba.

Sluga koji bez službe živi u Zagrebu od poglavarstva odmah treba tražiti “prebivnicu”, dozvolu da privremeno nezaposlen, bez službe, smije stanovati u gradu. Prebivnicu može dobiti na najduže osam dana. Ako u tom roku ne nađe posao, mora ponovo tražiti produljenje prebivnice. Posluzi je najčešće dopušteno da bez službe u Zagrebu stanuju najdulje četrnaest dana, pod uvjetom da imaju novac za uzdržavanje za taj period. Sluge i sluškinje koji su često mijenjali službe, tj. kuće u kojima su radili, a koji nisu iz Zagreba, nakon 14 dana prisilno će se, kaže naredba iz 1881., otpraviti iz grada.

Dogodi li se da sluga ili sluškinja odluče prestati raditi taj i posvetiti se nekom drugom zvanju, i za to im treba dozvola poglavarstva kojem moraju obrazložiti svoju odluku o promjeni posla.

No, došljaci u Zagreb koji imaju izdano “služinsko pravo” u pravilu su bili dužni raditi ono za što su imali isprave, tj. držati se služinačke službe. Zagrebačkom građanstvu i plemstvu trebala je jeftina radna snaga, ali sve one za koje, makar i na par dana nije bilo posla, htjeli su maknuti iz grada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 07:48