Radmila Iva Janković kustosica je Atelijera Kožarić u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti. Likovna kritičarka koja je za svoj rad svojedobno dobila i nagradu AICA-e ovih dana intenzivno radi na pripremama velike izložbe Ivana Kožarića u povodu stote obljetnice rođenja ovog umjetnika. Nažalost, okrugli rođendan nije dočekao. Jedan od najvećih hrvatskih umjetnika preminuo je s devedeset devet godina, sredinom studenoga. Izložba će se otvoriti 1. srpnja, a prošli je tjedan, na sam datum rođenja, ispred MSU-a postavljena golema umjetnikova skulptura “Uzlet”. Radmila Iva Janković objašnjava nam koncept izložbe čiji je naziv “Jedna od mogućih 100”.
“Izložbu radim u suradnji s kolegom, kustosom Vladimirom Čajkovcem. Zajedno smo radili i na prvoj Kožarićevoj izložbi u novoj zgradi MSU-a. Bilo je to prije deset godina kada je umjetnik navršio devedesetu. Naziv spomenute izložbe bio je ‘Preko crte’, a pokazali smo golemi dio Kožarićeva opusa koji se ne može vidjeti u njegovu ateljeu, djela koja su se i u Medulićevoj nalazila smotana u role, spremljena u mape ili ladice. Premještanjem Atelijera Kožarić u MSU, radi njihova održavanja i sigurnosti, ti su radovi smješteni u velike muzejske ladičare i čuvaonice. Već smo onda znali da će iduća velika izložba biti posvećena njegovoj primarnoj profesiji – Kožariću kao kiparu.”
Je li naziv izložbe, pitamo, neki citat iz Kožarićeva rada?
“Nije. Radeći na izložbi shvatili smo da postoji mnogo načina na koje je, zbog prirode njegova stvaralaštva, moguće osmisliti njegovu izložbu. No, isto tako, da su dosadašnje izložbe, na neki način, uvijek slijedile ono što je objedinjeno terminom ‘anarhični diskontinuitet’. To je, ujedno, jedna od glavnih karakteristika njegova rada. Skulpture iz različitih razdoblja pojavljivale bi se u raznim konstelacijama, važna djela završavala su u hrpama, a smeće dobivalo status umjetničkog djela. Kožariću pitanje odabira stila nikad nije bilo važno, jer je njegov rad bio okrenut istraživanju, ‘otvaranju novih i novih vrata’, makar se često vraćao temama koje su ga uvijek iznova zaokupljale. Primjerice, i njegova je retrospektiva u Haus der Kunst u Münchenu bila organizirana upravo na taj način. Djela su bila izložena u vremenskom diskontinuitetu, okupljena oko pojedinih motiva. Ono što nam se učinilo kao izazov jest suprotan pristup – pokušaj uspostavljanja strogog reda, putovanja kroz vrijeme, od prvih crteža s Likovne akademije do posljednjih djela. Naime, svako je novo poglavlje, svako novo vrijeme sa sobom nosilo velike, gotovo dramatične promjene, a opet u svemu tome prepoznajemo Kožarićevu misao”, govori.
Kožarić je umjetnik koji se neprekidno mijenjao.
“Otkako započinje svoju umjetničku karijeru nakon školovanja, Kožarić ne traži stil u kojem će biti prepoznat, nego formu kojom će najbolje moći izraziti ono što želi. Ne zanimaju ga podjele na figuraciju i apstrakciju, nego on radije istražuje, dolazi do vlastitih rješenja, vlastitih interpretacija. Ne zanimaju ga pravila struke, zanima ga misao koju slijedi i način na koji će je najbolje izraziti u materijalu. Ostavio je mnogo zapisa za sobom, od mladenačkih do kasnih dana, i ti su zapisi odličan putokaz. Njegove misli ispisane rukopisom ili pisaćom mašinom, kao i kasniji tekstovi-slike, vrlo su snažni iskazi, mudri, ponekad duhoviti kao i njegova djela, otvoreni zapažanju svijeta iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Inače, valja spomenuti, na tom dugačkom putu, puno je različitih medija, materijala kojima se koristio. U kasnijim godinama bavio se i fotografijom, a izlažemo i jedan video”, govori. Nije poznato, barem ne u široj javnosti, da je Kožarić radio video.
Je li dobar, pitamo.
“Video je duhovit na njegov način. Stoji na početku izložbe. Izložba će se moći, inače, razgledavati, kako je predviđeno, u dva smjera, od kraja ili od početka. Metaforički rečeno, zatvara krug, a krug, ili sfera, jedan je od dominantnih motiva u njegovu opusu.” Ivan Kožarić umjetnik je kojeg će se teško moći svrstati u stroge povjesničarskoumjetničke kategorije, složit će se naša sugovornica.
“Išao je protiv pravila i konvencija, istraživao je, eksperimentirao, opipavao granice u kojima se dotiču umjetnost i život. Njegov bi se opus mogao obuhvatiti i terminima procesualnosti ili otvorenog djela, što je on sam najbolje opisao kao načelo ‘kolanja krvi’ ili ‘otvorene rane’. Vođen neprestanim nemirom, nastojao je držati mogućnosti otvorenima, omogućiti da ono što nije umjetnički rad to postane ili da ono što to već jest postane nešto novo. Uspijevao je, ponekad i nekom posve jednostavnom gestom oživiti neživo, ambalažu za sol, škarnicl, limenku...”
Uz to, ne treba zaboraviti da je Kožarić bio kipar izuzetno spretnih, vještih ruku, tumači dalje naša sugovornica. “Ivica Župan, njegov dugogodišnji prijatelj, jednom mi je ispričao da su se Kožarićevi mladi kolege na Likovnoj akademiji znali okupljati oko njega i diviti se vještini koju je imao u rukama dok je modelirao.” Nije se time nikad hvalio, dapače, u ime je ideje otišao tako daleko da je, primjerice, u ciklusu “Ispuhivanje energije” na gruba lanena platna boju kroz cjevčicu ispuhivao - dahom.
Radmila Iva Janković zadnji je put vidjela Ivana Kožarića prije nego što je počela pandemija pa su bili zabranjeni posjeti domovima gdje je ovaj umjetnik pred kraj života bio smješten.
“Ne znam koji je bio mjesec, čini mi se da je bilo proljeće. To je bilo dan prije nego što smo Filip Kožarić, njegov pranećak, i ja išli u Petrinju, njegov rodni grad. Pojavila se inicijativa da se u tom gradu u javnom prostoru postavi njegova skulptura. Puno je njegovih projekata koji nikad nisu realizirani, pojedine smo skupili u fascikl i razmišljali o njima kao o mogućim rješenjima za spomenik. Među njima je bio i ‘Divni stari konj’ iz 1961. za koji je u osamdesetim godinama Kožarić napravio fotomontažu smještajući skulpturu čovjekakonja u urbani okoliš. Taj ga je njegov prijedlog razdragao, nasmijao. Inače, već je i samo spominjanje Petrinje u njemu uvijek iznova izazivalo snažnu emotivnu reakciju. Nažalost, došla je pandemija, Petrinju je pogodio potres, sve je stalo.”
“Izložbu koju pripremamo”, govori dalje, “usprkos pandemiji koja nas je usporila realnim poteškoćama koje još traju, jer su teretni liftovi nakon drugog potresa posve otkazali poslušnost, u jednom smo trenutku ipak odlučili proširiti. Unatoč strogoj selekciji, popis djela je još jako dugačak. Iako su važan motor u nastajanju njegovih djela kaos i hrpa, jednako su važni, u kontekstu izlaganja, i prostor, praznina, zrak.” I zložbu rade u suradnji s kolegama iz Gliptoteke HAZU, institucijom uz koju je Kožarić bio povezan na mnogo načina, i kao umjetnik, ali i kao predsjednik organizacijskog odbora Trijenala hrvatskoga kiparstva, voditelj Gliptoteke i, konačno, kao član Akademije HAZU. Zahvaljujući toj suradnji izložba počinje od njegovih najranijih, studentskih crteža iz 1943. godine. Naime, osnivač Gliptoteke HAZU, doktor Antun Bauer, obilazio je Likovnu akademiju i svaki put kad bi primijetio nekog izrazito talentiranog mladog umjetnika, otkupio bi njegova djela koja su postala dijelom fundusa Gliptoteke.
“Izložbu započinjemo tim crtežima, a završavamo umjetnikovim posljednjim djelima. To je zamalo sedamdeset godina djelovanja”, govori Radmila Iva Janković. Kožarić se silno želio upisati na slikarstvo. No, njegov otac se nije slagao s tim odabirom, nego je inzistirao na trgovačkoj školi, u koju se i upisao, ali ju je brzo napustio i premjestio se u Obrtnu školu, danas poznatu kao Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn. Posjedovao je izrazit talent koji je pokazivao još kao dječak. Na izložbi “Preko crte” prije deset godina bila je izložena njegova crtančica iz osnovne škole, sa studioznim crtežima životinja, koje će poslije, s par vještih poteza, prikazivati na djetinje razigran način. Taj duh djeteta kod Kožarića je nezaobilazan. Nakon što je umro, jako se puno ljudi opraštalo s ovim umjetnikom, među ostalim i preko grafike na kojoj je crvenom bojom rukopisom ispisao “Sve pršti od ljubavi”.
U čemu je njegova tajna, pitamo kustosicu.
“Ako postoji tajna Picasso, zašto ne bi postojala i tajna Kožarić. Povjesničari umjetnosti se uvijek iznova trude protumačiti tu tajnu, no sama struka ponekad nije dostatna. Njegovi djetinje otvoreni, krajnje jednostavni, a istodobno poticajni i mudri i verbalni i vizualni iskazi djeluju neposredno i snažno. Antun Maračić u jednom tekstu kaže da njegova djela ili oduševljavaju ili ljute, ali rijetko koga ostavljaju ravnodušnim, i to je uistinu točno.” Zapravo, rečenica “Sve pršti od ljubavi”, kada je napiše Ivan Kožarić, zvuči iskreno, kod nekog drugog možda i ne bi, kažemo ovoj kustosici. Slaže se. “Dakako da zvuči iskreno. Čim je pročitamo, to što piše kao da se odmah počinje i događati. Djetinje iskreno, ali nikad lišeno nježne ironije, ponekad i autoironije, ljekovitog humora.”
Na isti način na koji doživljavamo tu prštavu rečenicu, smatra Radmila Iva Janković, doživljavamo i njegov “Uzlet”, skulpturu u obliku petlje, još jedan od motiva dugog trajanja koji ga je opsjedao još od 60-ih i mnogo ga puta izvodio u jednom čvrstom potezu ruke na papiru ili platnu. Vjerojatno je dugo sa sobom nosio ideju da tu petlju materijalizira kao skulpturu. Kada se s tom skulpturom prijavio na Natječaj za spomenik Marku Maruliću, 1998. godine, sjajno je opisao svoju ideju, transfer stanja u jednostavnu formu. “Taj ‘crtež u prostoru’ skulptura je koja se u ime svoje slobode odrekla punine za volju lakoće i tankoće uzleta. Njoj bi se prostor jednog od najljepših gradskih trgova radovao – jedan drugome udahnuli bi novi život, upravo stoga što se u svojoj razlici međusobno poštuju”, citira kustosica Kožarića.
“To se, nažalost, nije dogodilo. No, skulptura je realizirana zahvaljujući Tomislavu Kličku 2002. godine i svoje je mjesto pronašla kraj Laube – kuće za umjetnost i ljude, odakle je u povodu obilježavanja Kožarićeve stote obljetnice rođenja premještena na platformu MSU-a gdje će ubrzo postati dijelom retrospektive.” Skulptura “Uzlet”, koju je naša sugovornica spomenula, postavljena je ispred Muzeja suvremene umjetnosti na sam datum Kožarićeva rođendana. Riječ je o umjetnikovoj najvišoj skulpturi, ima dvanaest metara. Pitamo je i za skulpturu “Nazovi me kako hoćeš”, koja je trebala biti postavljena, kako je umjetnik zamislio, na početku Vukovarske, u blizini Savske ulice u Zagrebu, raskršću koje je umjetnik gledao i sa svog prozora. Nadvijala bi se nad tračnice tramvaja i cestu kojom prolaze automobili.
Je li taj rad izvediv?
“Postavlja se, neprekidno, pitanje uz taj i slične radove, je li sam Kožarić u svojoj razigranoj imaginaciji zamišljao te projekte samo kao ideje ili i kao realizacije. Ideja mu je uvijek bila najvažnija. Stavio bi je na papir, napravio maketu, fotomontažu. Krenuo bi potom dalje, prema sljedećoj ideji, nije se vraćao na detalje. Naravno, da smo vani, u nekoj bogatoj zemlji, njezina bi neobičnost bila izazov da se u suradnji s umjetnikom razradi i izvede. O tome je govorio i sam Kožarić”, kaže Radmila Iva Janković. Njegova djela nalaze se u brojnim javnim prostorima, što ga je učinilo prepoznatljivim širokoj publici, kao i u brojnim svjetskim muzejima i galerijama, među kojima su Musée d’Art Moderne de Paris, Muzej suvremene umjetnosti M HKA u Antwerpenu i MoMA u New Yorku. Danas nažalost pokojni, iznimno utjecajan kustos Okwui Enwezor prepoznao ga je i izlagao na Documenti u Kasselu te Haus der Kunst u Münchenu.
Našu sugovornicu pitamo koliki je međunarodni doseg ovog umjetnika.
“Svaka recepcija, pa i međunarodna, ovisi o ljudima. Enwezor ga je prepoznao odmah. Bio mu je dovoljan jedan pogled na katalog izložbe ‘Atelijer Kožarić’, koju je Antun Maračić priredio u Galeriji Zvonimir, da donese odluku da ‘Atelijer Kožarić’ želi čitav na Documenti 11 na kojoj je tada bio glavni selektor. Kasnije, 2011., kada je u MSU bila aktualna izložba ‘Preko crte’, u Zagreb je došao posve drugim poslom i pogledavši izložbu ponovno se zaljubio u Kožarića, predstavio je djela s te izložbe na Trijenalu u Parizu, a onda potaknuo retrospektivnu izložbu u Haus der Kunst u Münchenu, čiji je direktor tada postao. I Bart de Baere, dugogodišnji ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Antwerpenu, jedan je od onih koji su Kožarićev rad prepoznali čim su došli u doticaj s njegovim radnim prostorom. Organizirao mu je izložbu u Ljubljani, kasnije uvrstio na važnu međunarodnu izložbu u belgijskom gradu Mechelenu ‘Sve što je čvrsto pretvara se u zrak’, potaknuo otkup nekoliko njegovih djela koja se danas nalaze u kolekciji M HKA. Globalno prepoznavanje na međunarodnoj sceni ne ide brzo ni jednostavno. Često veliku ulogu igraju galerije, sajmovi... Kožarić je umjetnik koji je odbijao konvencije, pa i konvencije umjetničkog sustava. Iako su mu se vrata u taj svijet otvorila jako rano, i to širom, još 1959. kad boravi na stipendiji u Parizu.”
Nakon diplome na Likovnoj akademiji u Zagrebu ovaj umjetnik u Pariz prvi put odlazi 1954., a potom i 1959., i tamo se upoznaje s europskom međunarodnom umjetničkom scenom, stječe važna iskustva te poznanstva. Po povratku u Zagreb počinje intenzivnije izlagati. Prvu samostalnu izložbu u Galeriji suvremene umjetnosti, prethodniku Muzeja suvremene umjetnosti, održao je 1962. godine. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća član je grupe Gorgona. “Mislila sam, na početku, da je ta priča o odbijanju uklapanja u umjetnički sustav dok je boravio u Parizu mit. No, proučavajući arhivu koja je za umjetnikom ostala u ateljeu, uvjerila sam se da je to pariško vrijeme bilo uistinu vrijeme otvorenih mogućnosti. No, u pismima obitelji i zaručnici ponekad se između redaka može pročitati da ga je izrađivanje djela prema narudžbama galerija sputavalo i počelo mu biti teret koji mu oduzima umjetničku slobodu. Kada se vratio, dočekalo ga je, osim zaručnice kojom se oženio, još nešto lijepo – druženje s kolegama istomišljenicima u netom oformljenoj grupi Gorgona.”
Kožarić je često bio u dijalogu s drugim umjetnicima, kupovao je ili razmjenjivao djela s mlađim kolegama. Primjerice, doma je držao “Rog izobilja” Kristiana Kožula? “Da, i mnoga druga djela. Volio je pratiti i poticati mlade ljude, i to je, između ostaloga bio razlog za pokretanje nagrade za mlade umjetnike koja nosi njegovo ime. Jedna od njegovih krilatica bila je ‘Uspjeh je najgore što se čovjeku može dogoditi’ i, kada mu se dogodio, nastojao je sačuvati skromnost. Kad sam počela raditi kao kustosica njegova ateljea, u vrijeme dok još nije preseljen u MSU, znao bi često dolaziti. Status ljudi s kojima se družio nije ga previše zanimao; znao je navratiti poštar ili dimnjačar, otišao bi s njima na piće... Volio je ljude.”
Do kada je stvarao, odnosno kada kronološki završava izložba?
“Teško mi je reći kada je povukao zadnju crtu. No, završavamo s djelima koja su nastala u prvom desetljeću ovog tisućljeća. I kada je ostao bez svog starog ateljea, u Gotovčevoj, prvo što je napravio, na papiru je napisao ‘Sretan sam da sam sretan’ i nastavio raditi. Tamo je započeo novi ciklus ‘Nedjeljna destrukcija’, koji je kulminirao sjajnim performansom ‘Razbijanje okvira’. Izveo ga je u Studentskom centru 2009. uz poklič ‘Razbijmo okvire!’ i pozvao mlade ljude da mu se pridruže u tom razbijanju.”