Guzel Jahina, 40-godišnja tatarska spisateljica iz Kazanja, postala je zvijezda u književnom svijetu objavivši 2015. godine svoj debitantski roman “Zulejha otvara oči” (izdavač Hena com, u prijevodu Tatjane Radmilo). Kroz priču o tatarskoj seljanki prognanoj u sibirsko naselje 1930. godine Jahina opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a. Roman je osvojio brojne ruske književne nagrade i preveden je na 29 jezika. Njezin drugi roman bit će objavljen u svibnju, a zove se “Djeco moja” i govori o sudbini ruskih Nijemaca i životu njemačke komune na Volgi u razdoblju od 1918. do 1941. godine.
U romanu ima mnogo tatarskih riječi, je li to otežavalo posao prevoditeljima?
- Da, tijekom pisanja stopila sam podosta turkijskog leksika s ruskim tekstom kako bih što bolje dočarala atmosferu tatarskog svijeta na početku romana. Međutim, te su riječi ubačene veoma pomno - razumljive su bez prijevoda (iz konteksta) te stoga nisu predstavljale problem prevoditeljima.
Tatarski je vaš materinski jezik, no pišete na ruskom?
- Ja sam, kao i mnoga djeca u Tatarstanu, odrasla kao dvojezično dijete, govoreći i tatarski i ruski. Do treće sam godine govorila samo tatarski jezik, i to dvije njegove inačice: “gradsku” i “seosku” (razlike nisu velike, uglavnom se odnose na upotrebu riječi, ali one postoje). S tri godine krenula sam u dječji vrtić, a u moj je život ušao ruski jezik. Obrazovanje mi je bilo na ruskom jeziku - i u školi, i na fakultetu. Stoga se sada ruskim koristim mnogo češće nego tatarskim i pišem samo na ruskom.
Naravno da je odrastanje u dvojezičnom i dvokulturnom svijetu velika sreća. Meni moj rodni grad Kazanj predstavlja najbolji primjer skladne zajedničke koegzistencije dvaju naroda, ruskog i tatarskog. Vojske Ivana Groznog osvojile su Kazanjski Kanat i pripojile ga Rusiji 1552. godine. Otad je prošlo već 500 godina te su sada, nakon mnogo poteškoća, dva naroda napokon dostigla sklad. Zamislite samo da na teritoriju Kazanjskog kremlja jedna pored druge stoje džamija i pravoslavna crkva, a udio miješanih tatarskih i ruskih brakova postojan je još od sovjetskih vremena i iznosi oko 30 posto. Inače, moj je suprug Rus, kao i supruga mog brata. Odrastanje među dvjema kulturama za pisca je isto što i piti s dvaju izvora.
Roman je nastao prema iskustvima vaše bake koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima. Koje dijelove ste preuzeli iz njezine priče? Kako vam je uspjelo tako dobro predstaviti život 1930-ih godina?
- U siječnju 1930. godine u SSSR-u je počela masovna kampanja protiv bogatih seljaka - ljudima su otimali imovinu i iseljavali ih u udaljene, nenaseljene krajeve Sovjetskog Saveza: u Sibir, u Kazahstan, na Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Ona su se dotakla čitavog seljaštva SSSR-a: raskulačeno je tri milijuna ljudi, šest milijuna prošlo je kroz tzv. radna naselja (specijalna naselja za prognanike). Moja baka bila je jedna od tih šest milijuna. Njezini roditelji bili su raskulačeni kad je njoj bilo sedam godina. Poveli su ih na put: iz njihova sela do Kazanja na konjima, nakon čega su dugo putovali željeznicom do Krasnojarska te dalje rijekom Jenisej do Angare.
Baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. Ondje je završila Pedagoški fakultet i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je predavati ruski jezik u nižim razredima osnovne škole, upoznala je djeda, koji je bio učitelj njemačkog jezika i ravnatelj škole. Tada je počeo bakin treći život: prvi je bio u selu do progona, drugi u Sibiru, treći - miran, s djecom, unucima, zahvalnim učenicima... Baka je preminula prije sedam godina. U početku me zanimala samo tema Staljinove represije, isključivo kako bih i sama razumjela i osjetila što je ona proživjela u progonstvu. Mnogo kasnije palo mi je na pamet da napišem knjigu. Zbog toga je ova priča za mene vrlo osobna.
Moja junakinja tek lagano podsjeća na moju baku. Baka je u Sibir otišla kao djevojčica, ondje je odrasla i postala žena. Meni je mnogo zanimljivije bilo pripovijedati o tome kako se mijenja već odrasla žena - na početku romana Zulejhi je već 30 godina. Iz bakina sam života uzela razdoblje (1930. do 1946.) i rutu putovanja: selo - Kazanj - Krasnojarsk - rijeka Angara - zabitno mjesto u tajgi u koje su bacili ljude bez sredstava za život. Također sam iz bakinih sjećanja uzela dvije epizode: potonuće barže u kojoj je bilo nekoliko stotina zatvorenika, zaključanih pod palubom, i kako je baku matematici iz vlastitog udžbenika podučavao profesor u progonstvu. Sve ostalo izvučeno je iz memoara raskulačenih, preseljenika i onih koji su prošli kroz gulag, iz disertacija i znanstvenih radova, iz dokumentarnih filmova, materijala muzeja Gulag u Moskvi…
Za mene je važnija bila Zulejhina osobna priča. Htjela sam pisati o metamorfozi poganske spoznaje u suvremeno, mentalno putovanje junakinje iz prošlosti u sadašnjost. Zato je ona i bila takva od samog početka - žena koja je duboko zarobljena u arhaičnom svijetu, negdje u srednjem vijeku, koja se postupno iščeprkava iz tog srednjovjekovlja dok uči kako biti slobodna i voljeti. Niz tragedija koje joj se događaju na čudesan je način vode do unutarnjeg oslobađanja te je uvelike mijenjaju kao osobu.
Čitali ste i memoare prognanih kulaka. Koliko dugo ste morali istraživati povijesne činjenice?
- Rusija ima bogatu tradiciju romana o vremenima gulaga i Staljina. U romanu sam pisala o poznatim stvarima (raskulačivanje, progon kulaka, život u radnim naseljima) i nisam si zadala prepričavanje ili prepisivanje povijesti. Prvi i glavni izvor - čak ne informacija, već nadahnuća - za mene su bila sjećanja moje bake. Ona je opširno pripovijedala o tome kako su preseljenike iskrcali na obalu Angare, u zabitnoj tajgi, te im naredili da izgrade naselje. O tome kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i u njima živjeli. Umirali. Bojali su se ići u bolnicu i uzimati lijekove jer se stalno govorilo da je medicinskom osoblju bilo naređeno ubiti svu djecu u naselju. O tome kako su djeca u plava, zimska jutra, pod mjesečinom, bojeći se vukova, trčala tajgom pet kilometara do škole u susjednom naselju. Svi su imali lošu obuću, baka bi povremeno skidala kapu i navlačila je na ukočene noge ne bi li se ugrijala… To je ono što sam htjela prenijeti: s jedne strane užas i mrak, težak život u sibirskoj tajgi, a s druge strane neke svijetle trenutke. Osobito sam željela iskazati taj duh bratstva koji je baka opisivala: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je odande otišla 1946. godine, no do kraja života dopisivala se s prijateljima iz progonstva. Stoga je naselje prognanika u romanu Noina arka. Seljaci, kažnjenici, inteligencija, muslimani i kršćani, vjernici i nevjernici prisiljeni su se držati zajedno ne bi li preživjeli.
Posebno želim naglasiti okruženje romana. Na primjer, da bih shvatila kako su se osjećali ljudi u stočnim vagonima tijekom transporta do Sibira, otišla sam u Muzej željezničkog prijevoza na otvorenom. Ondje sam dugo stajala ispred stočnog vagona i zamišljala kako je bilo putovati u tim dupkom napunjenim daščanim vagonima. Tijesni, uski prostor, prozorčić, slabe svjetiljke, svjetla je bilo dovoljno tek toliko da se razaznaju lica, sićušna peć buržujka u sredini…
Studirali ste na Moskovskoj školi filma, a vaš roman prvotno je bio scenarij za film?
- Završila sam obuku na Odjelu za scenarij 2015. godine. Neko sam vrijeme htjela raditi u televizijskoj produkciji, no scenaristika zahtijeva određene karakterne crte: sposobnost brzog predlaganja velike količine alternativnih rješenja za likove junaka, razvoj sižea, smjer dijaloga ili bilo koju sastavnicu priče na traženje redatelja ili producenta. Ja nemam takvu fleksibilnost, pišem dugo, popravljam teško. Za mene je muka čak i izbaciti suvišan odlomak, a da ne govorimo o tome da scenu u potpunosti ponovo napišem. Ili dodam novi lik. Ili promijenim kraj. “Zulejha” je u početku bila napisana kao scenarij koji mi je pomogao izgraditi fabulu, shvatiti povijesne granice i pronaći rješenja za glavne scene. Do tog sam trenutka dvije godine pokušavala napisati roman, međutim zbog neiskustva izgubila sam se u ogromnoj količini informacija, mnogim važnim i nevažnim likovima, pojedinostima, narativnim i tematskim pravcima. Nakon pisanja scenarija bilo mi je jednostavnije pretvoriti povijest u književni tekst.
Mitologija i praznovjerje igraju veliku ulogu u romanu - je li to nešto specifično za tatarski narod ili je bilo specifično za bilo koju ruralnu regiju toga doba? Je li puno žena živjelo kao Zulejha, vjerujući u bajke i trpeći nasilje?
- U pravu ste, mitologija igra jako veliku ulogu u priči o Zulejhi. U temelju romana leže dvije istočne legende koje oblikuju siže: priča o šah-ptici Simurg i legenda o Jusufu i Zulejhi - priča o strasnoj ljubavi bogate žene prema svom mladom i prelijepom robu. Htjela sam na drugi način ispričati taj klasični mit: glavna junakinja mog romana strasno voli svoga sina, Jusufa. U tekstu romana postoje izravne poveznice s legendom, na primjer, kad Zulejha, pokušavajući zadržati Jusufa koji je zauvijek napušta, raspara ovratnik njegove košulje.
Što se tiče patrijarhalnog, arhaičnog svijeta u kojem Zulejha živi na početku priče, u prvim poglavljima čak i nisam opisivala konkretnu stvarnost, već uvjetnu prošlost: htjela sam da čitatelj na prvim stranicama uopće ne shvati kad se događa radnja - prije 100, 200 ili 500 godina. Iz te se prošlosti počinje odmotavati radnja - junakinja se premješta u sadašnjost.
Naslov romana vrlo je dvoznačan - Zulejha otvara oči svijetu te se, paradoksalno, “budi” tek u Sibiru, gdje se oslobađa patrijarhalnih okova i stalnih misli o grijehu. Je li glavna tema djela prevladavanje mitova?
- Zulejha otvara oči je, naravno, metafora. Ta rečenica otvara roman i ponavlja se četiri puta: na početku romana oko Zulejhe caruje tama, a u posljednjem poglavlju zasljepljujuća svjetlost. Da, može se reći da je to knjiga o prevladavanju poganske spoznaje jer je upravo uklanjanje te poganske spoznaje odbacivanje okova patrijarhalnog svijeta i napuštanje položaja žrtve Zulejhi podarilo istinsku slobodu.
