Tomislav Buntak dekan je Akademije likovne umjetnosti te predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Što je najbitnije, i izniman slikar. Ta ga činjenica možda i čini relevantnijim za razgovor o opusu Ede Murtića, a nadolazeća Murtićeva izložba u HDLU-u tema je našeg razgovora, od nabrojenih funkcija.
Kada smo razgovarali prije otprilike tri godine, ispričao mi je kako on sam nije odrastao okružen umjetnošću: “Moram reći da roditelji nisu na početku bili oduševljeni mojim odabirom zanimanja. Ne dolazim iz umjetničke obitelji. Nisu mi ništa branili, nego nisu mogli pojmiti da bih mogao živjeti od umjetnosti. Majka je bila domaćica, otac je vodio malu tvrtku koja se bavila autodijelovima, hidraulikom. Umjetnici koje su oni poznavali nisu se snašli. Nažalost, danas su oboje pokojni. No, otac mi je rekao u mojim tridesetima kako bi me i više gurao da je znao da će mi tako dobro ići.”
Sa slikarstvom Ede Murtića, koje je bilo općepoznata činjenica - kako onda, tako i danas - Tomislav Buntak susreo se još u mladim danima. Kako nam govori: “Sjećanje na Murtićeva djela veže me uz moje rano djetinjstvo iz polovice sedamdesetih godina. Bilo je to doba dok je televizija još bila crno-bijela. Na fotografijama sam u jednom časopisu vidio neke slike koje su mi se na prvi pogled učinile neobičnima. Bile su širokih, jednostavno slikanih, otvorenih boja. Osim toga, pamtim i kako sam šetao s mamom po gradu u ranom djetinjstvu i u izlogu sam ugledao neuobičajen način slikanja te intenzitet boja. Vjerujem da smo prolazili pokraj Galerije Forum. Murtićevo je ime bilo općepoznato i u mojoj obitelji koja nije imala previše umjetničkih preferencija za takav tip slikarstva.”
Edo Murtić rođen je 4. svibnja 1921. godine u Velikoj Pisanici. U Hrvatskom društvu likovnih umjetnika od 25. svibnja, u suradnji s Fundacijom Murtić, a prema koncepciji ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branka Franceschija, priređuje se multimedijalna izložba “Murtić 100”. Predstavit će sve likovne discipline i tehnike u kojima je ovaj umjetnik stvarao, a planiraju izložiti i multimedijski prikaz Murtićevih radova u javnim prostorima. Ovom se izložbom obilježava stota godišnjica rođenja autora. Danas je Murtić u široj javnoj svijesti sinonim za apstraktnog umjetnika na ovim prostorima. Umjetnikov se rukopis usmjerio k apstrakciji nakon boravka u Americi, u koju odlazi nakon Drugoga svjetskog rata, u kojemu se borio kao partizan. U njegov su atelje, omiljeno mjesto okupljanja intelektualaca, znali dolaziti Vatroslav Mimica, Igor Zidić, Jagoda Buić, Mirko Kovač, Bora Ćosić, Vlado Gotovac, Budimir Lončar, Zlatko Prica, Ordan Petlevski, svi odreda njegovi dobri prijatelji, da nabrojimo samo neke od njih. Edo Murtić umro je 2. siječnja 2005. godine.
O Murtićevu značaju, o tome koliko njegov opus znači njegovoj generaciji rođenoj sedamdesetih godina, ali i generacijama koje su došle kasnije, razgovaramo, dakle, s dekanom ALU. Kako nam govori: “Od mog ranog djetinjstva ime Edo Murtić je općepriznata i općepoznata mjera za iznimnu umjetničku karijeru i uspješnost, gledajući kako sa šire, opće generacijske pozicije svih rođenih sedamdesetih godina, tako i s pozicije nas koji smo vezani uz likovnu umjetnost. Murtić je uspostavljao nove standarde, značenja i kvalitetu u okruženju socijalističkog društva, te kasnije, u mijenama demokratskih previranja. Njegovo slikarsko djelo bilo je sinonim za suvremenu umjetničku produkciju. Bio je spretan, uvjerljiv, talentiran, vješt, hrabar i svjestan važnosti komunikacije s okruženjem. Osim toga, on je još više osvijestio u široj javnosti i da, osim nesretnog umjetnika na margini društva, postoji uspješan i talentiran umjetnik. Da postoji onaj umjetnik koji društvu daje identitet.”
Iznimno je važan za umjetničko i slikarsko nasljeđe ovih prostora, kaže Buntak i nastavlja, nižući pohvale ovom umjetniku: “Murtić je imao nevjerojatnu energiju, mjeru, bio je zaljubljen u magiju likovne umjetnosti i jezika. Imao je lakoću stvaranja punu strasti i uvjerenja. On je umjetnik koji je sanjao slikarstvo, i koji je svojom umjetničkom osobnošću slikarstvo činio važnim i nezaobilaznim. On je integrirao suvremenu umjetnost u nesklono društveno okruženje, vizualno je obilježio to društvo, nepovratno ga promijenio, omogućio mu stvaranje identiteta. Upravo je Edo Murtić osvijestio da je umjetnik onaj koji pomiče granice i otvara svjetove, koji može aktivno mijenjati svoju sredinu. Svaka generacija novih likovnih umjetnika od Ede Murtića treba učiti kako se boriti i razvijati svoj umjetnički izraz. Može se, zapravo, reći da je odličan case study kako se opstaje i postaje velik i odličan umjetnik te kako se postaje vizualni identitet i činjenica u društvu.”
Tomislav Buntak, koji je, dakle, i na čelu HDLU-a, govori da su nadolazeću izložbu dogovorili s obitelji Murtić. Iza umjetnika su ostali supruga Goranka Vrus Murtić, dvojica sinova, Ranko i Marko, i unuci. Iz HDLU-a su, kaže Buntak, odmah prihvatili njihov prijedlog. “Takvi su izložbeni projekti, u koje se odmah uključila i Turistička zajednica Grada Zagreba, sastavni dio našeg djelovanja.” Izložba se sjajno uklapa u njihov program: “Hrvatsko društvo likovnih umjetnika kontinuirano razvija više područja djelovanja. Uz predstavljanje suvremene umjetnosti, važno nam je i naše nasljeđe, kao i pozicija koju je društvo steklo kroz 153 godine djelovanja. Važan čimbenik u organizaciji ovakvih izložbi, a naročito u ovim teškim trenucima pandemije i postpotresnog vremena, jest i partner koji želi stvarati nove oblike prezentacije i dati na značenju ovakvim umjetničkim projektima. Imali smo sreće da je Turistička zajednica Grada Zagreba, uz posebno nastojanje direktorice Martine Bienenfeld, počela razvijati novi programski ciklus koji će dati poticaje umjetničkoj sceni. Cilj je da se Zagreb identificira i kroz umjetničke i kreativne projekte, intervencije, događanja...”
Izložba Ede Murtića idealan je trenutak da se propitaju i provedu ciljevi i razjasni organizacijska struktura i za buduće, ovako velike projekte. “Temeljni ciljevi HDLU-a, u onom dijelu koji se bavi razvojem izlagačke politike, jesu promocija umjetnika i umjetnica, naših članova, živih i onih koji više nisu s nama. A posebna nam je želja staviti naglasak na one koji su svojim umjetničkim djelovanjem obilježili kulturni i umjetnički identitet prepoznat u općoj i stručnoj javnosti, umjetnicima koji su svijet oko sebe činili boljim mjestom. Predstaviti ih putem izložbi, simpozija, dodatnih radionica i promotivnih aktivnosti, na vizualno i organizacijski reprezentativan način. Uz takve programe, a usprkos pandemiji, nadamo se velikom odazivu publike i javnosti. Izložba Ede Murtića školski je primjer takvih umjetničkih projekata.”
Našeg sugovornika pitamo i koliko je promijenjen pogled na Edu Murtića, od devedesetih do danas. Odgovara da je sigurno promijenjen, “jer svaki vremenski odmak donosi novo čitanje. No, bez obzira na vremenski tijek, Murtić ima još uvijek opću prepoznatljivost. Naravno da svaka generacija stvara svoje točke identiteta. Čini to na svakom području ljudskog djelovanja, pa tako i u umjetnosti. No, ljudska djelatnost ne počinje ispočetka, već se oslanja na prethodno iskustvo. I ova će izložba ukazati na kontinuitet praćenja, bilježenja i prepoznavanja stvaralačkih i umjetničkih vrijednosti, a pozivat će, paralelno, i na novo čitanje.”
Od devedesetih se, nastavlja, promijenio i širi pogled na slikarskoj sceni: “Od vjerovanja određenog dijela publike i kritike da je došlo do smrti slikarstva pa do novog buđenja slikarske scene na svjetskoj razini. Pojavio se i novi, figurativniji tematski okvir koji se oslanjao na iskustvo različitih realističkih tendencija.”
Edo Murtić imao je svoj zacrtan put. Ovaj je umjetnik, kaže Buntak, “nastavio u kontinuitetu stvarati dojmljiva osobna djela oslanjajući se na raskoš svoje slikarske geste i senzibiliteta. Vjerujem i da je uživao u cijelom tom procesu. A upravo je ta situacija posljednjih sedamnaest godina, u kojoj se slikarstvo na velika vrata vratilo i na našu scenu, otvorila mogućnosti za novo čitanje našeg slikarskog nasljeđa za mlade slikarice i slikare. Nadam se i da će se stvoriti i jača svijest o posebnosti aure umjetničkog djela, da će publika jače otvoriti i svoje domove i radne prostore za slikarstvo, za djela kako Ede Murtića, tako i djela ostalih slikara kojima se valja okružiti u svakodnevici.”
Murtićevi su radovi, kažemo dalje Buntaku, često definirali duh vremena, spominjemo ciklus vezan uz ratna stradanja (izložen u Umjetničkom paviljonu pod nazivom “Rat”), te pitamo koliko je važno za umjetnika da njegovi radovi definiraju duh vremena. “Umjetnici mogu definirati duh vremena na različite načine, naravno to ovisi i o okruženju, razlikama u talentu, senzibilitetu i izvorima inspiracije. Postavlja se i pitanje što je duh vremena za pojedinca. Primjerice, trećinu života provedemo spavajući, pa su tako i snovi dio duha vremena koji nas određuju. Ako netko sanja slike, za njega je to istinski duh vremena. A onaj koji ne sanja slikanje, drugačije će tumačiti vrijeme i prostor. Zato je i zanimljivo živjeti, među ostalim, i zbog tih različitosti. Naravno u ekstremnim uvjetima u kakvim i sad živimo, reagiramo na okruženje koje nas pritišće intenzivnije nego što je to uobičajeno”, govori Buntak.
“Murtić je odgovorio na pitanje svoga vremena svojim djelovanjem. Nije prihvatio ograničenja malog prostora i hrabro je nametnuo svoju viziju okruženju. Njegovi veliki formati, otvorene boje, široki potezi, miris slobode, reprezentativnost istupa i predstavljanja, podignuli su granicu za nove, mlade generacije. Sigurno je dao vjetra u leđa mnogim umjetnicima koji su uslijedili, nagovijestio je raskoš boje života i nadu.”
Uz razgovor ćemo se složiti i da se Murtića često pogrešno percipira isključivo kao apstraktnog slikara. Kako govori Buntak: “I kad gledamo početke Murtićeva djelovanja, i njegov je ciklus iz New Yorka izgledao apstraktno. Da ne govorim o slikama koje su uslijedile. Murtić jest temeljno naslonjen na apstraktne zasade zapadne i europske umjetnosti, no u kontekstu vremena u kojemu je počeo djelovati. Naravno, možemo pronaći mnoštvo figurativnih tendencija u susretu s pejzažom i okolinom koje su kontinuirano prisutne u Murtićevu djelu. Igrom slučaja, imao sam prilike pogledati uživo izložbu američke apstrakcije u njujorškoj galeriji P.S.1 2005. godine (i sam je Buntak u ovoj galeriji imao svojedobno izložbu, op. a.). Dio je tih slika imao jasno vidljive figurativne elemente.”
Na pitanje koje mu je razdoblje kod Ede Murtića najdraže, malo oklijeva s odgovorom, jer sva su mu razdoblja bliska. Naposljetku odgovara: “Za tako bogatu aktivnost i izvrsnost, kontinuirano i strastveno uranjanje, teško je izdvojiti detalj. No, šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća kod Ede Murtića ispunjenje su pravom slikarskom zrelošću. Nakon susreta s keramikom, ali i osobnog iskustva u izradi keramičkih murala, ovaj segment djelovanja Murtića izrazito mi je drag. Naravno, tu su i brojni gvaševi, kao i blokovi u kojima se iščitavaju intimni slojevi slikarske strasti i talenta ovog umjetnika.”