Sam Bog, ako i on, zna kako bi izgledali rock i blues pa i funk i jazz te cjelokupna popularna glazba da je Jimi Hendrix poživio i, primjerice, snimio navodno planirani album s Milesom Davisom, nakon njegove jazz-rock fuzije “Bitches Brew” (1970). Bilo bi zanimljivo vidjeti i čuti što bi i kako Hendrix izvodio na festivalima nakon Woodstocka i bi li s vremenom surađivao s Princeom i Jacksonom, Nirvanom i Peppersima, Jackom Whiteom i Joshom Hommeom ili snimao duet albume poput Santane.
To, nažalost, nikada nećemo saznati, ali zahvaljujući tome što je 1968. godine u njujorškom Greenwich Villageu napravio vlastiti studio “Electric Ladyland”, Hendrix je ostavio niz snimaka mimo objavljena tri regularna studijska albuma “Are You Experienced”, “Axis: Bold As Love” i “Electric Ladyland”. Zbog toga se vrlo brzo nakon smrti Hendrix “javljao s drugog svijeta”, odnosno njegova je publika već ranih 70-ih dočekala prve posthumne albume “The Cry Of Love”, “Rainbow Bridge” i “War Heroes”.
A onda je vrag diskografske industrije došao po svoje pa je uslijedio nepregledan niz na ovaj ili onaj način prepakiranih studijskih i live snimaka zbog čega je bilo mučno gledati, a često i slušati kako se s jedne strane krnji ugled boga električne gitare, a s druge strane istim zahvatom njegovoj publici muzu pare. I tako je bilo sve do objave “First Rays Of The New Rising Sun” (1997), prvog posthumnog Hendrixova albuma od čak 17 snimaka koji je “nadgledala” Hendrixova obitelj kroz zakladu Experience Hendrix. Ista je zaklada u suradnji s tvrtkom Legacy iz megakompanije Columbia/Sony bila odgovorna i za “Valleys Of Neptune” (2010), “People, Hell And Angels” (2013) i nedavno objavljeni “Both Sides Of The Sky” na kojem su u izvrsnoj postprodukciji snimatelja i producenta Eddieja Kramera, koji je i za života surađivao s Hendrixom, logično usustavljene i objavljene njegove ranije pretežito neobjavljene snimke.
Doduše, niz pjesama publici je bio poznat otprije, s ranije objavljenih, službenih posthumnih albuma ili neslužbenih bootlega, no za razliku od niza takvih izdanja “First Rays Of The New Rising Sun”, “Valleys of Neptune”, “People, Hell And Angels” i sada “Both Sides of The Sky” imali su i glavu i rep, odnosno dobru koncepciju i više nego solidno uređene i masterirane snimke, bez dubioznih nadosnimavanja, kroz koje je ipak moguće u pravoj mjeri otkrivati što je Hendrixu prolazilo kroz glavu i prste dok je kontemplirao, planirao i snimao sve ono što se nije našlo na njegova tri regularna studijska albuma.
Moglo bi se reći da je na tim snimkama, odnosno kroz te albume, Hendrix napokon “uskrsnuo” u pravoj mjeri, a valja se nadati da će s vremenom tako biti i s vjerojatno prilično bogatom ostavštinom Princea, kao radoholičara također s vlastitim studijem u kojem je neumorno snimao.
Hendrixov “Both Sides of The Way”, baziran na snimkama nastalima između 1968. i 1970. godine, odnosno nakon albuma “Electric Ladyland”, osim što funkcionira kao cjelovit album također donosi i poneku suradnju poput “20$ Fine” Stephena Stillsa, ujedno za mikrofonom i orguljama, kao i u robusnoj studijskoj izvedbi epohalne skladbe “Woodstock” iz portfelja Joni Mitchell, dok je “The Things I Used To Do” iz ostavštine Guitar Slima nastala u kolaboraciji Hendrixa s bijelim blues-rock gitaristom Johnnyjem Winterom. Uz spomenute snimke, glavni mamci albuma “Both Sides of The Sky” još su i vatrometna obrada blues standarda “Mannish Boy” Muddyja Watersa, nabrijana “Hear My Train Comin’” (bez nadosnimavanja kontroverznog producenta Alan Douglas) te iskričava “Stepping Stone”.
Uz regularna tri studijska albuma Hendrixa, posljednja tri “posthumna” albuma daju pravi uvid u Hendrixovu neizmjerno značajnu ostavštinu.