Što prvo pomisliš kad čuješ za Daruvar? Većina ljudi sigurno pomisli na mali grad koji birokratskim čudom, ili zbog makinacija, ima više automobila nego stanovnika. Drugi se sjete daruvarskih Čeha, Staročeškog piva, zadarskog “Daruvarca” sa stranica crne kronike...
Kruno Lokotar, urednik mnogobrojnih izdanja kod gotovo svih relevantnih izdavača, postavio je to pitanje svojim prijateljima, poznatim hrvatskim književnicima i novinarima, ali i nekim drugim piscima. I napravio jednu od najneobičnijih zbirki priča.
“Kad čujem Daruvar” je zbornik 28 autora koji je ovih dana izašao u izdanju Jesenski&Turka.
Knjiga nije nastala na zahtjev lokalne turističke zajednice, ali mogla bi završiti kao posebna uspomena svakoga tko posjeti ovaj grad. “Iskoristit ću svoj urednički autoritet, veze i znanja, valjda i ugled, koje sam kroz četvrt stoljeća rada u književnosti i u medijima prikupio, pa zamoliti vrhunske autore, pisce i novinare, da napišu tekst na temu ‘Kad čujem Daruvar’”, prepričava Lokotar u predgovoru kako je kovao planove oko knjige.
“Uvjet je bio samo jedan: autori ne smiju biti Daruvarčani, jer zanima nas kako nas ‘drugi’ vide. Autori mogu biti u bližem ili daljem odnosu s gradom, prolaznici, povremenici u njemu, a u doba Googlea, gradskih kamera i uz malo uredničkog navođenja, posebno me zanimalo kako će ispisati oni hrabri autori koji u grad nikada nisu kročili nogom ni provezli se kroz njega autom. Autori pri tom sami biraju žanr, motiv i temu, uvjet je samo da ono što će napisati ima veze s Daruvarom”, piše Kruno Lokotar. I odmah na početku Lokotar razjašnjava nedoumicu svih onih koji nisu odrasli u Daruvaru: “Uvijek laka srca kažem i pišem da sam Daruvarčan, nikako Daruvarčanin, kako bi, kaže pravopis, bilo pravilno”, a pogotovo ne Daruvarac.
Ostat će tajna kako mu je uspjelo nagovoriti na tu autorsku avanturu ljude poput Miljenka Jergovića koji i u priču o jednom usputnom posjetu gradu na zapadnim rubovima Slavonije uspijeva upresti svoje Sarajevo. Ili melankoličnog Zorana Ferića koji u priču upleće staru daruvarsku legendu prema kojoj je daruvarska ljekovita topla voda koja navodno liječi neplodnost u žena - samo starorimska povijesna podvala. Zapravo, za legendu su zaslužni daruvarski “ždrepci” koji poput dalmatinskih galebova uvijek stoje na usluzi.
Andrej Nikolaidis otkriva uglavnom nepoznat podatak (koji se skriva u fusnotama debelih povijesnih knjiga o Hitleru i nacističkom pokretu) da je David Frankfurter, prvi Židov koji je ubio nekog istaknutog nacističkog glavešinu, u atentatu u švicarskom Davosu 1936. – rođen u Daruvaru u kojem je i živio u djetinjstvu. Frankfurter je danas heroj u Izraelu, a jedna ulica u Tel Avivu nosi njegovo ime.
Razumljivo je što Virovitičani Branislav Glumac, Goran Gazdek i Sandra Pocrnić imaju sjećanje iz djetinjstva na susjedni Daruvar, baš kao i Bjelovarčanin Goran Tribuson. Svoje osobne veze s Daruvarom otkrivaju Pero Kvesić, Željka Godeč, Kristian Novak, Goran Vojnović...
Podatak da se u izvorno mađarskom nazivu grada krije ždral (daru-ždral), koji se našao i u plemićkom grbu utemeljitelja modernog Daruvara, grofa Antuna Jankovića, zaintrigirao je gotovo sve autore. Činjenica da gotovo nitko od nas Daruvarčana u životu nije vidio živog ždrala ni u gradu ni na obroncima okolnih brda, nimalo nije utjecala na njihove priče očito inspirirane i razvijane u ordinacijama dr. Googlea.
U sjeni čitavog, sada već jata ždralova, ostali su čarobni izvor vode u šumici pokraj središnjeg parka, koji Daruvarčani zovu Julisbrumm, “gola Maja” sa sisom izlizanom dodirivanjem znatiželjnih prolaznika (skulptura Antuna Augustinčića u središnjem dijelu parka), nevjerojatni par višestoljetnih ginkobiloga koje čuvaju barokni dvorac grofa Jankovića...
Zasigurno Emir Imamović Pirke i Boris Dežulović nisu imali nikakvo sjećanje na Daruvar sve dok ih Lokotar nije uhvatio u svoju mrežu. Zato ne treba čuditi što ni izmučeni Dežulović nije mogao izbjeći sučeljavanje s kobnom daruvarskom ptičurinom pa svoju priču osvetoljubivo završava porukom svom napornom uredniku: “Jebi se, Kruno, ti i tvoji ždralovi!”