Iza Helene Bulaje Madunić jedanaest je godina istraživanja i rada na projektu o Nikoli Tesli. Da se i puno manje posvećena i kreativna osoba nego što je energična Bulaja Madunić otputila na tako intenzivnu potragu i stvaranje, Tesla bi je usisao i progutao, posijao joj razna saznanja u dušu i um, pa ne čudi da umjetnica danas o projektu Tesla može, rijetko uzimajući i daha, govoriti dva, tri, pet sati… Pri tom često sklizne u kakav rukavac, meandrira među detaljima koji se u čas pretvore u, doduše, zanimljivu i kompleksnu, ali obično i 30-minutnu digresiju o još nekom novom aspektu Tesle. Makar inspirativan, nije to bio lak razgovor. Nekoliko mi se puta učinilo da smo, eto i nakon dva-tri sata, tek na početku i da sugovornica, možda i podsvjesno, nije još spremna reći što je sve pripremila za izložbu “Nikola Tesla – Mind From The Future”, koja se ove jeseni otvara uz veliko iščekivanje u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu.
Helena Bulaja Madunić, trebam li i spominjati, krajnje je entuzijastična i posvećena. Tesla ju, čuje se u podtekstu svake izgovorene rečenice, nosi i inspirira, i to godinama raste: “Daje mi snagu da budem potpuno slobodni umjetnik života! Nakon što pola radnog vijeka i najbolje godine svog života posvetiš Tesli intelektualno, praktično i duhovno, jednostavno ne možeš ostati isti čovjek. Teško je o tome pričati, ali nadam se da ću ovom izložbom potaknuti kreativnost u svakom čovjeku…” velika su njezina očekivanja. Teslom se prvenstveno bavila kao umjetnikom i filozofom, ne kao inženjerom. Jer, ne bi li stvorio to što je ostavio, Tesla je, vjeruje – morao biti veliki umjetnik.
“Zašto je zaboravljen? Vjerovao je da je umjetnost važnija od znanosti, jer umjetnost je dostupna i pristupačna svakome, ona u čovjeku može pobuditi snagu da u sebi ne zatomi kreativnost. Kreativnost nije privilegij umjetnika, svaki čovjek, da bi živio, mora biti kreativan. Želim ovom izložbom propitati koliko tehnološki razvoj dokida ili unapređuje kreativnost i je li to razlog zbog kojeg razvijena društva danas tonu u kolektivnu depresiju i nalaze se na rubu kaosa kojem svjedočimo, primjerice, u današnjoj Americi. Stroj nikada ne smije nadići ljudsku kreativnost, to je ono o čemu je i Tesla pričao. Njega se, jasno, obično gleda kroz struju i inženjerstvo. Ali, Tesla je bio filozof i genij, umjetnik. Da je tad svijetu trebalo dati sladoled, on bi bio stvorio sladoled, a ne struju.”
Osim nagrada i velikog međunarodnog uspjeha s multimedijskim projektom, “Pričama iz davnine”, animiranom i interaktivnom obradom bajki Ivane Brlić Mažuranić, iz toga joj je doba ostao i tim kreativnih suradnika, ljudi s kojima se odlično slagala, i s kojima je htjela nastaviti raditi. Većina njih su u New Yorku. Bila je 2004., Helena je ležala u Zagrebu, čuvajući trudnoću s blizancima, imala je mnogo vremena i bavila se mišlju što dalje, kao iskoristiti kreativnu snagu i dobru sinergiju njujorških suradnika. Spomenula im je Nikolu Teslu, nisu davali baš nikakve znakove prepoznavanja tog imena. “Nije mi palo na pamet da kad kažem Tesla ljudi neće imati pojma o kome govorim!” priča. Nabavila je biografiju “Man Out of Time” Margaret Cheney. Ona je čitala u Zagrebu, Sabina Hahn i Christian Biegai u New Yorku. Potom su Hahn i Biegai hodali po Teslinim njujorškim lokacijama. “Bilo je to fantastično. Današnjim Facebook-rječnikom govoreći, imala sam Live Feed s ulica New Yorka kroz neku perspektivu Teslina života, tj. refleksiju njegova života u današnjici. Prva ideja je bila da radimo dokumentarno-animirani dugometražni film inspiriran Teslom. Zanimao nas je umjetničko-filozofski aspekt Nikole Tesle. Tesla danas postoji kao iskričava koprena u zraku, živ je među klasicima suvremene umjetnosti, a nikada nije o njemu napravljeno neko umjetničko djelo na svjetskoj razini, koje bi pričalo o tom njegovu aspektu. Otkrivajući da su Teslom inspirirani i Terry Gilliam i Laurie Anderson i Marina Abramović i Jim Jarmusch i Samantha Hunt… neki od umjetnika koji su vrlo snažno utjecali na nas, intuitivno nam je postalo jasno da oko Tesle postoji veliki i moćan umjetnički kružok koji stvara djela koja nisu direktno inspirirana Teslom, ali u sebi sadrže njegovu poetiku i njegov moto isticanja kreativnosti kao ključne snage ljudskog života”, govori Bulaja.
Tako je nastala ideja o dokumentarcu koji se bavi Teslom kao inspiracijom u umjetnosti. “Trebala je to biti jednostavna dokumentaristička forma, u kojoj spomenuti veliki umjetnici pričaju o Tesli. Ali, moji suradnici i ja smo razigrana velika djeca, Biegai je kompozitor, Sabina Hahn kiparica, keramičarka, animatorica, ja sam pak primarno vizualna umjetnica, sekundarno filmska redateljica i sve je to vodilo da stvorimo neko svoje djelo, inspirirani Teslom, a ne samo da tek dokumentiramo priče ostalih koji su inspirirani Teslom.”
Tako je nastao cross medijski, interaktivno eksperimentalni dokumentarni film “Mehaničke Figure_Inspirirani TESLOM”, koji je do sada imao razne manifestacije, od animiranih koje su prikazane na festivalima do nekoliko izložaba video arta. “Film je svaki put doživljavao novi cut, on je beskonačan, kroz tih 11 godina sa suradnicima sam gradila svoj vizualni rječnik inspiriran Teslom koji mi je omogućio da kombiniram i intervju i poetske vizije drugih umjetnika. Na izložbi će posjetitelji moći čuti izbor izjava tih velikih umjetnika o tome što je ideja, što je stvaranje, što je umjetnost… Nadam se da ćemo uspjeti prenijeti i djeci i odraslima koji nikada za sebe ne bi pomislili da su umjetnici - da je svaki čovjek umjetnik svog života.” Nije, kaže dalje, klasična obožavateljica lika i djela Nikole Tesle. “On je za mene u početku bio samo jedna od četiri teme kojima se bavim. Ali, vrlo brzo je postao središte mog interesa, postao je dominantan, taj projekt od početka je pratila velika pozitivna energija i sva vrata su se otvarala. Evo nekih primjera: došla sam u New York, i odjednom zove me asistent Laurie Anderson i pita zašto ne odgovaram na mail. A ja sam bila poslala mail na koji sam mislila da nitko neće odgovoriti. Dogodilo se da su oni odgovorili, ali ga nisam vidjela, pa su još uložili dodatni napor da dođu do mene.
Drugi dan mi Anderson otvara vrata svoga stana, uzme me srdačno za ruku i kaže da uopće ne razumije što to zapravo radim, ali da mi želi pomoći. Bez velike pompe. Sa mnom je bila fotografkinja Mare Milin, od nje sam naručila fotografije New Yorka u kontekstu Tesle. Ona je poželjela Laurie Anderson snimiti kao malog Teslu koji skače s kišobranom i pokušava letjeti, i Laurie je spremno pristala na to, a i odmah me preporučila Marini Abramovič. I tako se samo redao niz… Do svih tih ljudi došla sam nevjerojatno lako.”
Izložba je velika umjetnička instalacija koja u sebi sažima nekoliko ključnih elemenata. Sam kružni prostor Meštrovićeva paviljona odredio je i generalnu koncepciju, jer ga je Helena Bulaja Madunić, postavljajući izložbu u prostor, prepoznala kako opnu Teslinoj zavojnici. “Izazov je da priča mora biti bez početka i kraja, baš kao što Teslina izmjenična struja nema kraja. I moj film je priča bez početka i kraja. Kad se dođe na početak s kraja, to je tek novi početak, to je kozmičko jedinstvo o čemu priča i Tesla; i kvantna fizika danas traži tu božansku česticu. Taj sustav vječnog, a krug jest vječna forma, meni je bio najveći izazov - kako sačuvati linearni protok, jer priča mora imati uvod, zaplet, rasplet, ne bi li je posjetitelj doživio, ali kako onda nakon uvoda, zapleta i raspleta ponovo ići korak dalje. Teslu ne promatram kao čovjeka, već kao sustav.”
Meštrovićev paviljon izložba će djelomice pretvoriti u Hotel budućnosti, po uzoru na Gaudíjev Hotel Attraction. Spomenuti hotel ostao je tek ideja, nastala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Nikad nije realiziran, baš kao ni onaj konceptualni Teslin zadnji patent.
Hotel Attraction trebao je biti sagrađen na mjestu gdje je kasnije nastao World Trade Center, lokaciji gdje je nekoć bio prvi Teslin ured.
Da je hotel izgrađen, bio bi veći od kasnije nastalih Empire State Buildinga i Eiffelova tornja. “Idejno, to je bila impresivna arhitektura grada, kao svemirskog broda, zasebnog organizma u kojem bi stanovali tadašnji vizionari, napredni ljudi koji su išli svijetom i tražili mjesto gdje bi mogli realizirati svoje ideje. Mnogi od njih živjeli su po nekakvim hotelima, odrekli se obitelji i bračnog života; baš kao i Tesla koji je morao otići u New York ne bi li našao investitore, jer su njegove ideje nadilazile financijsko i idejno doba tadašnje Europe. Tesla nije bio jedini, ljude takve posebne osobnosti danas ponekad nazivamo digitalnim nomadima, a Tesla i takvi iz njegova vremena bili su kreativni nomadi, i baš zbog njih se i rodila potreba za drugačijim vidom stanovanja, za tim hotelom. Potaknuta tom Gaudíjevom idejom i gledajući prostor Meštrovićeve galerije odlučila sam posjetiteljima dati iskustvo tog vremena tako da naglasim upravo snagu ideje. Ideje koja je pokretač svega. Zato i rekreiramo Hotel Attraction i ideju Teslina zadnjeg konceptualnog patenta, projektora iz glave. Tesla je imao snažnu moć vizualizacije, do razine današnjeg iskustva 3 D modeliranja. Nikada nije radio skice, nisu mu trebale. Jer, imao je snažne, hiperrealistične vizije strojeva u glavi. Ali bio je loš crtač, zato je sanjao o projektoru iz glave. Taj projektor iz Tesline glave je današnji 3D printer. Danas, kad imaš sliku u glavi, lako možeš, u par klikova mišem i tipkovnicom, vidjeti tu svoju ideju. Mi sad doslovce živimo taj Teslin san”, objašnjava Helena Bulaja Madunić.
Zagrebačka izložba tako donosi prvu fizičku reinterpretaciju Hotela Attraction, “jer on i dalje postoji samo kao skica na papiru, pojavio se tek u dva SF filma. Za taj hotel se nije puno ni znalo dok nisu srušeni njujorški blizanci. Njega je na svjetlo dana izvukao Paul Laffoley, koji je umro prije nekoliko godina, a koji je bio prvi umjetnik kojeg sam intervjuirala o Tesli. On je saznao za taj projekt još kao student. I nakon 11. rujna i rušenja “blizanaca”, kad je bio natječaj za memorijal, predložio je da se tamo napravi Hotel Attraction. Tako sam i ja saznala za njega.”
Gaudíjev hotel na zagrebačkoj izložbi bit će na donjoj etaži Galerije, u lobiju. A gore, u prstenu, dva su glavna segmenta: jedan je prolaz kroz Teslin um i Teslin san, to su filmske freske iz spomenuta dokumentarca, rastvaraju se na pet poglavlja koji kombiniraju video, scenografsku umjetnosti, ima i pop up-knjiga, u kojoj će se posjetitelj, kaže Helena, “osjećati kao Alisa u zemlji Teslinih čudesa”. “Glavna mi je želja da prenesem Teslin naivni dječji impuls koji ga je držao do kraja života i koji je bio ključan da ne podlegne odbacivanju tih velikih ideja koje je on imao, a koje njegovo vrijeme nije razumjelo.”
Izložba prati film, ali ga kustoski sidri u Teslinoj biografiji, pratimo Teslin životni put od rođenja pa sve do refleksija u suvremenom svijetu, ali kroz potpuno novu perspektivu, fokusirajući se prije svega na utjecaj njegova rada u razvoju optičkih igračaka, fotografije, filma, animacije, glazbe, znanstvene fantastike, kognitivne psihologije, astronomije i umjetnosti art décoa, polazeći od ideje da biti inspiriran Teslom znači u sebi probuditi kod kreativnog života, što je ujedno glavna poruka koju, kaže Bulaja Madunić, ovom izložbom želi prenijeti široj javnosti.
Pola se godine, priča, opirala uopće i raditi izložbu. “Znala sam koliko je kompleksna, a ljudi su danas zasićeni ‘atrakcijama’, jer su one uglavnom vrlo primitivnog, nekreativnog karaktera, tipa Pokemon Go i slične gluposti. Ova izložba nije bila moja producentska inicijativa. Taman kad sam odustala od Hrvatske, u kojoj je zbilja ponekad i naporno biti inovativan, velika energija i producentska vizija ravnateljice HDLU-a Ivane Andabaka otvorila nam je vrata predivnog prostora, kojem ni ja ni producenti iz Real grupe nismo mogli reći ‘ne’. I tako smo krajem prošle godine krenuli - moj tim, HDLU i Real grupa, u ovu najnoviju avanturu inspiriranu Teslom, koja je veliki izazov za sve nas. Ako se produkcijski uspiju realizirati sve ideje, vjerujem da će publika zaista uživati u ljepoti Teslina stvaralačkog duha, a Hrvatska dobiti još jedno svjetsko kapitalno pionirsko djelo novog pripovjednog “žanra” - interaktivne filmske freske. Iako planirana kao putujuća, ova izložba po svom karakteru i konceptu nikada neće biti jedna te ista… samo to je već snažna konceptualna inovacija u kojoj je i autor i kustos zajedno s umjetnicima u ulozi vječnog kreatora i aktivatora novih stvaralačkih ideja…”, razmišlja autorica.