Zlatka Burića Kiću, hrvatskog glumca s danskom adresom, starije generacije vjerojatno najviše pamte kao jednog od osnivača avangardnog kazališta Kugla glumište, a mlađima je najpoznatiji po antologijskoj ulozi u trilogiji “Pusher” redatelja Nicolasa Windinga Refna. U Zagrebu trenutno boravi zbog predstave “Ljubavni slučaj Fahrije P.” koju je zajedno s kolegama postavio u Teatru &TD, ali i zbog filma “Comic Sans” Nevija Marasovića, koji je svjetsku premijeru imao početkom ožujka na beogradskom FEST-u, a u hrvatska kina stiže 8. ožujka.
Iako ga rijetko imamo prilike vidjeti u hrvatskim filmovima, u posljednja dva tumačio je uloge očeva - u hvaljenom debiju Hane Jušić “Ne gledaj mi u pijat” on je autoritativni pater familias čija bolest promijeni odnose unutar obitelji, a u najnovijem Marasovićevu uratku glumi umjetnika i bonvivana Brunu.
Nevio Marasović ovaj film naznačio je već u metafilmu ‘’Vis-à-vis’’, gdje redatelj (Rakan Rushaidat) pokušava snimiti film ‘’Comic Sans’’ i upoznaje glumca za kojeg želi da mu glumi u filmu. Tu ulogu tumačio je Janko Popović Volarić, koji igra i glavnu ulogu u filmu “Comic Sans”, a evo kako je Marasović u intervjuu koji smo vodili prije dvije godine opisao svoj najnoviji uradak, čiji se naziv odnosi na font koji svoju slavu duguje stripovima: “Bit će to jedan pomalo woodyallenovski film o ljudima u ranim tridesetima i muško-ženskim odnosima. Glavni lik je dizajner koji pokušava dobiti natrag bivšu curu, doživi potpuni nervni slom i mama mu naredi da ode s ocem koji je otkačeni slikar boem na Vis, gdje otac ima galeriju. On i otac nemaju nikakav odnos i potpuno su različiti, no na tom putovanju kroz odnos s ocem shvaća i neke stvari o sebi.”
Comic Sans - trailer_HR from Kinorama on Vimeo.
Uz Burića i Janka Popovića Volarića u ulozi yuppie dizajnera Alana, u filmu se pojavljuju Nataša Janjić, Alma Prica, Tanja Ribič te nekoliko slovenskih glumaca, ali i dvije Dankinje, Jette Ostan Vejrup i Sara Hjort Ditlevsen.
- Bilo je zamišljeno da u filmu glume dvije strankinje, a kada smo se pripremali za film, Nevio i Janko došli su u Kopenhagen kako bismo učili tekst i zbližili se, što je bila jedna lijepa gesta. Jeli smo puno sjeverne ribe i prolazili scene, pa je redatelj tamo našao i glumice - pripovijeda Burić.
Janko Popović Volarić i Zlatko Burić u filmu 'Comic Sans'
Osim na Visu, film je sniman i na otoku Jabuci, do kojega su dvojica glavnih likova morala doplivati s broda, budući da su obale otoka strme i nepristupačne za sidrenje, a imali su, kaže, sreću jer je upravo tih dana more uz Jabuku bilo neuobičajeno mirno. Kakav je njegov filmski lik Bruno?
- Bruno je otac iz 70-ih koji je valjda bio neodgovoran prema svojoj obitelji, pa se sin strašno trudi da ne postane kao on. Naime, tih godina ljudi su pokušali živjeti drugačije nego u tradicionalnoj obiteljskoj vezi, a tu cijenu platila su njihova djeca. Lik Brune ide od žene do žene, slika neke slike koje nisu bogzna što i od kojih ne može živjeti, lagodno provodi vrijeme... Nije to jedina crta tog vremena, ali jedna od tih crta jest da se djeca roditelja iz tih godina osjećaju pomalo izdano. U Danskoj je ta tema vrlo živahna ovih godina, jer djeca roditelja iz 60-ih i 70-ih sada su u punoj snazi, a time se bavi i posljednji film Thomasa Vinterberga, “Komuna”. Vinterberg je također odrastao u jednoj takvoj komuni, a u Danskoj se nedavno pojavila i knjiga u kojoj djeca odrasla u Kristijaniji pričaju svoja iskustva koja su za neke bila vrlo traumatična - priča nam Zlatko Burić, koji je rođen u Osijeku, gdje je napravio i prve glumačke korake, a u Danskoj je počeo živjeti 1983. godine, i to u radničkoj četvrti Kopenhagena, Nørrebrou. S obzirom na to da nam Dansku uvijek predstavljaju kao zemlju najsretnijih ljudi, pitala sam našega sugovornika može li nam nekako razbiti taj mit.
- Danska je zemlja koja je zahvaljujući socijaldemokraciji sagradila jednu do sada dobro funkcionirajuću državu. Moj prvi dojam kada sam počeo živjeti tamo bio je da se na ovim našim prostorima nikada nije istinski doživjela industrijalizacija. U kvartu u kojem sam živio živjele su tri generacije radničke klase koje su platile skupu cijenu industrijalizacije. Tamo je vladala grubost radnog tržišta, koja je zahvaljujući sindikatima bila ublažena, ali takvu grubost mi nismo poznavali. Ja nikada nisam vidio kvartove gdje su u tri generacije živjeli radnici. U Jugoslaviji je 60-ih godina krenula ta velika transformacija prema industrijskom društvu, ali su ljudi zadržali veze s ruralnom, predindustrijskom zajednicom, što u Danskoj nije bio slučaj, njihovo društvo bilo je mnogo više individualizirano. Za mene je bilo apsolutno šokantno vidjeti što su jeli ti Danci među kojima sam živio, oni su dvije generacije jeli industrijsku hranu. To je bilo tako siromašno društvo, ali postojala je svijest o tome i iz te radničke subkulture upravo je u tom kvartu nastala punk subkultura, ne kao nešto pomodno, već su oni doista to živjeli. U danskoj kulturi mi se još uvijek sviđa taj fight, a ne cviljenje - ako nečega nema, to će onda organizirati - priča Burić, koji se u Dansku preselio zbog bivše supruge Dankinje.
- Sonja je došla na Akademiju likovnih umjetnosti na studentsku razmjenu, svidio joj se Zagreb, naučila je jezik... Bilo je to vrijeme novog ekspresionizma, počele su se miješati scene, pa smo se mi iz Kugla glumišta družili s ljudima s Likovne akademije, među kojima je bio Mance, Helena Klakočar, Sarma... tako sam upoznao i Sonju. Prvo smo živjeli u Zagrebu, a kad je ona zatrudnjela, otišli smo u Dansku. Isprva smo mislili da ćemo živjeti u dvije kulture, na dva mjesta, no vrlo brzo smo dobili troje djece pa sam ostao tamo, no nisam to osjetio kao neki odlazak - kaže Burić i ističe da se nikada nije osjećao emigrantom (“Od čega bih ja emigrirao?”), već voli reći kako se on samo miče po prostoru.
Dok nije savladao danski jezik dovoljno dobro da na njemu može i glumiti, radio je razne fizičke poslove, a danas, kaže, već i misli na danskom iako ga govori s naglaskom.
- Ako igram u predstavi, mogu se truditi da govorim standardni jezik, ali ne mogu si zamisliti da na filmu moram govoriti drugačije nego što inače govorim jer bih izgubio spontanost koju imam. Pristajem jedino ako me ispravljaju na standardni naglasak što je bio npr. slučaj kada sam glumio na engleskom kod Stephena Frearsa u filmu “Dirty Pretty Things”. Jedan od mojih briljantnih bljeskova u danskom društvu bio je taj da sam prva osoba koju svi Danci znaju a da govori danski s jakim stranim naglaskom, što je bio ne samo štos nego i politički stav. Često kad sam igrao u teatru redatelji su moj naglasak koristili u smislu statementa ili koncepta predstave. Igrao sam naslovnu ulogu u “Tramvaju zvanom čežnja” i doista je bilo čudno da taj Kowalski kod Tennesseeja Williamsa govori dobar engleski, on bi zapravo trebao biti netko tko ima broken English i onda je to jedan njemački redatelj tako i napravio - objašnjava.
U Danskoj kazališni glumci nemaju stalni angažman, nego su freelanceri koji rade od projekta do projekta, no svi su članovi sindikata, a sindikat garantira dužinu ugovora koji ne može biti kraći od dva mjeseca. Jedino Kraljevsko kazalište, priča Burić, ima mali ansambl, kao i još jedno kazalište u Aarhusu, drugom po veličini danskom gradu.
- Paradoks je da sam zapravo najviše igrao u Kraljevskom kazalištu, jer kada sam počeo nastupati u teatru, istovremeno se događala navala neoliberalizma i onda su sva kazališta, pa čak i alternativna, bila pod pritiskom da zarađuju što više novaca, pa su se uplašili i krenuli raditi mainstream predstave. A Kraljevsko kazalište je institucija koja nije imala tih problema, oni su imali svog intendanta, koji je, ako je bio dovoljno hrabar, mogao raditi predstave kakve je htio. Tako da je u jednom trenutku Kraljevsko kazalište bilo zapravo najslobodnije u cijeloj Danskoj - govori Burić, koji je glumio i u Operi, i to u mjuziklu “My Fair Lady”, gdje je imao ulogu oca Elize Dootlite. Mjuzikl je postavio tadašnji šef Opere Kasper Holten, koji je poslije u dva mandata vodio i londonsku Kraljevsku operu Covent Garden, a u dvije sezone igranja izveli su 98 predstava za publiku od tisuću ljudi.
Na veliko se platno Burić probio 1996. godine ulogom srpskog kralja droge u filmu “Pusher”, koji je pokrenuo i karijeru tada još mladog i nepoznatog Nicolasa Windinga Refna, a glumački partneri bili su mu Kim Bodnia i Mads Mikkelsen. Kako je uopće dobio tu ulogu?
- Kad je ovdje bio rat, Danci su primili mnogo izbjeglica s naših prostora, koji su imali status privremenog boravka i živjeli su u kampovima. Kako je među njima bilo mnogo djece, koja zbog nereguliranog statusa nisu mogla ići u školu, mnogi danski dobrovoljci dolazili su podučavati ih danski, a ja sam učio djecu teatar i film. I upravo tamo čuo sam da traže glumce za “Pusher”, te sam otišao na audiciju. Tradicionalno, u Dansku heroin donose Pakistanci i Refn je originalno htio Pakistanca za tu ulogu, ali nije mogao naći pakistanskog glumca. A kako je druga najčešća ruta kojom dolazi heroin balkanska ruta, onda se odlučio za glumce iz naših krajeva, tako da je priča bila potpuno vjerodostojna. Na audiciji me dobro isprovocirao jer je htio vidjeti kako ću reagirati, ali svidjelo mu se to i dobio sam ulogu - prisjeća se Burić koji je za ulogu Mila osvojio i najveću dansku filmsku nagradu Bodil, koju dodjeljuje Dansko društvo filmskih kritičara, a rečenica koju izgovara u tom filmu - Du er min, ven Franke! (u prijevodu: Ti si moj prijatelj, Franke!) - postala je u Danskoj, ali i cijeloj Skandinaviji, referentna točka, nešto poput De Nirove: “Are you talking to me?”
- “Pusher” je film o tome kako se čovjek ponaša pod pritiskom vremena, a Refn se odlučio za gangsterski žanr. On nije redatelj koji radi socijalne filmove, jako je formalan i taj film stvarno je imao velik utjecaj u svijetu među redateljima, no mnogi od njih nemaju tu formalnu čistoću koju je imao Refn. On dolazi iz poznate filmske obitelji, njegov otac Anders Refn veliki je danski redatelj koji je prvi radio krimi-serije na televiziji, radio je prve žanrovske filmove i bio je supervizor Larsa von Triera. Njegov ujak otvorio je prvo art-kino u Danskoj koje još postoji i u koje je doveo cijeli francuski novi val, a mama mu je čuvena kliperica. On je odrastao u filmu i jednostavno je filmski autist, u pozitivnom smislu. Sebe i dalje vidi kao indie redatelja, a njegov je stav da je najgore što ti se može dogoditi da ti film završi u Cannesu - smije se Burić, koji je s Refnom snimio tri nastavka “Pushera” te film “Bleeder”. Refnovi kasniji filmovi na engleskom jeziku ipak su završili u Cannesu, a Burić nam otkriva i jednu zanimljivu informaciju:
- Treći nastavak “Pushera” bio je veliko razočaranje i danski filmski establišment nije ga dobro prihvatio - zbog previše stranaca u filmu, previše brutalnih scena, neprihvatljive estetike i upotrebe jezika, tako da Refn zapravo nikada više nije radio danski film, a ni ja poslije toga dugo nisam mogao dobiti angažman u danskom filmu.
Dodaje i da su Danci poslije Francuza drugi u svijetu po broju domaćih filmova u odnosu na američke; domaći film se gleda i cijeni, pa tako gotovo nevjerojatno zvuči podatak da danski film koji nije dobro prošao vidi otprilike 100 tisuća ljudi, a onaj koji je propao “samo” njih 45 tisuća. Burića smo zamolili i da nam otkrije koja je tajna uspjeha danskih TV serija?
- Danska televizija - koja se zapravo zove Danski radio - zarađuje ozbiljne novce putem pretplate i imali su velike ličnosti koje su tamo stasale, kao i fantastičan program za djecu koji je bio potpuno drugačiji od onog američkog, disneyjevskog koncepta ili od akcijskih crtića kakve radi Pixar. Imali su i tradiciju TV drame, a ja sam imao sreću da sam sudjelovao u prvoj seriji koja je pokrenula cijeli taj novi val danskih serija, a zvala se “Taxa”. To je bila ozbiljna produkcija, epizoda je trajala 50 minuta, Anders Refn napravio je pilot, Stig Thorsboe ono što mi kolokvijalno zovemo lûk, a potom su u seriju ulazili drugi pisci i tako se učili. To je sličan princip kao kod dobrih američkih serija poput “Žice”; postoji taj lûk, glavni dio priče i prve epizode, i njih radi redatelj koji daje osnovni ton, a zatim dolaze i drugi redatelji. Mislim da su se kod “Žice” mijenjali po epizodi, dok su u Danskoj uobičajeni blokovi od po tri epizode, što je super za glumce jer tako imaju priliku raditi s različitim redateljima. Za dva mjeseca treba napraviti tri epizode, dakle 150 minuta u dva mjeseca, što su uvjeti skoro kao da radiš igrani film. I to se, naravno, vidi, jer glumci imaju dovoljno vremena pripremiti se, ozbiljno se radi na karakteru likova. A u Danskoj je pitanje prestiža raditi na serijama i svi najbolji snimatelji, fotografi, šminkeri i ostali žele raditi na serijama. Danci su puno prije pokazali respekt prema TV serijama nego što se to dogodilo na HBO-u i među prvima su shvatili da serije treba praviti lokalno - objašnjava Burić.
Povremeno radi predstave i u Hrvatskoj, ali isključivo unutar Kulture promjene Studentskog centra, lokaciji na kojoj su se uostalom dogodili i počeci Kugla glumišta. Jer, kaže, jedino je to mjesto koje mu izgleda kao da ima svjetski đir. Tako trenutno igra i u predstavi “Ljubavni slučaj Fahrije P.”, koja je premijerno izvedena u prosincu i nastala je po stripovima, Željka Zorice Šiša, koji je s Burićem bio u prvoj naletnoj grupi Kugla glumišta, a na repertoar &TD-a vraća se 6. ožujka.