AKTIVIST I PRODUCENT

Zvonimir Dobrović za Globus: Umjetnost je važna za čuvanje i širenje prostora naših sloboda

‘Performans je prilično varljiva umjetnička kategorija. Naoko česta jednostavnost koncepta, razlog je što je popularan‘
Zvonimir Dobrović
 Neja Markicevic/Cropix

Kako predstaviti Zvonimira Dobrovića? Vodeći aktivist i kulturni producent na nezavisnoj sceni možda je malo reći. Bio je višegodišnji koordinator festivala Eurokaz, kulturni menadžer, osnivač i voditelj Queer Zagreb festivala koji je promijenio mnoge smjerove i prakse u našemu kulturnom imaginariju. Osnivač je festivala Perforacije te umjetnički direktor udruge Domino, koja prezentira umjetnost i aktivizam kroz osnaživanje queer identiteta.

Iza nas je 19. Queer Zagreb. Kako ste ga doživjeli?

- Queer Zagreb se ove godine posvetio intimnijim kazališnim iskustvima, pričama koje su duboko osobne, koje se bave preživljavanjem, mehanizmima borbe, načinima opstanka. To je ono što mi se činilo da nam je prije svega prijeko potrebno, povratak onome najosnovnijem u nama samima. Oaze ranjivosti u nama kao izvori kreativnosti postaju naprosto naša snaga – i kao pojedinaca i kao društva u cjelini. Queer Zagreb se gotovo dva desetljeća bavi onim drugačijim, marginaliziranim, neprihvaćenim, a danas se čini kao da je i čitava umjetnost postala queer. Pozicija koju umjetnost, nažalost, sve češće zauzima u našim životima postat će razlog sve manje sposobnosti kreativnog razmišljanja i rješavanja bilo kojih problema, manje empatije u našim životima i, naprosto, manje duha. Stoga je dobro prisjetiti se da je važno da kulturni projekti žive i da se održavaju u kontinuitetu. Stoga je 20 godina Queer Zagreba, što obilježavamo sljedeće godine, zapravo obljetnica koja ne samo da je pothvat u domaćim ili regionalnim okvirima nego naš festival čini jednim od najstarijih queer izvedbenih festivala u Europi. Suradnje koje su u pripremi uključuju velike institucije poput The British Museuma iz Londona te Sveučilište Yale iz SAD-a, uz pregršt drugih domaćih i međunarodnih programa kojima će 2022. u Zagrebu uistinu biti queer.

Čeka nas i drugi blok. Smijemo li otkriti neke detalje?

- Zbog covida smo bili primorani neke od naših projekata odgoditi za jesen. Tako će u jesenskom bloku Queer Zagreba ove godine gostovati naša argentinska koprodukcija “Yira, yira” u režiji Nataše Rajković i Brune Isakovića. Predstava govori o seksualnom radu te se na sceni pojavljuje četvero argentinskih seksualnih radnica i radnika. Kroz njihove priče govori se o seksualnom radu kao osobnom izboru ili skupu okolnosti, ekonomiji i tržištu, marginama i središtima moći, željama i stvarnosti. Govoriti o radu kroz prizmu seksualnosti otvara nekonvencionalnu dimenziju rasprave o uvjetima rada, načelima jednakosti, morala, marginalizacije te društvene odgovornosti, o koje se spotiču i politika i teorija i feminizam i radno pravo. Prostitucija po

staje složen svijet u kojem se presijecaju ekonomija, spol, dob, odnosi moći, klase i “izbor”. Društvo iskorištava seksualni rad i uživa u njemu onoliko koliko ga moralizira i prezire.

image
Zvonimir Dobrović
Neja Markicevic/Cropix

Zanimljiva je suradnja s udrugom Tara iz Ličkog Petrovog Sela i Etnografskim muzejom na temu etno queera. Možete li nam približiti priču?

- Ovakve suradnje su najbolji primjer stvaranja posve jedinstvenih iskustava za publiku, zbog čega je Queer Zagreb kontinuirano prepoznat u domaćem kulturnom prostoru. Prije skoro godinu dana sam čuo za gospođu Sonju Leku i njezinu udrugu Tara i odlučio ih odmah posjetiti. Mnogo mudrosti, otpornosti i prkosnog humora krije se u ličkim tradicijama i u onima koji ih pamte i prenose dalje. Nekoliko mještanki Ličkog Petrovog Sela okupilo se zbog očuvanja tradicionalne izrade tekstilnih rukotvorina. To obuhvaća vunene čarape, coklje i torbe, ali za njih se pročulo uglavnom zbog autohtonih ličkih nakurnjaka – vunenog muškog donjeg rublja koje je štitilo od oštrih zima. S kustosicom Željkom Jelavić iz Etnografskog muzeja razgovarao sam o uključivanju u ovaj projekt etno queera, odnosno ideje da u narodnim tradicijama istražujemo queer u najširem smislu te riječi. Ispostavilo se da su naša baština i folklor prepuni queera i da smo ovom lijepom suradnjom Etnografskog muzeja, udruge Tara iz Like i Queer Zagreba tek otvorili škrinju queer blaga.

Kreirali ste i onlinebazu političkog performansa u Hrvatskoj. Kako biste vi definirali politički performans?

- Svaki je umjetnički medij potencijalno političan, jer političnost ne ovisi o formatu ili mediju, već leži u sadržaju, simbolici ili kontekstu. Naravno, zbog prirode performansa koji često nastaje i kao direktna reakcija na nešto, kao impuls, kao odgovor na određenu situaciju, lako je političnost uočiti u performansu kao jednu od karakteristika. Međutim, začudo se upravo političkim performansima kao takvima do sada nije na ovaj način bavilo, i to ovo istraživanje i proces koji smo započeli čini važnijim. Domino se već dvadeset godina bavi artom koji je u osnovi više ili manje političan. No, razmišljajući o stvarima koje smo radili i uspoređujući ih s onime što se produciralo i izvodilo u isto vrijeme, želio sam prije svega sebi dati neki pregled političkog arta. Odmičući se od performansa koje sam producirao ili inicirao i sagledavajući širinu područja koje se nametalo, rodila mi se ideja da bi bilo dobro napraviti istraživanje koje će obuhvatiti politički performans sustavnije, detaljnije i metodičnije. Prvi dio istraživanja je obavljen jednom manjom izložbom još 2017. godine, a koja je obuhvaćala petnaestak radova i umjetnika. Iz toga je proizašla dalje ova baza s tridesetak radova, nastala kasnije u suradnji s Karlom Pudar, Josipom Bubaš, Darkom Šimičićem iz Instituta Tomislava Gotovca te uz pomoć Vide Zelić i Nine Maštruko. Samo istraživanje i rad na online-bazi se nastavlja i pretpostavljam da će obuhvatiti dvjestotinjak radova koji će biti temelj i za knjigu koju Domino planira objaviti sljedeće godine, a paralelno pripremam i izložbu.

Zašto je performans važan za kulturu i društvo spram drugih umjetničkih medija i žanrova?

- Performans je jedna prilično varljiva umjetnička kategorija. Naoko česta jednostavnost koncepta, ili dojam nezahtjevnosti u izvedbi, razlog je što je performans relativno popularna forma, ali zapravo je u umjetničkom smislu izuzetno teška. Performans je zbog toga posebno važno njegovati da bi znao biti kvalitetan i umjetnički vrijedan. Također je društveno važan i jer je performans jedan vrlo brz umjetnički format, često dobro funkcionira na otvorenom te lako može određene teme uvesti u medijski i javni prostor. Kao takav postaje važan i u artikulaciji političke kritike, a kroz ovo istraživanje postaje jasno da su obol tome dali brojni umjetnici u obliku političkih performansa, happeninga i akcija. Umjetnost je važna za čuvanje i širenje prostora naših sloboda. Ovo istraživanje, zapravo, iscrtava i našu bližu političku i umjetničku povijest koja prati osnivanje snažnog mirovnjačkog i ljudskopravaškog pokreta, pojavljivanje queera i njegov razvoj, borbu za trans-prava, inicijative za obranu javnih prostora, slobode medija, kontinuiranu borbu za ženska i manjinska prava i odlučnog otpora neokonzervativizmu.

Kako danas funkcionira Fond za druge, koji ste pokrenuli sa suprugom, partnerom, mužem Brunom Isakovićem?

- Fond za druge je program poticanja filantropije i podrške umjetnosti, aktivizmu i edukaciji u Hrvatskoj i inozemstvu. Cilj Fonda je prikupljanje sredstava kojima će se kroz nekoliko programskih smjernica Fonda osnaživati društvena jednakost, solidarnost, kreativnost i znanje. Osnovali smo ga prije četiri godine Bruno Isaković i ja te smo goste na vlastitom vjenčanju pozvali da odustanu od kupovine svadbenih darova i umjesto toga doniraju sredstva u Fond za druge. Fond je kroz nekoliko programa do sada podržao pedesetak umjetnika i organizacija, pokrivajući troškove umjetničkih i aktivističkih edukacija, stipendija, programskih troškova i slično. Kroz Fond za druge se svake godine dodjeljuje i Nagrada “Nada Dimić” te je samo kroz tu aktivnost Fonda za druge s oko 60.000 kuna podržan rad brojnih pojedinaca i organizacija. Neki od dobitnika Nagrade “Nade Dimić” su Alpinisti koji su pomagali Zagrebu nakon potresa, Black Lives Matter, Žene ženama, Sanja Despot, Hrvoje Šimičević, Miroslav Sikavica, Igor Grubić, Oliver Frljić, Sanja Iveković i drugi.

Dodjela nagrade “Nada Dimić” ujedno je i komemoracija velike aktivistkinje i novinarke Vesne Kesić. Prisjetimo se na tren osnivanja nagrade i Vesnine uloge u tome.

- Nagrada “Nada Dimić” osnovana je kad i Fond za druge i to je bila jedna od prvih aktivnosti Fonda. Nagrada građana i građanki grada Zagreba “Nada Dimić”, priznanje angažiranim civilnim inicijativama, umjetnicima i građanima za njihov rad, dodjeljuje se od 2017. godine i jedna je od prvih ustanovljenih aktivnosti Fonda za druge. Podržavamo one pojedince i inicijative koji protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue, koji se odupiru sve snažnijem sužavanju sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju što vodi ka brisanju smisla umjetničkog, društvenog i političkog propitivanja i širenja društvenih sloboda uopće. Nagrada se sastoji od kamene ulične kocke, kaldrme, kao simbola pučkog otpora te novčanog iznosa od 7500 kuna. Nagradu su uz Brunu i mene osnovali Vesna Kesić, Eugen Jakovčić i Sonja Leboš. Naša draga prijateljica i kolegica Vesna Kesić bila je, zapravo, i mama i tata ove nagrade. Nažalost, Vesna nas je krajem prošle godine napustila i u sjećanje na nju ove godine ustanovljujemo i Nagradu “Vesna Kesić” za novinarstvo, koja će biti dodijeljena prvi put 25. lipnja ispred HDLU-a, kad će biti proglašeni i dobitnici Nagrade “Nada Dimić”. Vesna Kesić bila je osoba nevjerojatne energije i aktivističke snage, njezina volja i angažman za boljitak ovog društva, za podizanje standarda, a prije svega za razvoj kritičkog mišljenja mnoge od nas je inspirirala, obilježila i usmjerila. Vesna Kesić nam nedostaje ne samo osobno kao prijateljica, Vesna Kesić nedostaje ovom društvu kao građanka, kao polemičarka, kao pojava.

Kao izdavač, objavili ste nedavno novi prijevod Michela Foucaulta. Zašto ste se odlučili baviti novim prijevodom ovog ključnog mislioca 20. stoljeća?

- Foucault je nezaobilazan za svaku kulturu i kao izdavaču nam je važno da prijevodi njegovih djela budu dostupni čitateljima. Ovo je peta knjiga Foucaulta koju smo objavili, potporu za izdavanje smo našli u Francuskoj te kroz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj, i bez nje ne bismo bili u stanju domaćoj čitalačkoj publici ponuditi ovako zahtjevan i velik prijevod našeg dugogodišnjeg suradnika Zlatka Wurzberga kao što je knjiga “Povijest seksualnosti IV - Priznanja puti”. Ovim izdanjem kompletirana je na hrvatskom jeziku Foucaultova serija knjiga “Povijest seksualnosti”. Domino je mala izdavačka kuća i izdavaštvo nije naša osnovna djelatnost, ali nam je važno područje djelovanja jer se trudimo svojim izdanjima popunjavati prostore koji su nekako ostali prazni. Neki od naslova na koje smo posebno ponosni su Dnevnici Susan Sontag, čitav ciklus knjiga Hervéa Guiberta, s izdavačom kućom Penguin smo upravo potpisali ugovore za izdanja kojima pokrećemo biblioteku posvećenu latinoameričkoj queer književnosti s prevoditeljicom Nikolinom Židek, koja je upravo za nas prevela odličan roman “Loše djevojke” argentinske spisateljice Camile Sose Villade.

Što je danas queer? Što znači uopće ideja queera danas?

- Kad sam započeo Queer Zagreb prije gotovo dvadeset godina bilo je potrebno uopće uvesti queer u javni diskurs, čak i kao riječ nije bila tako često u upotrebi kao danas, a pogotovo se nije koristila za art. Danas se queera svatko laća kako stigne, i to nije nimalo loše. Jedna od prvih definicija queera koju sam tada ponudio je da ne moraš u Hrvatskoj biti lezbijka da si queer, dovoljno je biti samohrana majka. To se događa u društvima opterećenim tradicijom, religijom i patrijarhatom. Onako kako sam ja želio baviti se queerom i njegovim razumijevanjem moralo je uzimati u obzir nadilaženje uskog čitanja queera isključivo kroz prizmu seksualnosti ili roda, jer queer ovisi o geografiji i okolnostima koje uvjetuju nečiju poziciju u odnosu na određenu društvenu konstelaciju. Svatko u određenoj situaciji može biti u queer poziciji, i to je bitno osvijestiti, nekad je to boja kože, nekad je to obrazovanje, nekad je to ekonomija, nekad je to etnicitet. Ono što je po nekoj osnovi queer u Hrvatskoj, ne mora biti shvaćeno kao queer na Tajlandu ili u Brazilu. U tim različitostima queera leži i njegova umjetnička, a ne samo akademska vrijednost. Upravo zbog te fluidnosti queera je važno da svi radimo na vlastitoj osjetljivosti prema različitosti, jer samo tako ćemo i kao društvo biti spremniji ponuditi drugima ono što očekujemo za sebe – poštovanje i prihvaćanje.

Kakvi su daljnji produkcijski, umjetnički i aktivistički izazovi pred vama? Što možemo očekivati?

- Kao što sam rekao, velik dio angažmana je povezan uz 20. godišnjicu Queer Zagreba, ali mimo toga imam razne planove festivala koje tek trebam realizirati. Volio bih raditi festival posvećen temi smrti, što ovako na prvu zvuči morbidno, ali što se više bavim ovom temom za pripremu festivala, mogu reći da je tema iznenađujuće utješna. S druge strane, volio bih raditi festival isključivo s umjetnicima koji rade kao tandem i koji su ljubavnici u stvarnom životu, a što se naoko čini kao vrlo romantična ideja, ali što se više bavim ovom temom uviđam da je stvarnost parova umjetničkih suradnika često drugačija (smijeh). No, najvažnije što svi možemo raditi jest osvještavati važnost političke i građanske pismenosti i odgovornosti, i za to nam je potrebna stalna i redovita edukacija. U tome je izvor naše moći kao građana.

Kakve su vam prognoze u vezi s kulturnim, nezavisnim sektorom s obzirom na veliku promjenu u Gradu Zagrebu? Smije li nezavisna scena sada odahnuti?

- Nezavisna scena je previše vremena provela u poziciji zadnje rupe na svirali da bi samo tako zaboravila što to u praksi znači. Na razini sustava mora se promijeniti pozicija nezavisne scene i prvo mi u kulturnom sektoru moramo znati što znači ta scena općenito za zdravlje našeg sektora, a posebno onog institucionalnog dijela. Da bi institucije bile stabilne i da bi sustav bio stabilan, čitav ekosustav kulturnog sektora mora biti stabilan. Ljudi koji trenutno defiliraju raznim kulturnim institucijama u Hrvatskoj nisu tamo pali s Marsa, već su se razvili na nezavisnoj sceni. Kojeg god imena da se dotaknemo ono se počelo graditi na nezavisnoj sceni. Nažalost, krhkost stabilnosti i manjak perspektive nezavisne scene ugrožava i institucije bile one toga svjesne ili ne. Ali ne radi se o dva odvojena svijeta. Ako nam najpoznatiji domaći performer Siniša Labrović kaže da u Hrvatskoj ne može živjeti od svoga rada, onda je naš umjetnički (eko) sustav potpuno zakazao. Jer poruka koju šaljemo mladim umjetnicima jest – odustanite. Morat ćete kad-tad u Njemačku, pa makar bili i najpoznatiji, najprepoznatiji ili najuspješniji u svom polju. Ali to vam neće biti dovoljno da preživite od svog umjetničkog rada. To je znak za uzbunu i Ministarstvu i Gradu i institucijama. Promjene koje se moraju dogoditi su na razini sustava i one obuhvaćaju uspostavljanje različitih kategorija financiranja, dugoročnog planiranja, obavezu suradnje institucionalne i nezavisne umjetničke scene ili makar obavezu programske podrške nezavisne scene od strane institucionalne u određenom postotku realizacije programa. Za sada se čini važnim znati da volja za promjenom na razini Grada Zagreba barem postoji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2021 10:32