Lažni odlazak velikog narcisa

Moja prva asocijacija na Sanaderovu šokantnu ostavku na funkcije premijera i šefa HDZ-a - još kad su, u našem tisku, počela ona prvotna nagađanja što bi se, eventualno, iza toga moglo kriti i kakva je katastrofa na pomolu - da li bolest, ucjena, puč desnice, neuspjeh s Europskom Unijom, loša ekonomska situacija u zemlji, mafijaški pritisak itd. - bila je: ne, ovo na što se Sanader odlučio, može odlučiti samo onaj čovjek i onaj političar koji ima izrazito narcisoidnu strukturu ličnosti.

I pri toj svojoj ocjeni ostajem i danas, nepunih tjedan dana nakon Sanaderova (možda ipak samo privremenog) povlačenja: postupio je tako jer je narcis. Ne tvrdim da je ta značajka njegove ličnosti jedini razlog što je otišao, ali tvrdim da u tom ključu treba tumačiti njegovu odluku i, prije svega, način na koji ju je proveo. Metaforički rečeno, riječ je o akordu sastavljenom od više tonova, ali upravo taj dominantni ton, Sanaderova narcisoidnost, daje tom njegovu činu ono glavno, prepoznatljivo obilježje i osnovni pečat.

Vrijeme narcisa. To je prvo što treba reći, dok ono drugo možda, donekle, neutralizira kritički naboj prve teze i stavlja taj Sanaderov postupak u mnogo širi kontekst: sviđalo se to komu ili ne, ali sva je prilika da tek dolazi vrijeme ovakvih, narcisoidnih, političara, i to, prije svega, u svijetu, a onda, neizbježno, i kod nas. Za nekoliko desetaka godina možda ćemo svijećom morati tražiti političare nacionalnog kalibra koji nisu narcisi. Jer, takvi u politici više neće moći opstati.

U tom pogledu Sanadera možemo doživljavati i kao prethodnika. A ako se pitamo za sljedbenike, evo jednoga (ali mnogo vulgarnije sorte narcisa), baš iz Sanaderova rodnog grada, taman čovjek postade gradonačelnikom. Željko Kerum, naravno: baš onoga dana kad je na ultrapompoznom HDZ-ovu skupu u Zagrebačkoj areni dojučerašnji premijer teatralno otišao sa scene, novi je splitski gradonačelnik u svom gradu, nakon završetka Splitskoga zabavnoglazbenog festivala, pred povećim brojem ljudi novinarku iz jedne TV ekipe sočno poslao u p. materinu. I ta se vijest, po logici stvari, u novinama i na internetskim portalima sutradan (nedjelja, 5. srpnja) tukla za primat s izvještajima s HDZ-ova showa u Areni.

“Hrvatski enciklopedijski rječnik” (Novi Liber, 2002.) definira narcizam kao: “obuzetost vlastitim likom i ličnošću; pretjerana ljubav prema vlastitom tijelu; samoljublje, samodopadnost, idiolatrija”. Ali pustimo sad definicije, Sanaderova je narcisoidnost specifična i treba je analizirati na nizu konkretnih primjera. Spomenut ću, za ovu priliku, samo neke. Najupečatljivije je, mislim, ono što sam od Sanadera osobno doživio ne tako davne 2007., taman uoči prošlih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj.

Redakcija Globusa (na čelu s tadašnjim glavnim urednikom Igorom Alborghettijem) od mene je bila naručila dva velika biografska teksta, o dvojici tada (a i sada) najznačajnijih hrvatskih političara, predsjednika dviju naših najvećih političkih stranaka, koje su se potkraj 2007. izravno sučelile na izborima - Ivi Sanaderu i Zoranu Milanoviću. Dogovor je bio da moj generalni pristup obojici bude “bona fide”, kako nekog slučajno ne bih oštetio i kako, ne daj bože, ne bi ispalo da za nekog navijamo.

Dosta sam srčano pristupio toj temi i potrudio se da dođem do što zanimljivijih i originalnijih - a istodobno, jer je takav bio dogovor, i pozitivnih - životnih priča. Ali dok je Milanović od prve pristao surađivati sa mnom, opskrbljujući me potrebnim materijalima, Sanader se sa mnom nijedanput nije htio sastati, pa sam podatke morao prikupljati (doduše, uz njegov blagoslov) od njegovih najbližih suradnika i prijatelja, poput Jerka Rošina i Petra Selema.

Premijer cenzor. Približavao se dan kad je moja priča o Sanaderu trebala ići u javnost (Globus ju je objavio, na punih 11 stranica, u broju od 26. listopada 2007.). Ni nakon nekoliko mojih uzastopnih upita i traženja Sanader me nije htio primiti na razgovor. A bio sam u dvojbama, jer sam prikupio dosta novih, dotad posve nepoznatih podataka o njemu i njegovim precima, koje sam svakako htio provjeriti prije objave.

Najviše mi je pritom pomagao Jerko Rošin, koji je tih dana bio moj "čovjek za vezu" sa Sanaderom. Ispalo je da sam završnu verziju teksta morao pisati u Beogradu.Poslao sam ga u Zagreb e-mailom, i pomislio da je time priča završena. Odmah nakon toga bacio sam se na pisanje završne verzije teksta o Milanoviću i nju također e-mailom poslao u redakciju.

Ono što se potom događalo tek mi je naknadno ispričao moj kolega, tadašnji glavni urednik Globusa Alborghetti. Sanader je u posljednji čas zatražio moj tekst na “autorizaciju” (iako se nije radilo o intervjuu)! I to, opet, na vrlo teatralan, narcisoidan način, na koji me neodoljivo podsjeća i ova njegova nedavna odluka o "abdikaciji".

Sanader je izrazio želju pročitati moj tekst o njemu (i, naravno, redigirati ga gdje god je to smatrao nužnim) doslovce uoči završavanja tog broja Globusa, u utorak, negdje u kasnopopodnevnim ili večernjim satima (kad, u pravilu, “ni muha” ne može uletjeti u već kompletirani i prelomljeni sadržaj broja). I moj ga je kolega, Globusov glavni urednik, morao odnijeti k njemu, u njegov kabinet, pričekati ondje dok ga Sanader ne pročita i onda ga, redigiran, vratiti u redakciju, na novo, završno opremanje i tiskanje. Koliko se sjećam, a po interpretaciji svojega kolege, Sanader je bio prilično zadovoljan mojim portretom, intervenirao je tek na nekoliko mjesta, pri čemu mi je našao i dvije-tri sitnije faktografske pogreške.

Sve se to odvijalo u neviđenoj dramatici i utrci s vremenom, jer je bilo krajnje neizvjesno kakav će tome biti epilog, a broj je doslovce bio pred zaključenjem. Sad, kad s malo poveće distance razmišljam o tome, pitam se: a što bi bilo da sam, pišući taj tekst, bio, kao autor, malo “neodgovorniji" (i, recimo, "drskiji" prema Sanaderu) i da je onda on, čitajući moj rukopis, prekrižio mnogo veći broj rečenica, pasusa ili čak stranica - čime bi to Globus, u one "sitne sate”, nadoknadio, odnosno čime bi popunio već “zapečaćenih” 11 stranica, a bilo je doista prekasno da se traže bilo kakve alternative? I tko bi, i kako, nadoknadio tu štetu? Srećom, izbačeno je tek nekoliko rečenica ili dijelova rečenica, od kojih mi je jedne posebno bilo žao.

Od Sanaderovih najbližih prijatelja bio sam doznao neke zanimljive podatke o njegovu djedu po ocu Juri Sanaderu, seoskom liječniku i veterinaru iz Dugobaba, koji je bio jedan od rijetkih stanovnika tog sela što su imali ručni sat, pa se, štoviše, za njega govorilo: “Ako želiš znati točnu uru, zovi Sanadera Juru!” Ivo Sanader taj je slikoviti detalj maknuo, valjda zbog one tada aktualne afere o satovima, vezane za njega osobno, tj. za njegovo vlastito kolekcioniranje skupih satova, na čemu su mu mnogi zamjerali i čak ga javno prozivali. Držim da je to učinio nepotrebno; pokazao je, kao narcis, preveliku osjetljivost na to. A zapravo bi ga ta anegdota učinila, u javnosti, simpatičnijim i ljudskijim (pa makar se i nije odnosila na njega, nego na njegova djeda).

“Teži” od Tuđmana. Godine 1996. objavio sam veći broj biografskih tekstova o tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, i to još prije one njegove teške bolesti, kad sam redovito išao k njemu na Pantovčak i obavljao s njim serije dugih biografskih razgovora. Nije da mi je tada bilo mnogo lakše - ali nije bilo ovakve nervoze i strke kakva je bila sada sa Sanaderom, 2007. Ako je Tuđman i htio nešto unaprijed pročitati, dao sam mu da pročita. Ja bih opet napravio po svome, i on to, uglavnom, nikada ne bi komentirao. Što si napravio, napravio si - idemo dalje. I što god mi danas mislili o Tuđmanu, treba biti objektivan i reći da je on, zapravo, bio mnogo, mnogo manji narcis od Sanadera. On, kao najveći “autokrat” među svim hrvatskim predsjednicima i premijerima od 1990. do danas.

A kad već uspoređujem Tuđmana sa Sanaderom - ne mogu prešutjeti ni to da je u nekadašnjim, Tuđmanovim, vladama bilo prilično mnogo jakih ličnosti, ministara koji su i te kako individualno vodili svoje resore, i koji nisu bili naprosto njegovi poslušnici. Mogu od prve nabrojiti njih nekoliko: Mate Granić, Nikica Valentić, Jure Radić, Zlatko Mateša, Borislav Škegro...

Svi su oni danas vrlo uspješni poslovni ljudi, na čelu svojih privatnih tvrtki ili agencija; pitam se, koliko će budućih uspješnih biznismena proisteći iz ove sadašnje Vlade, koja je i dalje Sanaderovo djelo, a u kojoj on, očito, nije trpio, kao narcis, nijednu izrazito jaku osobu pokraj sebe, tako da su ministri u toj Vladi bili, ili jesu, manje ministri, a više tehnički izvršitelji konkretnih dužnosti i zadataka dobivenih od njega osobno ne samo kao premijera neko i kao nadministra za svaki pojedini resor (uključujući vojsku, policiju itd.).

Ali da ne ispadne da previše kritiziram Sanadera sada kada ga više nema (iako ga, zapravo, i dalje ima). Ja mu, zapravo, ništa ne zamjeram. Kao novinar, znao sam napisati nekoliko prekritičnih rečenica ili članaka na njegov račun (osobito onih prijašnjih godina, za njegova prvog mandata), od kojih mi neki, možda, i nisu bili previše utemeljeni i koji su katkad, možda, bili rezultat neke moje trenutne mrzovolje, čega li - na čemu mu se sada ispričavam, ako je to uopće važno.

Nešto bih drugo, međutim, htio istaknuti, a to je ono s čime sam i počeo ovaj članak: vrijeme narcisoidnih političara tek dolazi i vara se svatko tko misli da postoji i miligram šansi da bismo jednoga dana za premijera ponovno mogli imati nekog od onih tradicionalno skromnih, radišnih, samozatajnih, šutljivih i povučenih ljudi kakav je, recimo, bio Ivica Račan. Takvo što više ne prolazi jer je takav zakon vremena. Danas premijer i, uopće, vrhunski političar, predsjednik bilo koje velike političke stranke, koji doista namjerava nešto postići i napraviti neku doista respektabilnu karijeru, može biti samo onaj koji, prije svega, zna dobro “spinovati”. To postaje prvim kriterijem, a onda možemo govoriti o ostalome.

“Spinom” do uspjeha. Uopće se ne šalim kad to kažem, i mogu se opet poslužiti jednim dojmljivim primjerom, koji, slučajno, i ima više dodirnih točaka sa Sanaderom. Iz Srbije je, a riječ je, konkretno, o najtalentiranijem i najperspektivnijem političaru u Srbiji, formalno drugom čovjeku po važnosti u Srpskoj naprednoj stranci (stranci br. 2 u Srbiji, odmah iza demokrata), bivšem radikalu Aleksandru Vučiću.

Za Vučića se u Hrvatskoj donekle i zna. To je onaj srpski nacionalist koji je prije pola godine pohodio krajeve u Hrvatskoj u kojima su živjeli ili žive Srbi i koji je pritom davao izjave. No, tu, otprilike, hrvatska percepcija njega i njegove ličnosti i završava. Pogrešno, imali bi hrvatski političari što od njega naučiti.

Ima tome već dosta dugo kako je Vučić proniknuo u tajnu vezu između vrhunske politike i svijeta masovnih, uglavnom elektronskih medija u modernome, "umreženom" društvu u kojem živimo i počeo se, kao radikal, radikalno mijenjati (ali, ovaj put, sa suprotnim predznakom). Za početak, naučio je dobro “spinovati”.

U studenome 2008. radio sam s njim veliki intervju u povodu fatalnog raskola u Srpskoj radikalnoj stranci (Šešeljevoj), rezultat kojega je (raskola) bio stvaranje nove političke partije u Srbiji, s Tomom Nikolićem i njim na čelu. Naslov je tog intervjua bio, za srpske prilike, šokantan - jednako kao i ova nedavna Sanaderova ostavka: “Sanaderizirat ćemo Srbiju!” I to je u Srbiji snažno odjeknulo, to su citirale sve tamošnje novine. Zapravo, bio je to efektan Vučićev spin iz kojega je on, uz nešto kolateralne štete (učestali napadi na njega u srpskom parlamentu iz tabora pravovjernih radikala), izvukao značajne koristi, za sebe i svoju novu stranku.

Kao prvo, Vučić takvo što, u razgovoru sa mnom, nije ni izjavio. Mislim - nije doslovce. Bio sam ga samo zamolio da prokomentira jednu prijašnju Nikolićevu izjavu, u kojoj je on nagovijestio potrebu za nekakvom unutarnjom transformacijom srpskih radikala, recimo, po uzoru na Sanaderov HDZ u Hrvatskoj. Vučić mi je na to nešto odgovorio, naravno afirmativno, ali dosta uopćeno i neodređeno, iz čega je redakcija, poštujući nepisane zakone opremanja tekstova, izvukla rečeni naslov, “Sanaderizirat ćemo Srbiju”.

Kad sam Vučiću, nakon autorizacije intervjua (prilikom koje nije promijenio ni zarez), pročitao i kakav će biti naslov, najprije je spontano odreagirao: "Čekaj, ali nisam baš tako rekao!” - a onda je zašutio, nasmijao se i rekao, baš onako sportski, neka radimo kako nam je volja. Shvatio je, u hipu, da je taj i takav naslov u funkciji njegova spina i da je i za njega najbolje da tako ostane.

Jer, htio je zapadnoj javnosti, preko Hrvatske i hrvatskih medija, poslati poruku da je nova, Srpska napredna stranka, radikalan diskontinuitet u odnosu na SRS, i taj mu je sada naslov došao kao naručen, kao krajnja kristalizacija te njegove poruke, odnosno tog spina. E sad, umjesno je zapitati se: a zašto spin i što je uopće spin? I zašto sada općenito svi (uspješni) političari toliko spinuju? A novinari o tome pišu i to komentiraju kao da su poludjeli?

HDZ kao Brena. Sjećam se: još kad sam bio novinarski početnik, riječ "image” bila je rezervirana samo za svijet medijske (elektroničkim medijima posredovane masovne) kulture, i taj je oblik kulture u onome našem turobnom socijalizmu iz 80-ih bio jedina naša spona sa zapadnjačkim, kapitalističkim, društvom. Tko bi tada i sanjao da će se riječ "image", i njoj srodne riječi, s područja rocka i medijske kulture preseliti, eto i kod nas, i u svijet vrhunske politike, zapravo na sva područja i u sve pore suvremenog života.

Na Zapadu se ta transformacija odigrala vrlo brzo i gotovo nevidljivo, ali kako smo mi imali veliki zaostatak u vremenu, tek smo, faktički, početkom ovoga milenija objema nogama zakoračili u mainstream-kapitalizam i zato nam je sve ovo sada toliko i čudno, i nekako se teško na to privikavamo.

Čitam, npr., u novinama kako pojedini uglednici iz hrvatskoga javnog života (koji su, uostalom, i sami sudionici hrvatskog društva spektakla) komentiraju Sanaderovu ostavku i sav taj džumbus oko nje, pa se jedva suzdržavam da ne prasnem u smijeh. Ivica Mudrinić neki dan reče: “Ovo nije kazalište s dramaturškim obratima i raspletima, nego naša zemlja, država u kojoj živimo i koja se sada nalazi u najdubljoj krizi..." Lijepo i patriotski sročeno, ali što to onda jest ako već nije kazalište? Možda teatar; možda šija ako ne vrat?

Upitao bih Mudrinića: a po čemu se to Sanaderove ili suze Jadranke Kosor, prolivene u Zagrebačkoj areni u subotu, 4. srpnja, razlikuju od suza što ih je na tom istom mjestu, u toj istoj dvorani, pred, približno, istim brojem Zagrepčana, samo desetak dana prije prolila Lepa Brena, koncertirajući prvi put u Zagrebu nakon 20 ili ne znam koliko godina? U čemu je bitna razlika? I u čemu je, uopće, bitna, kvalitativna razlika između Brenina i HDZ-ova spektakla?

Bio je Mudrinić nekoć na čelu HRT-a, pa se, pretpostavljam, razumije u estradu, a kako u novije vrijeme pokazuje želju da se bavi i politikom - a pretpostavljam da u međuvremenu nije postao neki žestoki oponent kapitalizma, barem to nigdje nisam zapazio - doista ne bi bilo naodmet da jednom zgodom produbi tu svoju tezu da “ovo nije kazalište”, kako bismo znali što onda jest.

Povratak 2011. Istoga sam dana u novinama naletio i na izjavu Vesne Pusić: “Ne može Sanader poslati jedan papirić u Sabor na kojem je napisano: ‘Ja sada idem.’ To nije poštovanje institucija. Sabor je zaslužio da Sanader dođe pred zastupnike i obrazloži svoj postupak...” A što njoj da odgovorim nego ovo: prvo, ovaj naš Hrvatski sabor zaslužio je i mnogo gore od tog Sanaderova papirića; a drugo: Vesna Pusić kao da je prespavala proteklih 20 godina pa kao da zamišlja da je danas i dalje 1989., u kojoj smo, izlazeći iz jednog tipa društva, zamišljali onaj drugi, u koji idemo, na idealističan i naivan način, primjeren nekom drugom, a ne nadolazećem, novom vremenu (u Aschovu stilu: "Mi građani” itd.).

Ne bi bilo naodmet da Vesna Pusić pročita “Timeovu” analizu (iz nedavnog ljetnog dvobroja tog tjednika) proteklog perioda, 1989.-2009. - možda će se, ako to učini, prestati čuditi "Sanaderovu papiriću", kao i njegovu poštovanju, ili nepoštovanju, tobožnjih svetih institucija poput Hrvatskog sabora.

Vrijeme Sarkozyja i Berlusconija u svijetu, a Sanadera u Hrvatskoj, jest tu: uskoro će svi biti Sarkozyji i Berlusconiji, odnosno Sanaderi - ili ih neće biti. A jednog ćemo se dana morati i upitati mijenja li to Obama Ameriku - ili je to što gledamo, na televiziji i internetu, samo slika o promjeni Amerike. Nije ovo pesimistična procjena, smatram da sam realist.

Naposljetku, koliko razumijem stvari, i cijela ta priča oko Sanaderove spektakularne ostavke, odnosno njegova spektakularnog prestanka bavljenja politikom, svečano obilježena na HDZ-ovu megaspektaklu u Areni (koji je, naravno, kudikamo više nalikovao na predizborni miting, što je u osnovi i bio, nego na oproštaj), zapravo je svojevrstan spin (barem dijelom, ako već ne potpuno), i to, dapače, spin s dvostrukim licem, od kojih je jedno namijenjeno Europskoj Uniji i njezinim “eurobirokratima”, u koje je sam Sanader sve donedavna imao toliko mnogo povjerenja, a drugo - unutarnjoj, tj. domaćoj javnosti.

Baš ništa nećemo razumjeti ako nam izmiče iz vidokruga ono bitno obilježje tog, zasad najvećeg i najspektakularnijeg, Sanaderova spina - u kojem se također, i u kojem se prije svega, prepoznaje narcistička crta njegova karaktera – a to je njegova apsolutna jedinstvenost, naime činjenica da takvo što dosad nije učinio ni jedan jedini političar na svijetu. Nitko, naime, nije otišao iz svijeta politike na ovakav način kao sada on, Sanader (ni Blair, ni Bush, ni Clinton - nitko). Da je to deja vu, on se na takvo što nikada ne bi odlučio, ne bi mu ni palo na pamet, ovako - osim što je demonstrirao svoj narcizam, odaslao je i odgovarajuću "poruku“, i onima ondje i nama ovdje.

Ta poruka glasi: "Fuck off! Vratite mi moje krpice!‘‘ Europa se, doduše, baš i nije od toga zatresla, ali Hrvatska je već nešto drugo; ništa, naviknut ćemo se. Zasad se ne bih kladio ni u što, ali bih bio sklon povjerovati da će se Sanader vratiti, doduše ne ove, nego, recimo, 2011. godine, taman uoči parlamentarnih izbora, na kojima će, kao reaktivirani vođa, predvoditi svoju stranku, koja će dotad morati biti u stand byu.

A vratit će se on, hvala dragome Bogu, još iz jednog razloga: zato što ćemo mi mediji, koji smo ga ovakva i stvorili, tako htjeti. A htjet ćemo to sigurno jer hoćemo još, i jer hoćemo više.