Ljudi, ma koliko pokušavali, ne mogu postati pametniji nego što jesu

Dr. Thomas Harvey držao je u ruci ljudski mozak i promatrao ga kao jedinstvenu relikviju. Zatim ga je izvagao i fotografirao te stavio u staklenku s formalinom. Bio je to mozak Alberta Einsteina koji je toga 18. travnja 1955. preminuo u Princetonu u 76. godini života. Posve iznenađujuće, organ iz kojega je proizašla teorija relativnosti težio je svega 1230 grama, manje od mozga prosječnog muškarca. Ta je činjenica odmah dovela u pitanje koncept da su inteligencija i veličina mozga direktno povezani, što je bila opsesija antropologa 19. i prve polovice 20. stoljeća.

U nadi da će Einsteinov mozak pomoći da se rasvijetli tajna inteligencije, patolog Harvey ljubomorno je prisvojio staklenku s “najvažnijom sivom tvari 20. stoljeća” i desetljećima je čuvao u svome domu. Pritom je Einsteinov mozak razrezao na 170 dijelova što je nažalost uništilo mogućnost za niz današnjih istraživanja. Zatim je pisao znanstvenicima na poznatim svjetskim sveučilištima nudeći im “komadiće Einsteinova” mozga za proučavanje. Naposljetku, tri studije pokazale su da je mozak genijalnog fizičara u usporedbi s prosječnim imao veću gustoću neurona te mnogo veći broj tzv. glija, stanica na koje se često gleda kao siromašne neuronske rođake.

Ipak, ni 55 godina nakon Einsteinove smrti enigma izvanredne bistrine genijalnog fizičara nije razriješena baš kao ni tajna ljudske inteligencije. Uvriježen je stav kako je inteligencija mentalna karakteristika koja uključuje snalaženje u novim situacijama, sposobnost učenja na osnovi iskustva te razumijevanje i korištenje apstraktnih pojmova. Mjeri se pomoću IQ testova koje je 1905. osmislio francuski psiholog Alfred Binet kako bi mogao predvidjeti uspjeh djece u školi. No, zbog razlika u IQ-u koje se uočavaju na razini etničkih, ali i drugih skupina testovi inteligencije već su desetljećima uzrok žestokih rasprava među znanstvenicima, ali i vruće pitanje na kojem se testira politička korektnost.

“Ljudska inteligencija mogla bi biti blizu svoje evolucijske granice. Različiti smjerovi istraživanja ukazuju kako je većina bioloških mogućnosti da nas učine inteligentnijima dosegla svoje limite zbog zakona fizike”, tvrdi znanstveni publicist Douglas Fox u članku “Granice inteligencije” objavljenom u novom broju časopisa Scientific American. Ugledni časopis tvrdi kako postoje četiri prilagodbe koje bi mogle dovesti do razvoja intelektualno još moćnijeg ljudskog mozga: povećanje mozga, povećenje broja neurona na postojećem prostoru, povećanje brzine signala među neuronima i povećanje broja veza među neuronima. No, za svaki od tih evolucijskih putova prepreka su zakoni fizike, ali i zakoni biologije.

Ljudski mozak, najkompleksniju stvar u svemiru, kako to voli reći nobelovac James Watson, čini 100 milijardi neurona koji zajedno teže oko 1,4 kg. Najvažniji zadatak neurona jest slanje vrlo brzih poruka drugim neuronima. Te se poruke prenose s pomoću aksona, “žica” različitih duljina koje izlaze iz neurona. Električni signal, koji stiže aksonom, pretvara se u kemijski signal koji se probija kroz fizičku prepreku, sinapsu, do drugog neurona. Kad signal stigne do drugog neurona, kemijski signal se ponovno prevodi u električni itd. Neuroni na isti način komuniciraju i kod jednostavnih organizama, kod miša i ostalih sisavaca.

No, ono što čovjeka, za razliku od ostalih vrsta, čini kreativnim i posebnim jest rezultat kompleksnosti tih veza među neuronima: svaki od njih stvara i do 10.000 sinaptičkih veza. Samo u moždanoj kori, svega 5 mm debelom dijelu mozga koji nas razlikuje od ostalih životinja, ima 40 do 45 milijardi neurona koji stvaraju oko 150 km veza.

Zamjetna sličnost između neurona i strujnih krugova nagnala je znanstvenike da razmišljaju o evoluciji mozga kao o razvoju kompjutora. Znanstvenici tako smatraju da daljnje povećanje ljudskog mozga nije moguće jer bi, unatoč većem broju neurona, aksoni postajali sve duži što bi usporilo brzinu signala. Termodinamički su zakoni prepreka i daljnjoj minijaturizaciji neurona i aksona. Naime, kao što smanjivanje tranzistora dovodi do sve moćnijih kompjutora, tako bi i “pakiranje” većeg broja neurona u istom prostoru dovelo do inteligentnijeg mozga. To bi se moglo postići smanjenjem neurona ili aksona ili smanjenjem i jednih i drugih. No, istraživanja Simona Laughlina sa Sveučilišta Cambridge pokazala su kako su i neuroni i aksoni u moždanoj kori već blizu svoga fizičkog limita i njihovo daljnje smanjivanje dovelo bi do sličnog učinka kao kod tranizistora u kompjutorskim čipovima: daljnja minijaturizacija dovodi do stvaranja šumova.

“Ljudski um može imati bolje načine za razvoj bez potrebe za daljnjom biološkom evolucijom. Pčele upravo to rade. Djelujući udružene u košnici, stvaraju kolektivni entitet koji je inteligentniji nego zbroj svih jedinki”, ustvrdio je Douglas Fox naglasivši kako su s pomoću socijalnih kontakata i mnogi ljudi udružili inteligenciju.

No, što tezama o kraju evolucije ljudskog mozga iz Scientific Americana misle hrvatski znanstvenici?

“Sve spomenute dileme temelje se na jednoj pretpostavci pod snažnim utjecajem moderne računalne metafore: ‘Više je bolje’ – u smislu da, ako računalo ima više čipova i veza između čipova, onda ima veći kapacitet za obradu informacija”, kaže neuroznanstvenik dr. Miloš Judaš iz Hrvatskog instituta za istraživanje mozga (HIIM). No, Judaš ističe kako brojne jednostavne činjenice iz evolucijske biologije i komparativne neuroanatomije pokazuju da “više nije uvijek i nužno bolje”.

“Slonovi i kitovi imaju mnogo veći mozak od nas, pa ipak o ovoj temi raspravljamo mi, a ne oni. Od 19. st.a do danas jasno je pokazano da ima genijalnih i nadarenih osoba s ‘malim’ mozgom, od svega 1100 ili 1200 grama, a isto tako onih koje bi narod jednodušno prepoznao kao ‘tupe’, a imaju velik mozak, primjerice od 1700 grama. I neandertalci su imali mozak jednako velik kao čovjek – zašto su onda oni izumrli, a ne mi?” kaže Judaš.

Da ograničenja ljudske inteligencije koje nude znanstvenici u Scientific Americanu zvuče vrlo uvjerljivo, smatra filozof dr. Tomislav Janović s Hrvatskih studija: “Optimizacija pojedinih hardverskih čimbenika inteligencije, primjerice povećanje broja neurona u mozgu smanjivanjem njihove veličine, ili povećanje brzine prijenosa informacija među neuronima, ili broja veza među njima, nije moguća bez kompromisa – ako optimizirate jedan od tih čimbenika, pogoršavate performanse drugog. Generalni arhitektonski plan ljudskog mozga evolucijski je zadan, a mogućnosti za sitnija tehnička poboljšanja unutar ‘bauplana’ već su, barem kako tvrde znanstvenici koje navodi Scientific American, iskorištena.”

“Kako uvjerljivo pokazuju antropolozi Gregory Cochran i Henry Harpending u svojem znanstvenom bestseleru ‘10.000 Year’s Explosion’, pod utjecajem izuma poljodjelstva u mlađem kamenom dobu evolucija homo sapiensa se ubrzala, što znači da se vrsta sve uspješnije prilagođavala okolišu. Je li ta uspješnija prilagodba barem djelomično rezultat našeg učinkovitijeg procesiranja informacija, tj. boljeg funkcioniranja hardverske komponente inteligencije? Ako jest, odakle genetska raznolikost nužna za selekciju prema većoj hardverskoj učinkovitosti? I koliko još ima prostora za napredak?” upitao je Janović koji tvrdi da postoji varijabilnost ljudskih populacija s obzirom na inteligenciju. “To pokazuje primjer Židova-Aškenaza čiji je prosječni IQ zamjetno viši od kvocijenta inteligencije u ostatku svijeta. Drugim riječima, dok postoje indicije o selekciji prema inteligenciji kod homo sapiensa, tvrdnju o fizičkim granicama ljudske inteligencije treba uzimati cum grano salis. Ili te granice nisu dosegnute ili korelacija između učinkovitosti hardverske komponente inteligencije i prilagodljivosti okolišu nije savršena”, rekao je Janović.

Slično misli i Judaš.“Ako je inteligencija svojstvo karakteristično za određenu biološku vrstu, onda bi takvo svojstvo bilo postojano sve dok postoji ta vrsta. Drugim riječima, u biološkom smislu, ljudska inteligencija je dosegla limit kada je nastao moderni čovjek, odnosno prije 100.000 do 150.000 godina. Međutim, i paleoantropologija i arheologija jasno pokazuju da je tijekom posljednjih 100.000 godina ‘inteligencija’ itekako napredovala. ‘Inteligencija’ i niz drugih sličnih svojstava ljudske vrste podložni su dvojnom utjecaju: biološke evolucije, koja je relativno spora, te kulturalne evolucije koja je iznimno brza i zasad ne pokazuje nikakve znake usporavanja. Mozak je cijeli život plastičan i sposoban za reorganizaciju, dakle ne može se a priori, na temelju isključivo kvantitativnih argumenata, zanijekati mogućnost daljnjeg poboljšanja.”

Dok Fox u Scientific Americanu iznosi kako tezu bi ljudi kao kolektiv mogli postići višu intelegenciju, a tehnologije poput interneta omogućavaju im širenje uma izvan granica tijela, neki znanstevnici i futurolozi smatraju da je budućnost naše inteligencije u “ljudskom mozgu s ekstenzijama”. Jedan od njih je Ray Kurzweil, američki futurolog i inovator, izumitelj modernoga glazbenoga sintesajzera i prvog čitalačkog stroja za slijepe. “Fuzionirat ćemo se s novom tehnologijom, umetati te inteligentne naprave i biočipove u tijelo i mozak kako bismo živjeli dulje i zdravije”, ustvrdio je Kurzweil, koji je prije nekoliko godina objavio knjigu “Singularity is near” te zaključio kako se kompjutorska tehnologija ubrzano približava singularitetu, trenutku preokreta kad će strojevi postati inteligentniji od ljudi.

“Razvoj tehnologije koji proizlazi iz rada našeg mozga povratno utječe na mozak, što dovodi do promjena u njemu, i stvara se pozitivni feedback, ili možda u nekom smislu negativni. Recimo, teško je reći na koji način internet utječe na razvoj mozga naše djece, u nekom smislu će biti sposobnija, ali možda u drugim stvarima, recimo u socijalnoj inteligenciji, deficitna. U svakom slučaju tehnologija utječe na ponašanje ljudi. Kamo sve to ide te kako će ‘završiti’, sadašnja znanost ne može znati”, rekao je dr. Dimitri Krainc, profesor neurologije na Harvard Medical School koji smatra da je tezu o tome kako je ljudska inteligencija dosegla limit nemoguće dokazati sadašnjim metodama.

Miloš Judaš, pak, smatra da “ljudski mozak u simbiozi s biočipovima” još uvijek spada u domenu SF-a.

“Nisam siguran da je to prvi san o budućnosti većine ljudi. S druge strane, već danas imamo jasne primjere takve simbioze u nekim terapijskim sferama (npr. umjetna pužnica) i u tom smislu je razborito očekivati sve veći napredak bioprotetike i neuralne protetike. No, smisao toga je nadoknaditi izgubljenu funkciju, a ne poticati evoluciju mozga. Za daljnju evoluciju mozga dovoljna je klasična kombinacija: biološka plus kulturalna evolucija. A budući da ima onih koji tvrde da je evolucija ljudskog mozga prestala, htio bih podsjetiti na jednostavnu činjenicu. Mutacije i spontane varijacije i dalje postoje i uvijek će postojati, jer je to temeljno svojstvo života. Isto tako, svijet se i dalje mijenja i dalje će se mijenjati. Dakle, evolucija će i dalje postojati. A što će u evoluciji čovjeka biti dominantna silnica (biologija ili tehnologija) nije lako predviđati – trenutno je to očito tehnologija i kultura, a što nam nosi budućnost, tko zna?” zaključuje Judaš.